Pobjednici 14. literarnog konkursa

Specijalna biblioteka je početkom decembra raspisala poziv za 14. književni konkurs na temu „Život i poezija su jedno te isto“.

Učesnici konkursa su dobili zadatak da pišu o svom životu, lijepim, poetičnim momentima ili knjigama, autorima koje su im promijenili život.

Na imejl (konkurs.bsrs@mail.com) Biblioteke, ali i poštansku adresu –  Frane Supila 31 f,  do 1. februara pristiglo je 180 radova iz cijelog regiona i inostranstva.

Žiri u sastavu – prevodilac Slađana Miljević (član), bibliotekarka Jelena Radaković (član) i direktorica JU Narodne biblioteke „Veselin Masleša“ Laktaši Dijana Trubajić (predsjednica žirija) izdvojile su tri najbolja rada koja su svojim sadržajem, strukturom ali i trudom autora odgovorila na zadatu temu – riječi velikog pjesnika Aleksandra Bloka.

TREĆE mjesto pripalo je  radu pod nazivom „Nesreća“ (šifra Ima nade) koje potpisuje Sreto Vučković iz Kozarske Dubice.

Prema riječima predsjednice žirija, ovo je iskrena životna priča koja, bez obzira na tešku temu, zrači optimizmom, bez izazivanja imalo sažaljenja, kojoj se autori skloni ili koju očekujemo kad se piše o nesreći.

Dragi Huska,

Mnogo nam nedostaješ. Svakim danom sve više. Nedostaje nam tvoje znanje, tvoje drugarstvo, tvoja spremnost da pomogneš svakome od nas, a pogotovo onima koji su lošiji učenici. Da im za vrijeme kontrolnog rada ili testa dobaciš ceduljicu ili šapneš dok odgovaraju.

Kod nas nema ništa posebno novo, osim što nam umjesto nastavnice Rose, srpskohrvatski predaje nastavnik Sreto.

Dogovorili smo se sa razrednicom Radom da ti drugog oktobra dođemo u posjetu.

Puno pozdrava

Slijedio je potpis svih trideset učenika osmog jedan razreda Osnovne škole „Bratstvo“ u Trnopolju.

Opet je čitao pismo, bolje reći proučavao svako slovo jer je već prilikom prvog čitanja prepoznao rukopis Azre, njegove đačke simpatije još od prvog razreda. Poznavao je njen način pisanja još od prvih slova kod učiteljice Nevzete.

U ovoj priči, naprotiv pisac nam pokazuje da ne postoji hendikep koji se ne može nadvisiti ljubavlju, podrškom i optimizmom. Vrijednost ovakve proze izvire iz stvarnosti, koja (iako često surova), po autorovom mišljenju, ne ostavlja prostor za prepuštanje, nego nam kazuje da je stalna borba u stvari istinski život. 

DRUGO mjesto pripalo je Ivoni Grgić iz Tuzle koja je napisala pjesmu „Život i poezija su jedno te isto“ (šifra Mrvica).

Ono što je ovu pjesmu izdvojilo o drugih, prema mišljenju članova žirija je prije svega jezička domišljatost, koja je likove iz bajki vješto uklopila u opis modernog svijeta, u kojem je sve manje zanosa, ljepote i zajedništva.

Spisateljica koristi ironiju, unoseći savremene govorne sintagme i urbani izraz u poetsku strukturu. Ovakva igra riječima pjesnikinji omogućava da na moderan način upozori na nedostatke i mane današnjeg vremena, a u isto vrijeme pita kako i u kojoj mjeri se možemo vratiti istinskim vrijednostima života koje se ne može predstaviti na društvenim mrežama sa lažnim fotografijama i provjerenim citatima.

A ja još  uvijek slušam

da su poezija i život

Jedno te isto

Pa bacam mrvice

kao Ivica i Marica

u nadi da ću se uspješno vratiti

iz ove nedođije

Gdje roditelji

umjesto bajki djeci

pred spavanje

čitaju teorije zavjere.

PRVO mjesto osvojio je Dragan Krtinić iz Bačkog Gračaca sa tekstom „Razmišljanje o Drinama“ (šifra LIČANIN).

