Nakon gotovo dva mjeseca iščitavanja prispjelih radova, konsultacija i dogovaranja, članovi žirija Dunja Ilić i  Jelena Radaković  predvođeni predsjednikom Miroslavom Jankovićem, donijeli su jednoglasnu odluku o najboljim, pobjedničkim radovima, te dodijelili ove godine ne tri, već četiri nagrade.

U nastavku pročitajte obrazloženje, a potom i nagrađene radove.

Moto-tema našeg konkursa bila je sreća i kako je uloviti. Zbog te ciljne tačke ljudskog života imali smo rekordan broj radova, čak 96.

Nimalo slučajno, jer je sreća jedan od najstarijih literarnih motiva koji je izmicao i izmiče najvećim umovima i najboljim književnim perima, jer sreću je nemoguće definisati. Ali je stalno treba tražiti kao što Andrićevu krivu Drinu treba ispravljati.

Stoici, cinici epikurejci i hedonisti su polomili pera dokazujući da li je sreća čulno uživanje ili duševni mir. Nijedni nisu mogli da dokažu da su u pravu, niti da ubijede druge u svoje mišljenje. Zbog toga je naš konkurs inspirisao mnoge da se uhvate u koštac sa ovom vječnom književnom temom i naravno nas da je zadamo.

„Sedmi oblak“ je priča iz najmlađe i „najspornije“ vrste pisanja – naučne fantastike ili fikcije koju u posljednje vrijeme sve češće nazivaju engleskom inačicom  – science fiction, ili skraćeno SF (es-ef) literatura. Često u ovom žanru, autori putuju kroz vrijeme ili u budućnost. Vrijeme je relativan pojam. Dušebrižnici i znalci dosta osporavaju naučnu fantastiku jer smatraju da ona nema umjetnički vrijednost. Neko je čak, poput Sokrata koji je uviknuo „Znam da ništa ne znam“ napisao kako je 90 posto naučne fantastike smeće, a drugi misle da je to slučaj sa cijelom literaturom.

Naravno, naš Konkurs dokazuje suprutno. Upravo zbog velikog broja dobro napisanih radova žiri je imao problema da donese jednoglasnu odluku, ali su se svi članovi složili u jednom – SF književnost je odbranjena i to kroz rad „Sedmi oblak“.

„Sedmi oblak“, autora Nataše Milić (šifra oblak) izdvojili smo iz svih prisitglih radova zato što autentično isijava strah mladih – ko smo i šta smo? Odakle dolazimo, kuda idemo? Imamo li braću za koje ne znamo, ili neznane neprijatelje od kojih bismo mogli da nestanemo.

Autor je, u naizgled jednostavnoj pričici uspio vješto da prikaže atmosferu te tjeskobe i straha za opstanak ljudskog roda.

Ovaj rad zapravo priča o sreći ljudskog postojanja indirektno povezanog sa strahom o njegovoj sudbini. A u književnosti, posredni metod kazivanja je jači od direktnog. Zato se „Sedmi oblak“ izdigao iznad ostalih radova.

Drugom i trećom nagradom smo vrednovali dvije različite pjesme u prozi. „Kao nekad“i „Od kugle do kuglane“.

Pjesma u prozi je kratki hibridni književni oblik, slobodnog stiha bez ritmike i rime. Ta vrsta pjesme po pravilu donosi ili povišeno stanje emocije ili svijesti. „Kao nekad“ pripada prvoj, a „Od kugle do kuglane“ drugoj vrsti.

Autor Milena Marković (šifra omorika) proznog lirskog zapisa „Kao nekad“ je vrlo vješto izlomio komadiće sjećanja i sentimenata sa slikama grada i vremena u kome mu je ostala voljena žena i uspomene na fraze je nju. Pjesma ima dobar ritmički hod, slikovitost lirske fraze je mjestimice opipljiva, molska čežnja za danima sreće duboka i sugestivna, a posebno je krase vješti retorički lomovi i narativne inverzije prošlih i sadašnjih događaja.

Kad jednom zaželiš da opet dođeš

Kao nekad, s leđa mi zatvaraš oči,

Poznajem prste i dodir mek ko svila.

