U srijedu, 15.12. u 19 časova u konferencijskoj sali Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske održano je književno veče na kom su proglašeni pobjednici literarnog konkursa biblioteke i uručene diplome i nagrade. Biblioteka tradicionalno, već treću godinu zaredom, u drugoj polovini godine raspisuje literarni konkurs. Ovogodišnji konkurs objavljen je u časopisu „Zvučni pregled“ i na vebsajtu biblioteke. Trajao je od 15.07. do 15.11, a tema konkursa bila je pristupačnost slijepih i slabovidih lica.
O rezultatu konkursa odlučio je žiri koga su, kao i prošle godin, činili književnik Ranko Risojević, književnica Aleksandra Čvorović i prof. književnosti Marija Pavlović.

Poslije uvodnih riječi VD direktora Branka Suzića, prisutni gosti imali su priliku čuti pobjednički rad sa Onkio-Braj konkursa koji organizuje Evropska unija slijepih, koji je pročitala Jelena Radaković.
Jelena Radaković je prevela sa engleskog ovaj i još dva rada s Onkio-Braj konkursa, koji će zajedno sa najuspješnijim radovima sa konkursa Specijalne biblioteke biti objavljeni u zborniku „Riječi imam u prstima“. Na književnoj večeri učesnicima i zainteresovanim licima podijeljen je ovaj zbornik u zvučnoj tehnici na CD-u u mp3 formatu.
U vezi sa temom konkursa voditeljka programa Dragana Božić pročitala je dio iz Standardnih pravila koje je usvojila Generalna skupština UN a koji se odnosi na pristupačnost.
Marija Pavlović je potom ispred žirija pročitala odluku žirija, sa obrazloženjem, a potom su podijeljene nagrade i diplome. Prvo mjesto na konkursu osvojio je Jovica Mijatović iz Istočnog Sarajeva sa pričom „Pristupačnost kao imperativ u životu slijepog čovjeka“, drugo mjesto osvojila je Borka Tadić iz Banjaluke sa pričom „Mahovina, a treći je bio Momir Ašonja iz Istočnog Sarajeva i njegov rad „Pristupačnošću do boljeg tretmana i mjesta u društvu“. Specijalna biblioteka je nagradila i Slađanu Miljević i njen rad „Suočavanje sa reanošću“, koja je osvojila 4. mjesto.

Za muzički dio programa pobrinio se Emir Mejremić na klaviru, kompozitpr muzike za film „Susret“, koji je izveo dve kompozicije.
Slijedi odluka žirija, a potom i nagrađeni rad Jovice Mijatovića.