Riječ je o radu koji na originalan i kreativan način govori o fenomenu bivstvovanja, pri čemu se u kazivanju koristi kamen kao glavna metafora postojanja i neprolaznosti.

Simbol kamenog mosta, koji je ukorijenjen u domaćoj i svjetskoj književnosti („Na Drini ćuprija) pomogao je autoru da nam nešto kaže o pomenutom fenomenu, koji nije samo filozofsko i duhovno, nego i svakodnevno pitanje, opisano kroz sedam Tvorčevih dana. Pri tome se na samom kraju ne zatvara krug, nego se ostavlja prostor čitaocu za dalju sopstvenu potragu i tumačenja.

Tog dana je porođen most, čime je kamen opet nadvisio i vodu i zemlju i svršetak. Sledećeg dana pojavljena bi staza, kojom su bauljali žigosani fenjeri, nakon čega su i oni prešli u sledeći dan razvitka. Tog dana proniknut je put, taman, obavijen zlom trajanja i sunovrata. Ljudi se tada uspraviše na noge i počeše mlatarati gornjim udovima zamišljajući da pričaju priču, baš kao što i sada zamišljamo. Ruke se svojim napretkom  svezaše i pretrčaše u sledeći dan, kada se pojavi Smisao.

Prije nego što pročitate pobjedničke radove, koristimo priliku da se zahvalimo svima koji su učestvovali i doprinijeli da još jedan literarni konkurs Specijalne biblioteke bude uspješno realizovan. Takođe, želimo i da istaknemo, da pored tri pomenuta rada, u užoj konkurenciji prema ocjenama žirija, našli su se pjesma „Bio sam nekad vetar“ (šifra Kanada) Radovana Sinđelića, koja nas svojom ljepotom i stihovima odvodi u žitna polja, doline i livade gdje se čuju ptice i mirišu divlje jabuke; basna „Nakinđurena vrana“ (šifra Višnja) Mirjane Milenković, koja je, kako je i napisala u razrješenju šifre bila inspirisana radom sa djecom i kratka priča „Hroma vučica“ (šifra Život) Branke Šobot – Jeličić koja ima snažnu poruku da ako se ne uklapaš (fizičkim) izgledom u standarde, moraš uložiti puno više truda kako bi uspio u životu – ostao u čoporu.

PRVO MJESTO

RAZMIŠLjANjA O DRINAMA

Svekoliko dnevno naprezanje u stanju je da te odgurne u jamu, tebe, koji za razliku od onih pseudosanjara ne krstariš realnošću siromašnih džepova, već jednim beskrajnim nizom spoznaje i antiuništenja. Tu bi trebala početi ova priča. Na besomučnom talogu mešavine istorije i stoicizma.  Upravo tu gde slojevito posmatraš sutrašnji dan znajući da je neproziran i neuhvatljiv. Trebala bi ova priča imati i nekakav sadržaj, ali ne smemo biti sigurni, da se ne bi prikrale stare greške. Možda bi mogli i u ovom vilajetu živeti bez tolikih izbora. Pisati i biti zapisati zvuči neuporedivo sudbonosnije od one tragične maksime – „biraj i budi biran“. Jer, nije sve zapisano, kako je neretko govorio moj, sad već, pokojni otac.  Verovao je očigledno da je ostalo još voća iza svih onih silnih apoteoza o sazrevanju, razvoju i pogibiji.

Ova bi priča trebala imati karakter. Karakter jednog počiteljskog kamena, punog mudrih leta i blagorodnih zima. Da se ne bi smela razrušavati i oticati, kao one voćne rakije, kad im voćna matica dodirne oganj. Da ne bi doživela sudbinu onog – „dinar po dinar pogača“, koje više ništa ne znači i koje krasi zatvorene, sablasne muzeje pradavnih četvoronožaca. Umesto toga ostao je kamen, od kojeg je Tvorac načinio sve, pa i priču. Taj ostatak kamena označava njegov drugi rođendan, što je prelomni trenutak u filogenezi misli, reči, zapisa.

