Nakon nepuna dva mjeseca od zatvaranja literarnog konkursa Specijalne biblioteke za 2019. godinu, stručni žiri u sastavu Slavoljub Lukić (predsjednik), Slobodanka Ružičić (član) i Jelena Radaković (član) je donio jednoglasnu odluku da nagradi tri od ukupno sedamdeset i dva pristigla rada.
Riječ je o radovima „Depeša sinu Stojanu“, „Sonetni vapaj Bogorodici“ i „Krst na pogači“.
Učesnici konkursa su imali zadatak da odgovore na temu / misao književnika Anatola Fransa „Da bismo postigli velike stvari, moramo ne samo da djelujemo, već i sanjamo, ne samo da planiramo, već i vjerujemo“, koja, čini se, dobija dodatno na snazi ako znamo da je književnik Anatol Frans pisao i stvarao u vremenima velikih svjetskih promjena i ratova, u dobu kada se stvarala „nova Evropa“, a savremeni svjetski događaji ukazuju da se i mi danas nalazimo možda na sličnoj istorijskoj raskrsnici.
Izbor pomenute teme za 2019. kalendarsku godinu imao je za cilj da kandidati pišu o svojim željama, mislima, ciljevima, ali i snovima koje žele da ostvare, u ovovremenskim turobnim i sumornim društvenim i kultorološkim neprilikama. Kroz ovu temu se ciljno pruža prilika da se iskaže volja u ispunjenje cilja, prvenstveno kroz vjeru, jer bez vjere upitan je bilo koji naš uspjeh. Stoga Apostol Pavle kaže: „Vjera je osnov čemu se nadamo, potvrda stvari nevidljivih“. (Jevr. 11,1). A kakav je današnji čovjek, upravo pokazuje njegova vjera, pošto vjera prati život i djela svakog čovjeka, te ga pokreće, podstiče, uzdiže i snaži u ostvarivanju „velikih stvari“ tj. najviših ciljeva. Vjera takođe nije lična, pošto vjera ne isključuje drugog i nije ostvariva bez zajednice. Stoga u današnjem svijetu otuđenja, izolacije i raznih globalnih fenomena modernog života čovjek bez vjere ostaje usamljen, prazan, sterilan i sjenka koja hoda.
Prema riječima dr teoloških nauka Slavoljuba Lukića – Tri prvonagrađena rada „Depeša sinu Stojanu“, „Krst na pogači“ i „Sonetni vapaj Bogorodici“ upravo svojim izražajem spajaju mladost sa starošću, prošlost sa današnjicom, san sa javom i odstupanje sa vjerom. Sjećanja, uspomene i snovi su neizbrisivi, ali i nepovratni. Ipak oni bude nadu i vjeru koja ima pokretačku moć za budućnost, pošto smo bez vjere slabi i nemoćni, a pred Bogom nemili, klonuli, nijemi…
Prije nego što pročitate nagrađene radove i dodatno obrazloženje, stručni žiri Specijalne Biblioteke, želi da se zahvali svima koji su učestvovali na 12. literarnom konkursu iz cijelog regiona, ali i da pohvali sljedeće radove; „Lazarici i Brgudu“ (šifra Stefan) autora Nikice Banića, „Ljiljana plavih očiju (šifra Plavooka ciganka) autora Boška Lomovića, „Ćerka“ (šifra Majka) autorke Sanje Perić, „Preotet ću miris“ (šifra Zlatni princ) autora Ivana Gaćine, „Azra“ (šifra Sudentist) autorke Nermine Subašić i pjesmu bez naslova koju potpisuje Mile Lisica pod šifrom Veverica.
Prvo mjesto
U „Zavještanju jezika“ Stefana Nemanje piše da se jezik mora čuvati ko zemlja, jer Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A što je narod izgubi li jezik zemlju, dušu?
