Stihovi velikog srpskog pjesnika Sime Pandurovića „Čovek, ipak, treba da je veran sebi, / Da sopstveni život svoj izdao ne bi, / K’o ni zvezde pute po kojima kruže“ iz pjesme „Poruka“ bili su tema XIII literarnog konkursa JU Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske, raspisanog posljednjeg dana oktobra a zatvorenog posljednjeg dana upravo završene godine.
Uz omaž Simi Panduroviću, budući da se 2020. godine navršilo 60 godina od njegove smrti, željeli smo da izaberemo temu koja se može povezati sa prethodnom po mnogo čemu neobičnom godinom za sve nas, godinom novih uvida i unutrašnjih preispitivanja.
U toku dva mjeseca trajanja konkursa, na adresu naše ustanove pristigla su 24 rada, što putem elektronske što putem redovne pošte. Jedan od radova napisan je na Brajevom pismu. Radovi su pokrili raznovrsne žanrove, od pjesama, priča, eseja, do aforizama.
Žiri u sastavu Aleksandra Savić (predsjednica žirija), Dragica Vukalo i Dragana Božić u prvim januarskim danima prionuo je na rad i poslije pažljivog iščitavanja izdvojio tri, po njihovom mišljenju, najpotpunija i najbolja rada. U sva tri rada primjetan je trud da se isprati zadata tema. Pisati inspirisan stihovima Sime Pandurovića, pa čak i po uzoru na njega, nije lak zadatak, ali ovim autorima to je u dobroj mjeri uspjelo.
Slijedi obrazloženje žirija, a potom i nagrađeni radovi.
Obrazloženje žirija
Treće mjesto pripalo je priči „Nevidljive maske“ (šifra Maska 2020). Radi se o ličnoj ispovijesti u kojoj se autor beskompromisno obračunava sam sa sobom i u skladu sa temom preispituje koliko je u životu bio vjeran sebi i svojoj savjesti. Kontemplirajući o aktuelnoj situaciji nošenja maski usljed epidemije i višem značenju i poruci koju ljudski rod treba da nauči iz ovog iskustva, autor prelazi na pojedinačni nivo i pita se koliko je on puta u životu u stvari nosio masku, onu nevidljivu. U njegovoj svijesti asocijativno se vežu tri slike iz prošlosti, situacije u kojima nije postupio kako mu savjest nalaže, i koje ga i danas muče i tište. Stil ove priče je iskren i neposredan, imamo utisak da nam se povjerava neko dobro poznat, komšija, rođak. Poruka priče je optimistična, treba skinuti maske, one simbolične, i živjeti svoju suštinu, slijediti svoju zvjezdanu putanju, i tako će svijet postati bolje i plemenitije mjesto.
Drugoplasirani rad je pjesma „Kad me nebo primi“ (šifra Pozne tuge). U ovim stihovima autor progovara o pomalo teškoj i mračnoj temi, temi smrti i odlaska. Pjesnički subjekt dočarava detalje svoje sahrane, uz poznati folklor koji je prati. Ali primjećuje: „Nek ostane s vama vera pravoslavna, neće mi trebati u mom boravištu, ni vremena loša, ni vremena slavna“. On zakoračuje u nešto novo i nepoznato („ne očekuj javu s one strane snova“ ; „svi planovi živih na nebu ne važe“). Jedino što je izvjesno je izbor između tame i vaznesenja, nebića i beskonačnosti života. Od svog puta ne možemo pobjeći, kao ni zvijezde od nebeske putanje. Kroz cijelu pjesmu isijava posebna smirenost i spokoj.
Prvo mjesto osvojio je literarni rad „Odzvon (ne)vida“ (šifra Veran sebi). Radi se o iskrenoj, snažnoj, ličnim iskustvom obojenoj pjesmi, koja, bazirajući se na stihovima Sime Pandurovića, tretira problem sljepoće. I pored osjećanja neizvjesnosti i težine situacije koja je snašla pjesnika, duh pjesme je pozitivan, optimističan, borben. Pjesnički subjekt ni u jednom momentu ne dopušta sebi da klone duhom („Ne dam da me ovaj udes lako uljulja“). On shvata da su svi događaji u životu dio nečeg većeg, višeg, život teče i treba mu se prepustiti s povjerenjem, kao što Pandurovićevi stihovi sugerišu. Završna strofa poentira:
„Ne luta se u tami ako duša svetli;
Prsti su odavno dorasli pertli.