Tog dana je porođen most, čime je kamen opet nadvisio i vodu i zemlju i svršetak. Sledećeg dana pojavljena bi staza, kojom su bauljali žigosani fenjeri, nakon čega su i oni prešli u sledeći dan razvitka. Tog dana proniknut je put, taman, obavijen zlom trajanja i sunovrata. Ljudi se tada uspraviše na noge i počeše mlatarati gornjim udovima zamišljajući da pričaju priču, baš kao što i sada zamišljamo. Ruke se svojim napretkom  svezaše i pretrčaše u sledeći dan, kada se pojavi Smisao. Tog, četvrtog dana put se takođe uspravi, preobučen u ruho kretanja, kada se sve najednom toliko uskipilo da se nije više merilo strahom od smrtnosti. Tada progleda prvi pisac, od oca iščekivanja i majke Napora. Peti dan je petak. Tada ne nasta ništa, osim onog prvog zapisa o prethodnim danima. Taj zapis je ličio na vazu, negde sužen, negde nije, negde plitak, a negde dubok. Šestog dana naloži autor da se ta vaza razbije, te da ne ostane ni delić pokolenju, odnosno sedmom danu. Sedmog dana se ne preduzima ništa, do potrage za tim zakonskim nasleđem…Ovim redosledom je kamen omogućavao propast životu, od mosta do savremenih njegovih uteha, ako ih uopšte ima.

Ova priča treba imati oslonac, nešto drugo osim tog resavskog kamenoloma. Tako nešto bi odgovaralo datumu, ispisanom iznad vode, a ispod kamena, iznad istorije, a ispod mosta. Priča o kamenu, priča o mostu, iliti sve jednim imenom – priča o priči, bi trebala stvoriti neku prepreku koju želi i mora prekoračiti, preskočiti, prevazići, otkloniti, nikako smetnuti ili zaobići, već razoriti i potopiti.

Ispod njega, a iznad okeana stojiš. Do juče. Iza je groblje. Oduvek sam bio sklon prizivati mišljenje u kom stoji da moje selo ima najbolju moguću arhitektonsko-demografsku strukturu od svih praznih, iščezlih mesta na svetu. Sve je podeljeno jednokratnim mostom, sadašnje sećanje od sadašnjeg nadanja. Taj i takav most ne zaslužuje priču, jer je sačinjen od beskrajnih jednih dana. Nema tu ni staze ni puta. Samo jedno ciklično mrtvilo. Od zablude do izdaje, i obratno. A vode je sve manje. Doživeće pogačinu sudbinu.

Potraga se nastavlja između dva luka, nedeljiva i neumoljiva, pristrasna i epski nastrojena uzaludnim samospoznanjem. Sudbina svega neljudskog teče vedrim, ali širokim plićakom. Ništavilo onih suprotnih iščezava u između dva kamena.

Ti čekaš na kamenu reč i tačku Tvorca, iziskujući još jedan skladan udarac, dok priča teče negde sudbinski blisko, ispod oštrih lukova, svojom jednošću, tragajući za naponom i čulom.

Ciklično obigravajući i preplićući sve sumorne perspektive, priča traži sedmi dan, ne znajući da je svakog dana nedelja. Svakog dana treba živeti nedeljnim odama. I sve ih položiti, rano uveče, na talas, na žubor, na titraj, na huk, na leluj, na udar, na vibraj, na spas, na eho, na čvrsto tle, na pravo na samozaborav. Tako ćemo im se svake večeri moći vraćati, jer svakim nedeljnim kamenom sve smo lakši.

Na sredini, na nepostojećem mostu, gledaš u kamen, živo-mrtvi i mrtvo-živi. Groblje aktuelnih priča ne poznaje dane, jer je oživljeno pričom. Levo je i otac, dokazuje da nije sve ispričano, kako je nekada mislio.

Priča o kamenu treba imati smisla. Bar jednom. Baci kamen sa vrha krivonoge statue, kao Galilej. Baci kamen! Ne mari za nauke i njene krivolove, niti za pseudoastronomski trenutak. Baci ga radi njega samog. Da se otisne i zastane, tamo gde je razbio vazu i ciklus. Podarićeš nekom život, ako mu pokloniš neizvesnost. Neimar ne može imati poruku, niti ideju. On je mutav i go. Priča je preuzela teret njegovog Sunca.