Na sličnom tragu našla se i pobjednica 12. literarnog konkursa Specijalne biblioteke Ljiljana Rim Živković sa svojim radom „Depeša sinu Stojanu“ (šifra Čegarska 18).
Naime, napisan na dijalektu sa bogatim rječnikom, ovaj rad jasno upućuje poruku budućim generacijama da njeguju tradicionalne vrijednosti – ljubav prema zavičaju, jeziku i precima, koji im nisu ostavili samo zemlju u nasljeđe, nego i običaje i krsnu slavu.
… i ma šta se zbivalo ostaj tu gde si poniko, bolje ne može da se nađe poručuje autorka putem „depeše“ koja na momente ima ulogu vijesti, a na momente emotivnog pisma koji Peša šalje sinu Stojanu u čijem liku kroz san se ogledaju nadolazeće generacije koje mogu postići velike stvari kroz „neku živu silu što dreši, spliće i raspliće“ kroz vjeru.
Stojane, još ovoj da dorečam. Ovoj ne san dok spiš, ovoj ne bi omaja… Zatoj, sinko, dobro ukači u pamet i ne zbori ovoj za svakog. Znaješ kakvi su ljudi, pa da ne govoru ene ga, Pešin sin zamlaćen, pobrljavel. Testiče se razbije, ama voda ne propada. Jes čovek umire, ama duša nikad! Cenim, ima neka živa sila što dreši, spliće i raspliće sve što je zamršeno na ovoj nae trajanje u život i redi ga po red, ma nam izmica. Sinko, veruj meni na reč.
DEPEŠA SINU STOJANU
I s ovu stranu koristim depešu, zapravo tvoj san, dok spiš da ti javim gde stigo u zdravlju. Dobro sam i bi lako… Jedino smrt odmara pa čovek može na miru koječega da se priseti. Pošto te neću „zvati“ pre Fanajlovog časa, oću da dojavim još jednu vrlo važnu stvar. Stojane, slušaj tebi zborim i svakom potonjem. Sliči ko nelasno, al’ ja ću po svom, a ti gore i ostali po svom rešite. Važno je za svija naši, za Srbi! Ključno, mora da se razume, samo zajedno! Tek sad vidim koliko sreće sam imal sa majku ti Stojanku… Te da ti kažem onoj u što joj nisam nikad veroval dok kofčeg sas mene ne spustiste. Čuvajte još jednu otadžbinu važnu koliko i gornja. Znači, postoje dve i obe ne pušćajte iz oka. Sve ovoj valjano pamti i čim stigne depeša zapisuj sve, zlo da ne čuje. Grobove, deco, čuvajte. Oni su isto što i otadžbina. Da jasan budem – njeni blizanci. Isto su što i Ikona. Stoga, slave da slavite, da ne dođe do utrnuća uma u narod. Najpreče Đurđevdan, Svetog Đorđa, pa svako pojednu od svije po red. I ma šta se zbivalo ostaj tu gde si poniko, bolje ne mož da se nađe. S obe strane kuću dizali jednovremeno. Jer ma kud prebivo krov nad glavu je najvažniji. Tu, moj sinko, Stojane, sve završava i počinje. Zbori samo svojim jezikom jer ti on dođe najviši čuvar od državu, ma gore ma dole bivali. I vodi računa da i donja kuća, gde smo Stojanka i ja, mora da se u knjige zavede, uredno plaća i održava. Toj traži sve što se zida. Ti znaješ, Stojane, da je to i zapovest i zakletva i adet. I da spim najtvrđe ko sad, očas senku primetim i vojnik postajem i ratnik, ako se zlo nadnese, daleko bilo. Nemoj, Stojane, da moram od ovuj kuću da ripam i dolevam vi snagu… Ja koji prevali s opanci i pod šajkaču cel svoj vek. Nego, more, oči da širite i kopce vatate uzicom pogleda, jer da je i zrno, Babovina je to, Babovina bre i jedina sreća i imanje. Nemoj da Petar ripa dvaput! Matere i žene vreve i po stoput, ali ratnik Petar – Peša sa Đorđijem i ostalim precima samo jednput u vek. Jedanput ko što je samo jedna srpska zastava koja se nikad ne mije! Ko ni ikona!