Pitaš me: Ma gde si to dosad bila? –

Kanuće kaplja, ko nekad, kriomice,

ej, prestani, ne detinji, Milice!

Kao nekad je vrlo uspjela lirska poema o jednoj iskrenoj muškoj čežnji.

„Od kugle do kuglane“ je pjesma gdje su se fino ispreplele poetsko-filozofske misli o uzaludnosti nadanja i uzdanja u bolji život i njegovu toplinu.

Sam naslov je pomalo surov – čovjek kao kugla se kotrlja i sudara sa bolnim preprekama. On se, čini se uzaludno probija ka depou gdje je uskladištena sreća koje uglavnom nema, ili ima nedovoljno.

Kotrljam se u vreći
iz koje sam oslobodila mačka
kupljenog na pijaci iluzija.
Gajim u saksiji drvo koje rađa slovo,
himnu protiv uroka slobode izbora.
U genima nosim molitvu pjesnika
tajnu za preživljavanje u kockastim danima.

Najveća vrijednost ovog rada kojeg je napisala Sanja Radulović (šifra Spinoza) su dobre sintagme i riječi u njima koje imaju preciznu usmjerenost u pravcu njihovih asocijacija i simbola. Takođe, naziremo i određenu gustinu filozofičnost misli koje iskre iz tih riječi.

Četvrtu nagradu dobio je jedan prozni, pomalo satiričan, ali nadasve iskren rad duhovitog naslova „Moja baba kao inspiracija za trening životnih vještina“.

Vlasnica ovog simpatičnog proznog zapisa Slađana Miljević (šifra Drena forever) putem pisane riječi pokušava naći recept za sreću sa pomalo filozofskim osvrtom na današnji život, „moderno doba“ kako ga naziva, gdje kolektivna apatija preovladava, a ljudi su prezasićeni informacijama, savjetima različitih „stručnjaka“ o sreći koje plasiraju putem medija i utiču na kolektivnu svijest.

Slađanini trenuci sreće se ogladaju u  sjećanjima na ljubav koju joj je pružala njena baka Drena, žena, koja je poput znanih i neznanih heroina domaće i svjetske književnosti u stvarnom životu preživjela pakao – gubitak djece, siromaštvo i borba za opstanak. Ipak, Drena koja je nadživjela svog supružnika šesnaest godina nikada nije željela da govori o smrti, tugi i teškim vremenima.  Voljela je duge šetnje sa ukrštenim rukama na donjem dijelu leđa, smijala se glasno i od srca, te se družila samo sa pozitivnim ljudima stavljajući u želudac tek toliko hrane da preživi i „ne naškodi želucu“.

Babom su je zvala i druga djeca iz komšiluka iako im nije bila biološka baba. Ta se titula nekada s ponosom isticala u kraju u kome sam odrasla, koji je, bez obzira na blizinu centru grada, ipak pripadao ruralnoj sredini. Čim se desi da muškarac ili žena dobiju unuče, oni po automatizmu postaju baba i djed svoj komšijskoj djeci i nisu se ljutili. Barem je u mom komšiluku vladalo takvo pravilo gledano iz moje dječije perspektive. 

Odrastanje uz osobu koja je pružala toliko puno, a imala malo, koja je zračila svojom vedrinom uprkos svim životnim problemima  osnovni je recept za sreću i suština bitisanja kao takvog. Treba živjeti punim plućima jer život samom sebi služi kao svrha…

Prije nego što pročitate pobjedničke radove i možda razmislite šta je za vas sreća, Biblioteka koristi priliku da čestita pobjednicama, ali i da se zahvali svim autorima koji su učestvovali i dali doprinos konkursu, koji iz godine u godinu postaje sve brojniji, a samim tim i veći.

Kuriozitet desetog konkursa je da su najbolje radove napisale žene.

Napominjemo da ćemo nagrađene radove objaviti i u zvučnom formatu u sljedećem broju časopisa „Homer“, ali i na brajevom pismu u novom broju časopisa „Riječi u prstima“.

 prvo mjesto

 SEDMI OBLAK

U kasno popodne, nakon poslednjeg zvona za niže razrede osnovne škole, tri devojčice pođoše ka igralištu u parku velikog grada. Bile su približnog uzrasta, na sličan način odevene i očešljane. Smeh im je bio glasan, razgovor živ, a korak skakutav, pun ljupkosti koja krasi gotovo sve što je mlado. U parku su zbacile ružičaste torbe sa ramena i pohrlile ka ljuljaškama. Tek tamo, u igri, posta vidljivo koliko se razlikuju.