DRUGO MJESTO

ŽIVOT I POEZIJA SU JEDNO TE ISTO

Život i poezija su

Jedno te isto

Govorio je pjesnik

Ofucanog kaputa

Dok su se

Po Crvenkapinoj haljini

nazirale sive dlake

Jer je opet krotila vukove

koji zavijaju

Crvenkpo, pobogu

što su ti tolike usne?

Baka joj u

domu penzionera

priželjkuje dostavljanje

korpe pune

prazične trpeze

Lovci u šumi Striborovoj

ispijaju ljutine

uz logorsku vatru i ogovaraju

rascijepljene zmijske jezike

okićene pirsingom

Djevočice sa šibicama pale cigarete

Trnoružicu umjesto poljupca budi

dosadni alarm u podne

odgođen nekoliko puta

ne bi li uhvatila

što bolju dnevnu svjetlost

za primamljive fotografije

da sroza ionako narušeno

samopouzdanje ružnim pačićima

koji umjesto plavetnih

vodenih površina

snivaju hirurške zahvate

precizne rezove

na putu ka ljepoti

Mačak prepoznaje

dezen svog krzna na

čizmama modernih Zlatokosa

Prinčevi zaposleni u državnim firmama

gube se u njihovim vodopadima

nadograđene kose

Snjeguljica

pazeći da je niko ne vidi

jer joj to može

uflekati reputaciju

pazari na pijaci

pesticidima

otrovane jabuke

Doduše danas samo takve i postoje

Pravi tufahije

najreprezentativniju slasticu

društvenih mreža

ne bi li dobila što više

palčića koje

zovemo lajkovi

i sedam komentara

od sedam patuljaka

Zavide joj

sve vještice

emigrirale iz

bajki u upravne

odbore

što na uranak umjesto dobro jutro

prozbore

Podređeni, podređeni

ko je najljepši na svijetu?!

A ja još uvijek

slušam da su poezija i život

Jedno te isto

Pa bacam mrvice

kao Ivica i Marica

u nadi da ću se uspješno vratiti

iz ove nedođije

Gdje roditelji

umjesto bajki djeci

pred spavanje

čitaju teorije zavjere.

TREĆE MJESTO

NESREĆA

Midhet Huskić, četrnaestogodišnji dječak, lagano poče pružati ruku prema noćnom ormariću. Pružao je ruku milimetar po milimetar, osjećajući teški bol, a velike graške znoja izbiše mu na čelu. Ipak nije odustajao. Konačno je dohvatio pismo i lagano, na isti način počeo prinositi sebi. Ležao je ili bolje rečeno sjedio u bolničkom krevetu onako kako su ga namjestile sestre. To pismo je pročitao bezbroj puta do sada. Prvih puta su ga čitale sestre, a onda poslije nekih petnaestak dana su mu ga stavljale pred lice i konačno počele davati u ruke. Znao ga je napamet ali ga je svaki put iznova čitao da bi još jednom provjerio ono što u njemu piše.

Dragi Huska,

Mnogo nam nedostaješ. Svakim danom sve više. Nedostaje nam tvoje znanje, tvoje drugarstvo, tvoja spremnost da pomogneš svakome od nas, a pogotovo onima koji su lošiji učenici. Da im za vrijeme kontrolnog rada ili testa dobaciš ceduljicu ili šapneš dok odgovaraju.

Kod nas nema ništa posebno novo, osim što nam umjesto nastavnice Rose, srpskohrvatski predaje nastavnik Sreto.

Dogovorili smo se sa razrednicom Radom da ti drugog oktobra dođemo u posjetu.

Puno pozdrava

Slijedio je potpis svih trideset učenika osmog jedan razreda Osnovne škole „Bratstvo“ u Trnopolju.

Opet je čitao pismo, bolje reći proučavao svako slovo jer je već prilikom prvog čitanja prepoznao rukopis Azre, njegove đačke simpatije još od prvog razreda. Poznavao je njen način pisanja još od prvih slova kod učiteljice Nevzete. Imala je izuzetno lijep rukopis, a kažu da svi đaci koji prvo uče ćirilicu imaju ljepši rukopis.

Činilo mu se da vrijeme stoji. Razmišljao je ko li će sve da dođe. Sigurno će doći Midho Trnjanin, Midho Kararić, Azra, možda i Sanela, Mersiha, možda i Tanja. U stvari, koliko li će ih doći? Sigurno više od troje, možda petoro, a možda i desetoro. A možda dođe i neko iz osmog dva. Puno se družio sa Marinkom, Đemalom, a na takmičenju je često bio i sa Medihom… Kako god izračuna, ispada da će ih doći više od deset.