Život se ne sme izdati, moj druže –
K’o ni zvezde pute po kojima kruže.“
Život je uvijek vrijedan življenja, život je pun ljepote, treba je samo prepoznati, u sebi i oko sebe. Spoljašne i unutrašnje su dvije strane istog novčića, isto i jedno.
Poseban segment pjesme je njena forma, koja pokazuje umješnost i delikatnost pjesnika. Autor je sjajno uklopio zadate stihove Sime Pandurovića, prožimajući na najljepši način emociju, sadržaj i stil originala sa svojim doživljajem svijeta, te time odao počast našem velikom pjesniku.
Čestitamo pobjednicima i zahvaljujemo svim učesnicima! Bilo je zadovoljstvo čitati vaše radove.
Prvo mjesto
ODZVON (NE)VIDA
( GLOSA )
…
I poslednje kada već osetim dane,
Neka me samo ispod njih sahrane,
Mirno, bez suza i bola, moj druže.
Čovek, ipak, treba da je veran sebi,
Da sopstveni život svoj izdao ne bi,
K’o ni zvezde pute po kojima kruže.
( „PORUKA“ Sima Pandurović )
Između sna i jave stisla se tišina;
Prvi dani u mraku nemaju boju krina.
Al’ jutro će ponovo k’o juče da svane –
I poslednje već kad osetim dane.
Moraš se boriti, nije ti svejedno.
Treba gajiti nadu … to blago čedno;
Da ćemo se sresti, mirisati jorgovane –
Neka me samo ispod njih sahrane.
I slep poželi da neko otvori dveri…
Da mu nada, k’o pre, na život zareperi;
Uz crno vino i stih, il’ sudbinsko uže –
Mirno, bez suza i bola, moj druže.
Istina nije znak nikakve predaje.
Život se uspori, al’ lako ne staje;
Uvek će neko krenuti i stići k tebi –
Čovek, ipak, treba da je veran sebi.
Ne dam da me ovaj udes lako uljulja;
Život je bistra voda il’ bara mulja.
U bilo kom slučaju okrenut sam k sebi –
Da sopstveni život svoj izdao ne bi.
Ne luta se u tami ako duša svetli;
Prsti su odavno dorasli pertli.
Život se ne sme izdati, moj druže –
K’o ni zvezde pute po kojima kruže.
Dušan Mijajlović Adski, Niš (Šifra: Veran sebi)
Drugo mjesto
KAD ME NEBO PRIMI
Kad prekrije lice, kruti pokrov beli,
začuće se jauk već nemoćne žene;
sestra moja draga poslednji put želi
da pre večne tame preporuči mene,
da me pod skut prime nebeski anđeli.
I ostaće za mnom bezbrižnost i sreća,
u pesmama žudnim što ih mladost peva.
Osećam da titra pored krsta sveća,
ona što je niko nit zove nit sneva,
ona što je pale sred grobljanskog cveća.
Nek ostane s vama vera pravoslavna,
neće mi trebati u mom boravištu,
ni vremena loša, ni vremena slavna.
Da l` ću moći gore, u novom staništu,
ploviti kroz snove i vremena davna.
U razmeđu mirnom, reć` će nam se samo:
Čovek, ipak, treba da je veran sebi.
Primiće nas nebo kad sve zemlji damo.
Kroz oblak tišine što sve živo trebi
sve što zemljom hodi odleteće tamo.
Popeće se neko na gomilu blata,
što ga jutros grobar izbaci iz rake,
pričaće o sreći iza rajskih vrata;
o lepoti punoj bezbrižnosti svake,
koja dušu čeka k`o zagljaj brata.
S očima bez sjaja pogledam iz rake,
vidim mnoga lica nad sandukom mojim,
svi po grumen zemlje bacaju iz šake.
S nevericom patnom, lažne suze brojim,
dok nemarno duša leti kroz oblake.
Sa busenom svakim humka veća biva,
sve bolesti tela pod njom brzo trunu,
čireve i kraste zemlja sada skriva.
Dotaći me neće vetrovi kad dunu,
kroz stasalo klasje sa okolnih njiva.