Najstarija i najmlađa pripadale su istom rodu. Poznavalo se to po stasu i crtama utisnutim u meka dečja lica, dok su im naravi bile poput jutra i večeri.

Starija se grčevito držala da ne padne sa ljuljaške, uvlačila je glavu među ramena i osvrtala se kao da strepi hoće li je neman iz oblaka ugrabiti i pojesti.

Mlađa se zaletala i odbacivala iz sve snage da bi, kada ljuljaška dostigne najvišu tačku, ushićeno širila ruke.

Treća devojčica se nije ljuljala, samo je sedela u ljuljašci i posmatrala: park, drugarice, ptice kako proleću i ljude koji prolaze. Sve je bilo na svom mestu, šareno i užurbano, isto kao bilo kog dana. Bistri pogled joj se, ipak, kratko zadržao na licu dečaka koji je nju i drugarice pratio od školskog dvorišta.

Ni on se nije igrao. Strpljivo je čekao da se smrači dovoljno da sestre podignu torbe i krenu kući. Gledao je za njima dok nisu zamakle i tek tad se odvažio da se sam zaljulja.

Bistrooka devojčica mu se osmehnula.

“Ta ti ljuljaška ne valja, desna je bolja.“

Dečko je oklevao. Ne zbog ljuljaške. Odmah je seo u desnu. Stvarno je  delovala čvršće. Nije škripala ni letela ukrivo.

“Zovem se Miljana.“

Odgovorio je osmehom i prihvatio pruženu ruku. Niz sličnih susreta usadio mu je oprez, ali devojčica nije mislila da odustane.

“Ti nisi odavde?“, pitala je.

Odmahnuo je glavom. Teško je početi, bez obzira na broj i ishod prethodnih pokušaja.

  • Danas sam te videla u dvorištu. Idemo u istu školu
  • Ne baš. Dolazim iz velike daljine. Ali, ti voliš da vidiš sličnosti pre nego razlike, zar ne?

Mora se početi. Negde, nekako, bilo kako.

Miljana se slatko smejala kada je izgovrio svoje pravo ime – mnoštvo grlenih glasova, koje ni iz više pokušaja nije uspela da ponovi.

  • Ime moje planete može se prevesti kao Sedmi Oblak, rekao je.
  • A tvoje ime?
  • Prevod ćeš znati kad me bolje upoznaš.
  • I kako si ti pao ovde sa Sedmog Oblaka?
  • Nisam pao. Došao sam da sa umiruće planete spasim što se spasiti može.
  • Umiruće?

– Zemlja grabi ka svom kraju. Nemamo moć da to zaustavimo, ali činimo koliko se učiniti može. Ima mnogo naših poslanika. Ja sam zadužen za ovdašnji narod.

– Kakva bujna mašta!

Miljana se smejala, ali joj se u oku nazirala najdublja ozbiljnost i pažnja.

  • Na Sedmom Oblaku nema maštanja. Mi uvek kažemo istinu. Ništa ne izmišljamo i to je najveća prepreka nastojanju da izbavimo nekoga od vas.
  • Ali, maštanje nije isto što i laž!
  • Postoji početna greška, nešto kao ispuštena petlja u tkanju ljudskog sveta. Na laži je zasnovan, izmišljotine ga održavaju i na kraju će se raspršiti u nestvarnosti. Možda misliš da su pretnja ratovi, zagđenje ili zlokobni rasporedi zvezda? Ne. Život je jači od materijalnog zla, ali je unapred poražen od želja i fantazije. Ljudi će nestati zato što, na štetu postojećeg, vole ono čega nema. Ne svi. Nadam se, ne i ti.

Na Miljaninom čelu se pojaviše nabor i senka.

  • Nisam sigurna da ubuduće neću izreći nijednu laž!

Dečak se na to zaljulja i oduševljeno pljesnu rukama.