Stojane, još ovoj da dorečam. Ovoj ne san dok spiš, ovoj ne bi omaja… Zatoj, sinko, dobro ukači u pamet i ne zbori ovoj sa svakog. Znaješ kakvi su ljudi, pa da ne govoru ene ga, Pešin sin zamlaćen, pobrljavel. Testiče se razbije, ama voda ne propada. Jes čovek umire, ama duša nikad! Cenim, ima neka živa sila što dreši, spliće i raspliće sve što je zamršeno na ovoj naše trajanje u život i rediga po red, ma nam izmica. Sinko, veruj meni na reč.
Tvoj bašta Peša
Drugo mjesto
SONETNI VAPAJ BOGORODICI
Kome ću drugom, no
tebi Sveta,
uteći dušom kad kob me vara,
dok se za tobom ko silueta
uzdiže tropar sa Hilandara.
Slab sam bez tebe,
u bezdan tonem,
lako me gresi učine robom,
i čim pomislim da ću da klonem,
duša se trgne, prkosi tobom!
U oku iskre zažari
lira,
slušam i šapćem reči psaltira,
mnogi bi njime da se obože;
blagoslov psalma
celog me prože.
Tražim ti stope dok zvona ječe
i zovu ljude da očoveče.
Drugo mjesto osvojila je pjesma sa naslovom „Sonetni vapaj Bogorodici“ autora Stevana Miloševića koja je stigla pod šifrom Mikrofonija na konkurs Biblioteka.
U formi soneta, pjesnik je pokazao nedvosmislenu ljubav prema Majci Božijoj kojoj se obraća riječima vjernika, malog čovjeka, koji je svjestan svoje grešnosti i slabosti, ali duboko vjeruje da kroz molitvu upućenu Bogorodici može da dosegne nebeske visine, da se „oboži“.
Osnovna poruka pjesme je da vjerujemo i da „Budemo ljudi“ kao što je i govorio blaženo počinuvši Patrijarh srpski gospodin Pavle, ili kako je to sam pjesnik rekao Tražim ti stope dok zvona ječe / i zovu ljudi da očoveče.
Treće mjesto
Goran Vasić (šifra Višnjić 04) napisao je naizgled jednostavnu pjesmu simboličnog naslova „Krst na pogači“. Naizgled jednostavnu, jer autor ne koristi zahtjevan jezik, niti formu, već se putem čiste rime vraća u najljepši dio života – u djetinjstvo. A sjećanje na djetinjstvo upotpunjeno je majčinim zagrljajem, mirisom pogače na kojoj je ucrtan krst kao simbol vjere i želje da stvari budu jednostavne i čiste baš kao što je i srce dječije i pogled na svijet.
Proći će još mnogo godina
Na stolu kojekakvih zdanja
Ali u meni iščeznuti neće
Na pogači krst iz sjećanja.
KRST NA POGAČI
Kod svakog prošlost
Ili dražesna mladost
Urežu poneku novu resu
A misli je sa sobom u duboku starost ponesu.
Kod mene to bijaše pogača
Na njoj majčina ruka
I svaki njen prst dok je nježno oblikuje
I na nju urezuje krst.
I nebitno
Da li to bijaše pogača
Ili kukuruza
Svaka od njih
Koja prođe kroz moju uspomenu
Ostavljaju u meni trag
Kako urezuje majka krst
Prije nego u pećnicu krenu.
I sve to odrazi se u meni
Vidim crkvu
I dižem pogled ka nebu
Dok majka urezuje krst na domaćem hljebu.
Proći će još mnogo godina
Na stolu kojekakvih zdanja
Ali u meni iščeznuti neće
Na pogači krst iz sjećanja.