IZVJEŠTAJ RADA ŽIRIJA LITERARNOG KONKURSA SPECIJALNE BIBLIOTEKE ZA SLIJEPA I SLABOVIDA LICA REPUBLIKE SRPSKE

Na ovogodišnji literarni konkurs, koji svake godine objavljuje Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica RS, pristiglo je devet priča. Svaka priča ima značaj jer osvjetljava jedan dio života slijepih i slabovidih osoba. Većina radova je u esejističkoj formi, ali ima ih nekoliko i u klasičnoj književno-umjetničkoj formi priče. Radovi opisuju svakodnevni život slijepih i slabovidih ljudi: borbu za prihvatanje i pronalaženje svog mjesta u društvu, suočavanje sa preprekama, traženje smisla i ljubavi, pronalaženje prijatelja i puta ka samostalnoj i aktivnoj ulozi u društvu.
Nastojali smo da objektivno procjenimo koje radove bi trebalo posebno izdvojiti, što je bilo teško jer svaki od njih je autentičan i gotovo dokumentaristički prikaz života jednog ljudskog bića. Njihov ispovjedni i lični ton daje im težinu koju je teško vrednovati u smislu izdvajanja nekoliko najboljih. Život svakog pojedinca je vrijedno i neprocjenjivo iskustvo, naročito ako su to ljudi koji su se sticajem okolnosti našli u specifičnom i teškom položaju. Iz tog razloga smo odlučili da prioritet damo pričama koje snažno poentiraju jakom pozitivnom porukom, koje ulivaju nadu i bude životna očekivanja. Smatrali smo da prioritet treba dati radovima koji konkretnim primjerima pokazuju kako se treba suočavati sa životom čak i kada nam to izgleda  teško ili gotovo nemoguće.
Bilo je i drugih radova koji su svojom dovitljivošću i duhovitošću zaslužili da budu primjećeni, kao i onih koji su se na jedan razuman način bavili temom, ali dodatni kriterijumi su nam bili da priča ima određeni emotivni naboj i izaziva jaku empatiju kod čitaoca. Među radovima je bilo priča koje su se istakle većom artrističkom vrijednošću, ali su se manje bavile svakodnevnom problematikom života slijepih, te stoga nisu ušle u najuži izbor. Na osnovu navedenih kriterijuma slijede tri nagrađene priče uz kratka obrazloženja.
Treća nagrada dodjeljuje se za rad pod naslovom Pristupačnošću do boljeg tretmana i mjesta u društvu (šifra: Kralj 1954). Obilježenost od rođenja i odrastanje u maloj sredini omogućilo je autoru da realno sagleda negativne strane situacije u kojoj se nalazio. To ga je odvelo na put traganja za nečim boljim i suočavanja sa sopstvenim hendikepom. Prihvatanje sudbine i pronalaženje svrhe, umijeća ili talenta uz pomoć kojeg ćemo biti prihvaćeni i priznati u društvu je osnovna ideja rada. On nas uči kako da se osjećamo korisni i ravnopravni umjesto da živimo mireći se sa diskriminacijom i osjećanjem da smo teret za društvo. Prekretnica u autorovom monotonom životu dešava se kada je naučio da igra šah. Ova igra mu je otvorila mnoga vrata, zahvaljujući njoj je putovao, sticao prijatelje i poštovanje okoline. Poruka ovog rada je da treba biti otvorenog uma, pristupačan, spreman za rad na sebi i traženje odgovora, a prije svega na upoznavanje sebe i svojih mogućnosti koje nam mogu ispuniti život smislom i ljepotom.

Druga nagrada pripala je priči Mahovina (šifra: Mag). Ovo je nesretna ljubavna priča koja se rađa između slijepog mladića i seoske učiteljice. Prvobitna bliskost i usmjerenost jedno na drugo vodi ka nerazumijevanju i udaljavanju, a zatim i neminovnom razilaženju životnih puteva. Priča je dirljiva, umjetnički dotjerana, puna mirisa i realističnih opisa prirode. Šuma u kojoj se glavni junak izgubio u stanju emotivnog očaja je slikovito dočarana i stvarna do te mjere da nam se čini da pod rukom osjećamo vlagu mahovine, a ispostavlja se da je ta mahovina ujedno i putokaz za povratak u život i civilizaciju.

Prvu nagradu dodjeljujemo za esej Pristupačnost kao imperativ u životu slijepog čovjeka (šifra: Zora 2010). Ovaj rad isijava pozitivnu energiju i nadahnjuje entuzijazmom. Govori kako bez obzira na startnu poziciju, od nas samih najviše zavisi da li ćemo ostvariti snove, realizovati se u karijeri, steći porodicu i topli dom. Moguće je da nas u početku okolina ne prihvati najbolje jer gaje određene predrasude ili strah, ali mi treba da se potrudimo da prikažemo sebe u pozitivnom svjetlu i da prevaziđemo njihovu nelagodu: prijatnošću, otvorenom komunikacijom i dobrom namjerom. Ne smijemo dozvoliti da nas obeshrabri početno odbijanje već treba da se borimo da pokažemo  drugima sve naše vrijednosti i kvalitete. Osoba ograničena stidom, kompleksima i nesigurnošću, koja se u svakoj situaciji povlači u sebe propustiće mnoge životne prilike koje bi je mogle odvesti do sreće i ispunjenosti.