  • Iskrena si. Možeš postati jedna od nas.
  • Zašto ja?
  • Ti si moj izbor. Kada sam prvi put dolazio na Zemlju, nisam poznavao ovdašnje prilike, pa sam išao kod moćnika i istaknutih ljudi. Bio sam na dvoru Dušana Silnog, na primer, sedeo za carskom trpezom…
  • Sad se šališ, ciknu Miljana. Naš jedini car je živeo davno…

Hitro se u sebi preslišala i dodala: U četrnaestom veku.

  • Putovanje kroz čovečansku istoriju nije posebno zahtevno za nas. Sad ti izgledam kao dete, ali to ni izdaleka nije moj pravi lik.

Zaškiljio je kao da prebire po vekovima. Iz očiju mu je postepeno isticala boja, postajale su prozirne kao gorski potok, a ujedno i hladne i tvrde kao led. Tuđinske.

  • Za cara sam bio trubadur i baš smo se narazgovarali. Učen čovek, pametan, fin. A tek njegova carica! Uzvišena duša. Zaradovao sam se misleći da ću, pošto pridobijem vladare, lako naći put do naroda. A onda sam Silnog upozorio na slabosti njegovog carevanja. Rekoh da ne valja što moć i sve počasti daje najbližima. Ljudi su odani njemu, ne carstvu, pa ako njega ne bude na svetu; neće mnogo ni od carstva ostati.
  • A on?
  • Umalo da mom telu smakne glavu sa ramena. Izbavio me je Pribac, carev drug iz mladosti, dosetkom da luda glava nije seme zemlji, te da je manja šteta ostaviti je gde je izrasla. Nasamo mi se još narugao i dodao da carevi sebe ne vide kao smrtnike, te da nema dobrih namera koje bi opravdale razgovor o njihovom umiranju.

“Zar su te mogli ubiti?“

  • Mogao sam ostati bez tela, go u tuđini, ali me je Pribčev humor poštedeo te neprijatnosti. Uvideo sam da šala ima izuzetnu moć u ovom svetu. Pošao sam dalje, pravo kod čoveka od duha, poznatog komediografa. On me je ismejao grđe no Pribac. Bog s tobom, sinko, rekao je, pa zar da u mojim godinama počnem istinu govoriti! Prvo bi mi rođena žena oči iskopala. Posle bi me dovatile i druge! Još bi se svi smejali – meni, ne onome što sam pisao. Nego, da poveriš ti taj svoj čemer nekom ozbiljnijem? Lekaru, možda popu? Ili popadiji, a? Liči mi da si od onih što više vole popadiju.

Miljana uzdahnu.

  • Šta si dalje radio?
  • Obratio sam se najvećem naučniku. Taj, srećom, nije bio ženjen, pa se nije imao koga bojati. A tek on me je stvarno razočarao.“
  • Pa čime? Kako?
  • Svoje se senke plašio, krio je i šifrovao otkrića da ih glupaci ne koriste za samouništenje. Tako je malo verovao ljudima, a opet mu je bilo žao da se poubijaju, zamisli! Reče mi da je za njega prekasno i posavetova me da tražim biće detinje nevinosti ako hoću da mi se samo istina govori.

Miljana lagano ustade sa ljuljaške.

  • I šta će biti sa tim bićem – ako ga nađeš?
  • Vratićemo se na Sedmi Oblak.
  • Misliš: ti ćeš se vratiti, a dete ćeš odvesti? Zauvek, pretpostavljam.
  • Da. Biće to let u jednom smeru. I neće nam nedostajati živo groblje gde se istina samo u šali govori, a najpametniji ne smeju da zucnu od tupih i silnika što propisuju i sprovode laž!
  • Kako to misliš: groblje? Zašto groblje?

Dečak je ćutao.

  • Reci mi, poslaniče sa Sedmog Oblaka, šta će biti sa onima koji nisu dovoljno dobri za tvoju planetu?

Nije odgovorio.

  • Da li je prećutkivanje laž? nastavi Miljana. Treba da znaš, dugo si među nama.