Od Trnopolja do Ljubljane je ogromno rastojanje, pa bi bio oduševljen ako ih dođe bar petoro. Najviše bi volio kad bi mogli doći svi, ali to je prosto nemoguće. Svakoga od njih se sjetio i svakoga od njih bi volio sresti. Međutim daljina je daljina, a i put je skup. Najsretniji bi bio da on može otići u Trnopolje i tamo ih sresti. To je bar sto puta poželio od kad se našao u Kliničkom centru u Ljubljani. Koliko puta se uštinuo za obraz, nadajući se da će se probuditi u svom krevetu u Trnopolju i da će krenuti u školu, ali stvarnost je bila sasvim drugačija. Samo da nije bilo tog nesretnog utorka.

Svakog ljeta djeca iz Trnopolja idu na kupanje na ribnjak Sedmicu. I on je išao mnogo puta. Poželio je i toga dana da ide, pa je upitao majku Mirsadu za dozvolu. Ona nije htjela ni da čuje jer je te godine bila zaista žestoka redukcija vode u Trnopolju. Imali su vodu svaki treći dan. Kako su vodu imali u ponedjeljak sljedeći put će je imati u četvrtak, a kad dođe sa kupanja moraće umjesto bojlera upotrijebiti veš lonac i okupati se jer stajaća voda u ribnjaku nije čista.

  • Majko, molim te. Ide Midho Trnjanin, biće i Azra, a možda i Sanela.
  • Ne, da je neki drugi dan i da imamo vodu onda bi’ te možda i pustila.
  • Ovo ti moram ispričati. Na igranci u subotu, Okac koji je vodio program je predložio da se biraju tri najbolja plesna para kako bi dobili nagrade. Treća nagrada je paket žvakaćih guma Borovo. Druga nagrada je paket Go – go sokova koje proizvodi „dalmacijacement“  Split. A prva nagrada je besplatno sedmodnevno ljetovanje na ribnjaku Sedmica.

Majka se od srca nasmijala ovoj njegovoj dosjetki, ali ga je ipak prekorila.

  • Sine, nije on za tebe Okac nego Esad.
  • Ali, majko, svi ga zovu Okac, a otkad je prikazana serija Tale najviše voli da ga i najmanje dijete nazove „sine Tale, magare moje drago“.
  • Stvarno on liči na Talu (Miralema Zupčevića). Ajde idite ovaj put i ti i Sanel, ali samo ovaj put.

Brzo su obukli kupaće gaće, šorceve i majice, nazuli papuče i otišli na kupanje. Na nasipu je bilo preko pedeset kupača. Našli su Azru, Midhu Trnjanina, Željka i ostatak svog društva pa su im se priključili. Čim im se priključio Midho je skinuo šorc i majicu i želeći da izvede što atraktivniji skok u vodu spotakao se i potiljkom udario, djelom u vodu, a djelom u obalu. Kriknuo je od bola. To je sve čega se sjeća.

Probudio se nakon par dana u bolnici u Draškovićevoj u Zagrebu. Tu su mu objasnili da je doživio tako zvani zečiji udar i da je prelomio vratne pršnjenove. Drugovi su ga na ćebetu donijeli do željezničke stanice u Trnopolju odakle su pozvali hitnu pomoć kao i majku Mirsadu. Majka je stigla prije hitnih kola ali mu nije mogla pomoći. Odmah po dolasku u bolnicu u Prijedor upućen je u Zagreb gdje je i operisan.

Poslije nekih dvadesetak dana otac Husein koji je radio u Sloveniji i bio slovenački osiguranik ga je prebacio u Klinički centar u Ljubljani. Tu se nalazi već četrdesetak dana. Poslije druge operacije u Ljubljani, počeo je da pohađa i školu u bolnici. Otac Husein koji je radio u Kamniku posjećivao ga je bar tri, a ponekad i četiri ili pet puta sedmično. Majka Mirsada i brat Sanel svakog drugog vikenda. Ali ova posjeta…

Midho ponovo usmjeri pažnju na pismo i čitajući, bolje rečeno studirajući svako slovo, počeo zamišljati Azru. Koliko mu samo nedostaje njen osmjeh, njen smisao za humor, njena dobrota.