Granice su jasne između svetova.
Da sopstveni život svoj izdao ne bi,
ne očekuj javu, s onu stranu snova.
Onaj večno gladan prgrlio sve bi,
zato mrtvi beže pre prvih petlova.
Sa groblja se kući odlazi polako,
neko priča glasno, neko tiho jeca.
U tom času tuge pomisliće svako:
Neka ide redom, nek` su živa deca.
Sahraniti čedo, nikom nije lako.
Na dan zadušnica odjeknuće lelek,
što odmiče vreme manje će ga biti,
nestaće k`o dragi opanak i jelek.
Za mnom neće dugo čak ni suze liti,
dok krstače bude postojaće beleg.
Ostaće u tami nadanja i htenja,
svi planovi živih na nebu ne važe.
Reć` će ti se samo, na dan vaznesenja,
ili ispred vrata nevidljive straže:
Da l` ćeš putem tame ili vaskrsenja.
A nevolja stigne i kad tiho puže,
zlotvor se i mrtav nedelima sladi,
pokopani noću đavolima služe,
nikada ih neće napustiti jadi;
k’o ni zvezde pute po kojima kruže.
Jovan N. Bundalo, Beograd (Šifra: Pozne tuge)
Treće mjesto
NEVIDLjIVE MASKE
Sami je kraj aprila ovog proljeća gospodnjeg dvije hiljade dvadesete godine. Neobično topao dan za ovo teško i sumorno proljeće.
Bliži se petnaest časova, supruga i ja iz kancelarije udruženja u kojem radim žurimo kući, gušeći se pod maskama u ovom toplom danu. Užurbani smo, da bismo kući stigli na vrijeme.
Ovog petka su mudre glave, koje su sebe nazvale ili ih je neko drugi nazvao kriznim štabom, odredile da od petnaest časova, pa sve do ponedjeljka ujutru do šest moramo biti zatvoreni u svojim domovima. Zatvoriće nas u naše kuće i stanove, kako rekoše, da nas spase od planetarne pošasti koju nazvaše korona, da se ne bismo zarazili, dok neki drugi već umiru gušeći se na respiratorima, ili se bore za život u nekoj od mnogobrojnih bolnica ili izolatorija. Mnogi su u kućnoj izolaciji i nadaju se da se nisu zarazili.
Ulazimo u kuću i sa olakšanjem skidamo maske sa lica. Tek tada prodisasmo punim plućima. Raspremismo se i nakon obaveznog pranja ruku, kojem sada poklanjamo znatno veću važnost nego ranije, ulazim u svoju sobu. Sjedam na kauč, i nekako iznenada dođe mi da razmišljam.
Krenuh sa meditacijom.
*Bože šta nas snađe i zašto nas ovo snađe? Više puta sam slušao od umnih ljudi da svako zašto ima i svoje zato, i da se ništa na ovoj planeti, pa i u svemiru ne dešava slučajno. Nisu slučajne ni ove maske pod kojima se sada gušimo. Vjerovatno su te maske koje nosimo na našim licima božija kazna za one druge nevidljive maske, koje smo počeli nositi daleko prije ove nesreće, kada još niko nije ni znao ni čuo za ovu opaku pandemiju.
Te nevidljive maske odavno počesmo nositi na našim, ne baš tako čistim dušama i ogrubjelim, otvrdjelim srcima. Maskirali smo se da sakrijemo ono što stvarno jesmo, da se predstavimo u boljem svjetlu. Tim nevidljivim maskama sakrivali smo naše licemjerje, našu dvoličnost, sebičnost, egocentričnost, samoživost. Maskirali smo se da slažemo sami sebe, a naročito druge, najčešće sa razlogom da operemo svoju ne baš čistu savjest.
Šta ja ovo mudrujem o drugima? – pitam samoga sebe – a gdje si ti tu? upitaj se. Jesi li ti izdao svoje principe i životna načela? – šapućem sebi. Odmah i odgovaram: Jesi, sigurno jesi! – i nisi uvijek bio cvjećka i nevinašce kakvim si se predstavljao i kakvog su te vidjeli neki drugi. Da li je zbog tebe ikoga zaboljela glava, i da li je zbog tebe iko pustio suzu? Nažalost jeste! Odmotavam film svoga života i dolaze mi slike, pa tako i dođe slika prva.