Zna se da kraj dolazi. Možda se ne čini blizu, ali je izvesno da mora doći. Sve vaše knjige, stara proročanstva jednako kao i nauka… Sam razum govori da ovako grdan svet ne može trajati u nedogled!

Miljana prebaci ružičastu torbu preko ramena.

  • Može biti, rekla je. A sad izvini, čekaju me.

Strogo ga je odmerila i sa starmalom rešenošću mu je pokazala leđa.

Poslanik sa Sedmog Oblaka na to skoči iz ljuljaške i potrča za njom.

  • Ko čeka? Ko uopšte mari gde si ti, režao je. Obavijen tamom, sakriven od nezainteresovanih pogleda prolaznika, zadržao je tek obrise dečaka, ali ono što se jasno pokazivalo Miljani odavno ne beše ljudski lik.
  • Čekaju me… Toliko njih me čeka. Moja porodica, mnogi ljudi…
  • Kakva porodica, mala, pa ti i ne znaš ko su ti roditelji, čemu ta laž? Da postoji iko ko bi tebe čekao, otišla bi kući kad i tvoje drugarice.
  • Ja ne lažem! Tačno je da nemam roditelje i ne mislim na njih. Čeka me porodica koju ću napraviti, ona o kojoj sam oduvek maštala.

(Nataša Milić, šifra oblak)

drugo mjesto

KAO NEKAD

Užagrilo podne istekom godina

Što neosetno minuše u nizu;

Na radiju muzika, neke osamdesete:

Kad jednom zaželiš da opet dođeš.

Kao nekad, čekam te na trgu kraj česme –

Više ne dolazim iz Dušanove “dvojkom“,

ulice i kafane starim imenima zovem.

Kalemegdan ćuti, zagrlile me uspomene –

na “Akademiji“ bi sad bila naša deca,

cepam karte sećanja ulazeći u stvarnost

Bože, zar je toliko vremena prošlo!?

Dok ulični svirači prebiraju setu,

bride mi dlanovi oznojeni od čekanja.

Kao nekad kuvano vino u “Znaku pitanja“

što je pjanilo radoznalost usana

posle časa klizanja u “Pioniru“ –

opet se sebe bojim oči dok ti ne vidim!

Kad jednom zaželiš da opet dođeš

Kao nekad, s leđa mi zatvaraš oči,

Poznajem prste i dodir mek ko svila.

Pitaš me: Ma gde si to dosad bila? –

Kanuće kaplja, ko nekad, kriomice,

ej, prestani, ne detinji, Milice!

Bože, zar je toliko vremena prošlo!?

Kao nekad, daj mi ruku, budi blizu,

video sam sliku u novinama,

sutra ću na turnir, deca su sjajna –

sve bi da kažeš u jednom trenu.

Pijemo uspomene u kafeu na Trgu Republike

pobegli u sitne laži: poslovni ručak,

neodložno putovanje u veliki grad,

Kad jednom zaželiš da opet dođeš.

Kao nekad, upijeni jedno drugom u zene:

večeras u sedam roditeljski, potom promocija,

valjda ću stići – obične priče u ispoved slažem

dok lagano ispijamo kriške sna,

slavimo neproslavljene rođendane

negdašnja buđenja (opet sam zakasnila!),

Beograde, dobro jutro – najnovije vesti,

pitanje staro: da se nisi predomislila?

Bože, zar je toliko vremena prošlo!?

Kao nekad, u Sabornoj palimo sveće,

zavetujemo sebe za neumit crne sene:

Kad jednom odu i poslednje kočije

Ja, koji sam davno plakati svik’o,

molim te, kad plačeš, nek ne vidi niko –

Kad jednom zaželiš da opet dođeš.

Kao nekad, isprati nas Beograd niz Nemanjinu,

Još samo blagi dodir usana mek ko svila,

čežnjivi pogledi uprti u nepoznanice.

Daj, prestani, ne detinji, Milice…

Bože, zar je toliko vremena prošlo!?