U trećem razredu dobila je konkurenciju. Iz Beograda je došla Sanela. Bila je istina odličan učenik, ali se ni po čemu drugom nije razlikovala od ostalih djevojčica do priredbe za Dan Republike. Tada je na školskoj priredbi u muslimanskoj narodnoj nošnji odigrala šotu. Svi su bili oduševljeni, bolje rečeno očarani. Tek tada je priznala da je u prvom razredu na prvenstvu Jugoslavije u folkloru za pionire do petnaest godina sa ovom igrom zauzela drugo mjesto.

Od tada nijedna priredba, nijedna svečanost nije mogla da prođe a da Sanela ne odigra šotu. Njena igra bi uvijek izazivla novo oduševljenje. Svi dječaci bi pokušavali da joj se približe ili na bilo koji način privuku njenu pažnju. To je činio i on pa se u njemu vodila borba da li je njegova simpatija Azra ili Sanela.

Što je bio stariji bio je svjesniji da ga Azra više privlači i da češće nastoji da je u njenom društvu.

Dok je tako razmišljao otvoriše se vrata bolničke sobe i na njima se pojavi sestra Marija. Kad je vidjela Midhu sa pismom bila je zgranuta.

  • Midho, ko je tebi dao pismo?!
  • Nije niko. Polako, milimetar po milimetar sam pružao ruku dok ga nisam dohvatio. Istina zaboljelo me je ali ja nisam odustao.
  • Idem odmah do dežurnog doktora – reče sestra pa se izgubi iz sobe.

Nakon dva, tri minuta sestra se pojavila sa dežurnim doktorom koji je nosio telefonsku slušalicu u ruci. Sestra reče:

  • Midho, na liniji je doktor Turk.

Dežurni doktor mu je bez riječi prinio slušalicu uhu.

  • Halo – promucao je Midho.
  • Da li je tačno, Midho, da si uspio sam uzeti pismo sa noćnog ormarića?
  • Jeste.
  • Bravo. Oduševljen sam. Ovo je nevjerovatan napredak. Ko Boga te molim da to više ne pokušavaš sam bez naše kontrole. Kao što sam već rekao ovo je ogroman napredak. Nisam mislio da ćeš to uspjeti ni za mjesec dana. Je li te puno boljelo?
  • Jeste. Graške znoja su mi se pojavile na čelu ali sam izdržao.
  • To je dobro ali te još jednom molim da to ne pokušavaš sam. Doći će dani kad ćeš moći i druge stvari raditi ali ako prenagliš može doći do katastrofe a onda ti niko više ne može pomoći. Ovo ćemo ponoviti sutra kad bude vizita, a sad se pripremi za posjetu koja te očekuje.

Sestra Marija je od Midhe uzela pismo i stavila ga na noćni ormarić. U međuvremenu su u sobu ušle servirka i sestra Matea donoseći Midhi i još dvojici dječaka ručak. Druga dva dječaka su mogli sami da jedu, a Midhu je njegova najdraža sestra Marija hranila.

Kad je ručak završen servirka je pokupila posuđe, a sestra Marija će:

  • Midho, sad te moramo pripremiti za posjetu.

Iz noćnog ormarića je izvadila plavu pidžamu i crni bademantil. Sestra Matea ga je podigla, a sestra Marija mu je skinula dosadašnju pidžamu i obukla čistu. Zatim mu je obukla i bademantil pa su ga smjestile u invalidska kolica koja su bila smještena u uglu sobe.

Dok je sestra Marija gurala kolica Midho ju je upitao:

  • Šta misliš, sestro, koliko će mojih drugova doći?
  • Ne znam. Čudim se što su odredili da posjeta bude u prijemnoj čekaonici, a ne u sobi kao što je uobičajeno. Biće ih bar desetoro.
  • I ja tako mislim.
  • Ali, Midho, i desetoro može stati u sobu.