Zadovoljstvo nam je bilo raditi na ovom konkursu jer smo se susreli sa zanimljivim i poučnim ljudskim ispovijestima, a svim autorima koji su se odazvali na konkurs želimo da napišu još mnogo dobrih priča.
Ranko Risojević
Aleksandra Čvorović
Marija Pavlović

PRISTUPAČNOST KAO IMPERATIV U ŽIVOTU
SLIJEPOG ČOVJEKA

Nagrađeni rad Jovice Mijatovića

Društvenost, komunikativnost i pristupačnost su vrline svake hvale vrijedne. Osobe koje ih posjeduju lakše i bezbolnije rješavaju mnoge problematične životne situacije. Za nas slijepe posjedovanje navedenih vrlina je od izuzetnog značaja. Navedene vrline su efikasno oružje kojim bijemo svakodnevne bitke protiv sljepoće, te zle kobi i usuda koji nas prati kroz cijeli naš život. Ukoliko uspješno koristimo to oružje, jednog dana kada budemo sumirali rezultate i svodili bilans uspješnosti naših života, moći ćemo s pravom da kažemo: „Jeste, vid mi se nije povratio, ostao sam slijep, ali sam rat protiv sljepoće, tog usuda i zle kobi, ipak dobio“. Društvenost, komunikativnost i pristupačnost u znatnoj mjeri mogu da utiču na tokove naših života, pa čak da ih odrede, da budu presudni faktori.
Uvijek kad razmišljam na ovu temu, ne mogu a da se ne sjetim životne priče moje drage školske drugarice u čiju autentičnost i vjerodostojnost, poznavajući je još od djetinjstva, ni najmanje ne sumnjam.

Bilo je to jednog sunčanog majskog popodneva negdje početkom 80-ih godina. Moja školska drugarica, tada dvadesetogodišnja djevojka, putovala je brzim vozom na relaciji Sarajevo-Beograd. Sem jednog, koju godinu starijeg mladića, u kupeu nije bilo drugih putnika. Sasvim slučajno, sticajem okolnosti, iako nije vidjela da čita, uz sebe je imala jedan u to vrijeme popularni nedjeljnik. Da bi skratila vrijeme putovanja, počela je da lista nedjeljnik pokušavajući, što bismo u našem žargonu rekli, da naćori poneku sliku. Na sebi je osjetila ispitivačke poglede mladića, a zatim joj se mladić obratio:  „Gospoćice, ako smijem da primijetim i ako se ne ljutite, mogu da vam kažem, naopako ste okrenuli novine pa me živo zanima gdje ste savladali vještinu čitanja na taj način?“
Uz blagi osmijeh moja školska drugarica je odgovorila: „Znate, ja sasvim malo vidim, nedovoljno da bih mogla čitati novine, možda neki krupniji naslov i to uz pomoć lupe, ali sam na ovaj način željela da testiram vaš dar zapažanja, a takođe i način na koji ćete reagovati ako primijetite da sam naopako okrenula novine, i došla sam do zaključka da imate izvanredan dar zapažanja, a vaša reakcija je za mene u granicama očekivanog“.
Mladić se nasmiješio i rekao: „Ipak ste malo potcjenili moj dar zapažanja. Zapazio sam i to da ste izuzetno šarmantna, ljupka, pristupačna djevojka bez kompleksa, što u potpunosti anulira vaš hendikep, ako se to uopšte može nazvati hendikepom, pa bih vam predložio da vam ja pročitam sadržaj nedjeljnika, a vi odlučite koji vas članci zanimaju da vam čitam. To će nam skratiti put, a i meni će dobro doći da vježbam ukoliko se uskoro prijavim na neku audiciju za spikera“.
Moja školska drugarica je izabrala dva članka, a nakon toga su živo komentarisali pročitano. Mladić joj je potom predložio da odu do kafe restorana koji je bio tu odmah u blizini. Nakon što se malo taktički nećkala, što bi dječica rekla kô fole, otišli su u kafe restoran, gdje su uz kaficu pričali o svemu i svačemu.
Nakon što je doznao da sluša istu muziku kao i on, da izvanredno pravi palačinke sa orasima, njegovu omiljenu poslasticu, mladić se, što bi se reklo, istinski naložio na moju školsku drugaricu. Razmjenili su adrese i brojeve telefona i tako je počelo.
Tog prelijepog majskog popodneva u brzom vozu Sarajevo-Beograd rodila se jedna istinska i iskrena ljubav kojoj više ništa nije moglo stati na put, pa čak ni početno protivljenje mladićevih roditelja da imaju skoro pa slijepu snaju. Jer, zaboga, šta će reći rodbina, a tek komšije?!
Pored svega, nakon godinu dana zabavljanja, zakazano je vjenčanje. Ubrzo nakon vjenčanja, kada se uvidjelo da je nova snaja, iako sasvim malo vidi, pravi majstor u kuhinji, i da od njenog dolaska kuća blista od čistoće, da svojom ljubaznošću, pristupačnošću, jednostavnošću oduševljava i plijeni sve goste koji posjete njihov dom, sve barijere su pale. Bila je prihvaćena, voljena i omiljena kod svih, a posebno kod starog svekra, prema kome se odnosila sa posebnim poštovanjem i uvažavanjem. Kao školovan fizioterapeut pomagala mu je da lakše i brže preboli spondilozu kičme koja ga je mučila. Stari svekar gdje god je imao priliku pričao je da se kaje i stidi zbog svog početnog nepovjerenja i protivljenja dolasku nove snaje i da je u kuću došlo blagosloveno čeljade koje je donijelo sreću i radost u porodicu.
Danas je moja školska drugarica uspješna sredovječna žena, vrhunski fizioterapeut, uzorna majka i supruga. Njen muž je uspješan poslovan čovjek, menadžer uspješne firme, a kako i ne bi bio kad iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Primjer za nauk: pristupačnost, društvenost, komunikativnost su mojoj školskoj drugarici omogućili sreću, porodicu i topli dom.