Slika prva.
Sjetih se moje već poodavno pokojne majke. Pamtim da sam tada imao dvadesetak godina, tek stasali momak. Majka! Živjela je za mene, momka sa invaliditetom i žrtvovala se do krajnjih granica. Ništa joj nije bilo teško. Svaka moja bol je bila i njena bol, a svaki moj problem i njen. Za razliku od današnjih dana kada sam slijep, tada sam bio slabovidan, ali i to je bio poprilično veliki hendikep, dovoljan da budeš stigmatiziran u društvu i nosiš težak biljeg invaliditeta.
Sviđala mi se jedna Ana iz komšiluka, plavokosa, lijepa djevojka. Nadao sam se da imam šanse kod nje i pokušavao sam da joj se udvaram. Nada je trajala do onog trenutka kada je ta ista lijepa Ana rekla mojoj rođaki da mi kaže da nemam šansi kod nje, i da od udvaranja odustanem, jer, zaboga, ja slabo vidim, i ona me takvog neće.
Nakon što sam to čuo, utučen i krajnje deprimiran ušao sam u kuću, u predsoblje u kojem je sjedila moja majka. Pitala me je šta ima novo i kako sam, a ja sam rafalno počeo da histerišem: ,,Šta ima, šta pitaš, ti i stari ste krivi što ste me stvorili ovakvog ćoravog, pa sada patim. Bolje da ste me zadavili kad sam se rodio“.
Majka je zajecala i zaplakala, a moja reakcija na njen plač i jecaj bila je što sam ustao i za sobom gnjevno tresnuo vratima, a staklo samo što se nije polomilo.
Teško sam povrijedio svoju majku, i ta slika me progoni i dan danas. Nažalost, mogu da se izvinim i zatražim oproštaj samo na njenom grobu ili u crkvi, paleći joj svijeću. Dok je bila živa, nisam joj se izvinio niti zatražio oproštaj. Kakav težak i odvratan grijeh.
Slika druga.
Imao sam dobrog drugara Acu. Zajedno smo proveli djetinjstvo i mladost. Bio mi je istinski pravi drugar i uz mene je bio kad mnogi drugi nisu.
Aco je bio mnogo lošijeg materijalnog stanja od mene. Imao je teško bolesnu mlađu sestru, koja se liječila od ozbiljnog srčanog oboljenja u čuvenoj bolnici za srce u Sremskoj Kamenici.
Pamtim… Drugar Aco me je upitao da li mogu da mu posudim novac da obiđe bolesnu sestru. Trebao mu je za kartu do Sremske Kamenice. Nisam bio ni ja posebno bogat, ali mogao sam da mu posudim. Čuvši pitanje na brzinu sam razmišljao šta ću ja to morati da žrtvujem ako mu posudim novac. Došao sam do zaključka da ću morati da žrtvujem nekoliko večernjih izlazaka i da neću moći da kupim kartu za koncert Zdravka Čolića, koji je trebalo da bude tih dana na gradskom stadionu. Bila je to za mene prevelika cijena.
Acu sam slagao, rekavši mu da bih mu vrlo rado posudio, ali da para zaista nemam. Kao da je karta za koncert Zdravka Čolića važnija od vozne karte koja je Aci trebala da obiđe bolesnu sestru. Nije mi zamjerio, prihvatio je moje objašnjenje i nastavio sa mnom da se druži, kao da ništa nije bilo, mada to nisam zasluživao. Tek nakon izvjesnog vremena počela je da me krize savjest.
Acu sam sreo prije nekoliko godina. Došao je iz Roterdama, iz Holandije, gdje sada živi, da obiđe svoje roditelje u Sarajevu. Na sreću odlično se snašao, ima super posao i odlično zarađuje. Oženio se i ima dvoje djece.
Kada me je primijetio, prešao je ulicu da se sa mnom upita. Srdačno me zagrlio i izljubio. Otišli smo na piće. Pričali smo o svemu, sjećajući se dobrih starih vremena i zajedničkog dugogodišnjeg druženja. Dao mi je svoju vizit kartu rekavši da ako mi nešto zatreba da mu se slobodno javim.