(Milena Marković, šifra omorika)

treće mjesto

OD KUGLE DO KUGLANE
(Roditeljima)

Posjedujem mnogo više sjećanja
od mjesta na policama i albumima.
Lutam po gradovima, državama,
sama, u tuđim iznošenim cipelama.
Slušam bila života,
navijam satove svemira da stignem
do zamišljenog doma sa razglednica.
Kotrljam se u vreći
iz koje sam oslobodila mačka
kupljenog na pijaci iluzija.
Gajim u saksiji drvo koje rađa slovo,
himnu protiv uroka slobode izbora.
U genima nosim molitvu pjesnika
tajnu za preživljavanje u kockastim danima.
Pod mastiljavom kožom šušti brzak rijeke
koja me pomjera do oblačnog neba
i vraća vedru na hartiju zemaljskog uzleta.
Znam da nisam dobrodošla
na (n)ovoj stranici istorijskog zapisa.
Umočeno u istinu moje pero veće je
od mogućnosti prihvatanja lažnog života,
zato kolam pjesmama
da bi se moje rođenje radovalo onima
koji su od pahulja napravili čarobne kugle
na novogodišnjem drvcetu mog života,
jednog decembarskog jutra
u kojem je snijeg ne žureći,
merdevinama silazio sa neba
znajući da na zemlji nježnost
ne može o(p)stati nezgažena,
dopuštajući mi da vjerujem nebu.

(Sanja Radulović, šifra Spinoza)

četvrto mjesto

MOJA BABA KAO INSPIRACIJA ZA TRENING ŽIVOTNIH VJEŠTINA

Još od davnina, ljudi su u neprestanoj potrazi za receptom za sreću. U današnje vrijeme neusaglašene prošlosti, inertne sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, gdje se ne nazire izlaz iz kolektivne apatije i beznađa, preplavljeni smo, s druge strane, putem pisanih i elektronskih medija, različitim teorijama o sreći, koje nam plasiraju razni „stručnjaci“, među kojima su najpopularniji oni, popularno zvani „životni treneri“.
Nekada su ljudi živjeli život instinktivno, po inerciji, svaki novi dan doživljavali kao blagoslov i bili zadovoljni malim, običnim stvarima koje im je život nudio jer nisu znali za bolje ili drugačije. Ovo je priča o mojoj babi Dreni, koju, by the way (baj d vej / usput rečeno) nikad nisam zvala bakom. Babom su je zvala i druga djeca iz komšiluka iako im nije bila biološka baba. Ta se titula nekada s ponosom isticala u kraju u kome sam odrasla, koji je, bez obzira na blizinu centru grada, ipak pripadao ruralnoj sredini. Čim se desi da muškarac ili žena dobiju unuče, oni po automatizmu postaju baba i djed svoj komšijskoj djeci i nisu se ljutili. Barem je u mom komšiluku vladalo takvo pravilo gledano iz moje dječije perspektive.
Rođena je u jednom planinskom selu pored Sanskog Mosta 1927. godine u siromašnoj, a samim tim i višečlanoj porodici, u kojoj je i hljeb nerijetko bio luksuz. Odrastala je sa braćom i sestrama čuvajući stoku i nastojeći preživjeti jer mnoga djeca u tim godinama i takvoj sredini baš i nisu imala tu sreću. Umirala su ili od gladi ili od raznih, najčešće infektivnih bolesti, kojima se uglavnom nije znalo porijeklo jer ljekara u njihovom selu, a niti u susjednima nije bilo. Čak i da se htjelo, do ljekara se nije stizalo na vrijeme zbog loše putne infrastrukture.
Drugi svjetski rat ju je dočekao kao tinejdžerku. U školu nije išla, jedva da se znala potpisati. U više navrata bježala je od najezde neprijatelja sa starijim sestrama u šumu i uglavnom se vraćala na zgarište, gdje su morali sve ispočetka provizorno graditi. Više puta mi je pričala da je jednom sa ostalim seljanima bila i na strijeljanju i da ih je, nekim čudom, spasao nekakav dobri čovjek koji nije dozvolio ubijanje civila. Ti trenuci ostali su joj urezani za cijeli život.