Razmišljam šta bi se desilo da je tog majskog popodneva davnih 80-ih u navedenom vozu umjesto moje školske drugarice bila neka manje pristupačna, društvena i komunikativna slijepa djevojka. Na mladićevu opasku da je naopako okrenula novine vjerovatno bi se postidjela i zacrvenila, okrenuvši glavu prozoru. U sebi bi preklinjala zlu sudbinu što ne vidi, a mladić preko puta bi joj se činio dalekim i nedostupnim jer on je zdrav, on normalno vidi i šta bi to on imao da traži sa njom, skoro pa slijepom djevojkom.

Pristupačnošću, društvenošću, komunikativnošću mi slijepi možemo postići neslućeno mnogo, ali ipak moramo voditi računa o nekim stvarima, a to je da naša pristupačnost ne bude izvještačena, neprirodna i napadna, da izgradimo samopoštovanje shvatajući da ni svi videći ljudi, samo zato što su videći, ne zavrijeđuju naše poštovanje i uvažavanje, da u tom pogledu moramo imati izgrađene kriterijume jer ako ih nemamo, onda patimo od kompleksa niže vrijednosti, što svakako nije dobro. Takođe se moramo riješiti iluzije da će pristupačnost, društvenost i komunikativnost uvijek dati rezultate. Nekad hoće, a nekad neće. Sve zavisi od okolnosti. Stare mudrosti nas tome uče, kao ona drevna istočnjačka koja kaže: „Priroda kiše je uvijek ista, ali od nje u pustinji raste trnje, a u oazi cvijeće“. Ili misao velikog Majakovskog: „Uzalud je nježnu riječ zabadati u grubo uvo“.

Krčimo sebi dalje svoj životni put, koji je s obzirom na zlu kob koja nas prati trnovit i sa mnogo prepreka. Pristupačnost prema drugim ljudima će nam sigurno pomoći da ako ne sve, onda mnoge od njih preskočimo i dođemo na cilj, a krajni cilj je dostojanstven život pod ovom kapom nebeskom za sve pa i za slijepog čovjeka.