Ni tada nisam smogao snage da mu se izvinim, a njegova, u ono vrijeme, bolesna sestra umrla je tri godine od onog dana kada mu onako bezdušno nisam posudio novac.
I tada sam izdao samoga sebe, ali ipak čekam priliku, koju sigurno neću propustiti kada mi se ukaže, da se izvinim drugaru iz djetinjstva.
Slika treća.
Nikad nemoj učiniti drugom ono što ne želiš drugi da učini tebi.
Kada bi se svi držali ovog opšteljudskog načela, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto za življenje. Mi koji spadamo u ranjive društvene grupe posebno bismo morali voditi računa da ne ranimo nečiju dušu, jer smo i sami više puta bili izloženi nerazumijevanju i nipodaštavanju, ali nisam baš uvijek vodio o tome računa.
Djevojku o kojoj pričam nisam poznavao mnogo. Nije to bila neka ljubav, posebno nije bila ozbiljna veza, više kratkotrajni flert.
Upoznao sam je sasvim slučajno na ispraćaju rođaka u vojsku. Vikendom sam uvijek imao slobodan stan, jer su moji roditelji sa dosta mlađim bratom išli na selo, gdje smo imali kuću i imanje. Iskoristio sam slobodan vikend da tu djevojku dovedem u stan, što bi se u žargonu reklo – gajbu. Sve je išlo kako se očekuje u tim prilikama, dok se nije desilo nešto nepredviđeno. Taman kada je trebalo da započnemo da vodimo ljubav, djevojka se prvo počela tresti, a potom se onesvijestila. Tresla se i dalje kao da je neko u nju uključio struju, a na usta joj je pošla pjena. Tek tada mi je bilo jasno da je dobila epileptični napad. Nisam znao da ima epilepsiju. Panično sam otrčao do komšinice koja je bila medicinska sestra i stanovala sprat više. Našao sam je kod kuće i u dahu joj ispričao šta se desilo. Došla je u stan i učinila sve da bolesna djevojka dođe sebi.
Kada je komšinica otišla, ja sam se još uvijek tresao od straha kao prut. Nisam mogao da se kontrolišem, pa sam se izvikao na bolesnu djevojku govoreći joj: ,,Šta, zamalo mi nisi umrla ovdje, pa da ja po sudovima dokazujem da te nisam ubio, što si mi ovo učinila, izlazi iz kuće!“ Brutalno sam je izbacio iz svog stana.
Kasnije mi je bilo jako žao. Barem je trebalo da imam malo obzira.
Kada bih danas znao da li je uopšte živa, i ako je živa, gdje živi, zamolio bih je da mi oprosti.
Znam, radio sam u životu gluposti i često zastranjivao. Ipak nisam takav pokvarenjak kako bi se moglo zaključiti iz ova tri slučaja. Imao sam ja i dobrih djela, možda čak i više nego loših, zbog kojih me mnogi vole i poštuju, ali o kojima sad ne bih pričao.
Da li će moja dobra djela poništiti ona loša o kojima sam pričao? To ne znam.
Na svu sreću to će presuditi onaj jedini pravedni Božiji sud, pred koji ćemo jednog dana svi sigurno izaći. Ne vjerujem u ovozemaljske sudove i njihovu pravdu, u većini slučajeva korumpirane tužioce, sudije i derikože advokate.
Ovu masku koju nosimo na licu nosiću dokle mogu i dokle moram, ali sam čvrsto riješio i prelomio u sebi da jednom zauvijek onu svoju unutrašnju masku izvučem iz sebe i izbucam jednom za sva vremena. Hoću da se vratim sebi i da budem ono što jesam, i tu nema kompromisa, pravdanja i specifičnih okolnosti.
Ne želim da budem jedan od onih ljudi koji, kada bi skidali maske, nikada ne bi došli do pravoga lica. Iza jedne maske ide druga, iza druge treća, iza treće četvrta i sve tako u nedogled.
Osjećam da se vraćam sebi i da više neću iznevjeriti sebe, a i druge meni drage ljude.
Ako je svako zlo za neko dobro, kao što kažu, onda i ova nesrećna korona može biti i u nečemu dobra, da se preispitamo, uvidimo svoje greške i budemo bolji i plemenitiji ljudi.
Jovica Mijatović, Istočno Sarajevo (Šifra: ,,Maska 2020“)