Odmah po završetku rata udali su je u susjedno selo za najstarijeg sina porodice kojoj je bila potrebna radna snaga jer su imali dosta zemlje za obrađivati, dok su u njenoj porodici jedna usta manje bila dobrobit. Ni ona ni djed nisu bili napunili dvadeset godina. Zatekla je šestoro mlađih djevera i zaova i trudnu svekrvu. Svekar joj se nedavno bio vratio iz zarobljeništva u Njemačkoj. Priroda je tražila svoje.
Govorila mi je da joj tamo nije bilo loše. Nije bila gladna, a nije ni dobijala batine, kud ćeš veće sreće. Uslijedila joj je i uobičajena, nekontrolisana reprodukcija. U narednih dvadesetak godina umrlo joj je sedmoro djece netom po rođenju. Naravno, svi su je sažaljevali smatrajući da je problem bio u njoj, da nije bila sposobna roditi zdravu djecu. Išlo se raznim seoskim gatarama, ali ljekar je bio i dalje misaona imenica jer i dalje nije bilo nikakve infrastrukture i trebao im je dan hoda konjskom zapregom da bi se stiglo do prvog ljekara, što krhka novorođenčad nije preživljavala. Tata i tetka su nekim čudom preživjeli, valjda po principu prirodne selekcije, ko bi ga znao…
Početkom šezdesetih bili su prinuđeni napustiti selo jer fizički nije bilo više prostora da se tamo zadrže. Mlađa braća su stasavala i množila se, tako da su morali otići i odlučili se skrasiti negdje bliže gradu kako bi tati i tetki mogli priuštiti obrazovanje koje oni nisu imali. Bili su pokušali okušati sreću i u Banatu kao kolonisti, ali morali su se vratiti jer djedu nije odgovarala tamošnja klima. Olakšavajuća okolnost bila je i ta što je djed u tom periodu, iako u ranim četrdesetima i još uvijek relativno mlad i zdrav, penzionisan na konto učešća u ratu, tako da su dobili i sigurne prihode. Kažu da je bio strog i pravičan. Ja ga se sjećam kao vrijednog, dobroćudnog, blagog i nagluvog. Otkako ga pamtim, bio je već uveliko zašao u treću dob. Bio je i ostao dosljedan komunista do samog kraja, bez obzira na trend vraćanja tradiciji i korijenima devedesetih. Oboje sam ih mnogo voljela.
Sagradili su riglovanu kućicu u predgrađu i počeli živjeti boljim životom. Borba za opstanak i preživljavanje u mnogoljudnoj porodici i nemogućim uslovima naučila je babu lukavstvu i snalažljivosti. U narednih pedeset godina nastojala je štedjeti sebe u svakoj prilici. Voljela je da šeta dugo i sporo, sa šakama ukrštenim na donjem dijelu leđa. Smijala se glasno i od srca. Nije željela govoriti o svojim problemima i patnjama, a izbjegavala se takođe emotivno unositi u tuđe probleme i nedaće. Družila se samo sa pozitivnim ljudima i onima koji od nje nisu zahtjevali nikakve psiho-fizičke napore. Jela je malo i ono što joj „ne škodi želucu“. Nije htjela ničim ugroziti svoje zdravlje. Nadživjela je djeda šesnaest godina. Nakon njegove smrti rijetko ga je pominjala. Nije voljela razgovore o bolesti i smrti. Umrla je u osamdesetdevetoj godini u snu nakon pet godina progresivne demencije. Jednostavno se ugasila.
Odrastala sam uz nju i smatram da je njena životna priča jednim dijelom uticao i na formiranje moje ličnosti, kao i životi svih drugih ljudi u mom okruženju. Uglavnom sam je doživljavala kao veselu, srećnu i zadovoljnu osobu, a ubijeđana sam da je ona to u suštini i bila. Kroz njen primjer, čini mi se da je neophodno da čovjek prođe kroz različite životne nedaće, kako bi kasnije počeo da cijeni život i sve njegove blagodati, da se raduje svakom novom danu i živi punim plućima jer to je, na kraju krajeva, i sama njegova suština. Što više tražimo smisao života, sve se više uplićemo u njegov vrtlog i na kraju on prođe, a da ga nismo bili niti svjesni. Stoga život treba živjeti i doživljavati ga isključivo kao suštinu bitisanja jer to bi, na kraju krajeva, trebala biti i njegova osnovna funkcija, da samom sebi služi kao svrha.

(Slađana Miljević, Drena forever)