Liftom su se spustili do prizemlja, a onda dugim hodnikom prema prijemnoj čekaonici. Dok su išli čuli su žamor, pa će sestra:

  • Midho, meni je ovo sumnjivo. Više mi liči na školu nego na bolnicu.
  • I meni – Midho će boreći se da ne zaplače.

Kad je sestra otvorila vrata i ugurala kolica u čekaonicu zastali su zabezeknuti. U čekaonici je bilo šezdesetak učenika i troje nastavnika.

Prvo mu je prišla Azra, a onda njegov prvi komšija Midho Trnjanin.

  • Zdravo Midho, tako nam nedostaješ.
  • I vi meni.

U njegovim krupnim smeđim očima zaiskrile su suze.

  • Kad ćeš moći kući – Željko će – Ja ću svaki dan gurati tvoja kolica do škole samo da mi dobaciš koju ceduljicu ili šapneš bar nešto kad me pitaju nastavnici Mile i Izet.
  • I ja ću mu pomagati – Midho Trnjanin će – Skoro pa smo prve komšije. Ništa mi neće biti teško.
  • Neće to tako lako ići – sestra Marija će – Danas je pokazao ogroman napredak ali će proći mjeseci dok sam bude mogao pokretati kolica i doći kući.
  • Puno nam fališ – Midho Kararić će – Ovi iz osmog dva, kako tebe nema, redovito nas pobjeđuju u fudbalu.
  • Puno nedostaješ i školskoj ekipi u košarci – nastavnik Zvonko će – Znaš da smo prošle godine sve školske ekipe u Prijedoru pobjeđivali sa bar deset koševa razlike.
  • Bilo je lako. Ja bih preveo loptu preko centra i sačekao da se Ismet Kararić pozicionira u reketu pa mu dobacio loptu. On je nemilice trpao lopte u koš. Uostalom bio je izabran i u pionirsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Ali on je sad završio osmi razred i otišao u srednju školu.
  • To je tačno – Zvonko će – ali da si ti tamo opet bismo mi nešto isplanirali.
  • Midho, pričaj nam kako se osjećaš – razrednica Rada će – Sestra reče da si danas pokazao ogroman napredak.
  • Da. Uspio sam bez ičije pomoći uzeti pismo koje ste mi poslali sa noćnog ormarića i pročitati ga. Ti si ga Azra pisala, je l’ da?
  • Jesam.
  • Poznao sam tvoj rukopis i poznao bih ga među hiljadama drugih.

Na ove njegove riječi Azra je blago pocrvenjela.

  • Marinko, moram ti reći da sam i ja počeo slušati Riblju Čorbu. Oduševljen sam pjesmom „Pogledaj dom svoj, anđele“. A šta ti misliš o pjesmi „Na zapadu ništa novo“?
  • Iskreno rečeno ja je volim ali da je moj djed Mićo živ, a kao što znaš on je nosilac partizanske spomenice, on bi i kasetu i kasetofon zgazio nogama.
  • Negdje sam čuo, a i ja se sa tim slažem – Midho će – da prava rok pjesma treba da izazove različite stavove. Neki moraju biti za a neki protiv. E sad veliko pitanje i za mene da li je tačno ono „… budale ginu za ideale….“.
  • I za mene je to isto problematično, ali ja je ipak volim. Nego hoćeš li doći do kraja godine da onima iz prijedorskih škola očitamo lekciju iz matematike. Da se oni ne prave važni, da oni sve znaju, a mi ništa jer mi smo iz Trnopolja, a oni iz Prijedora.

Na ove Marinkove riječi nastavnik Sreto će:

  • Šta to moje uši čuju? Moj „Lenji Gaša“ pokazuje želju za radom za takmičenjem – svi su se nasmijali – Samo ti, Midho, slušaj ljekare jer ne kaže naš narod uzalud „Bog pa doktor“. Ako iko u Jugoslaviji, pa i u Evropi, može da ti pomogne to su onda doktori ovdje u Ljubljani. Ako ih budeš slušao i izvršavao ono što ti oni kažu daće Bog da bude dobro bar koliko može biti dobro.
  • U pravu ste nastavniče – sestra Marija će – Treba vjerovati ali treba se i truditi i raditi onako kako doktor Turk kaže.

Na ove njene riječi razrednica Rada će:

  • Čuli smo od Mirsade za doktora Turka pa smo mu spremili i skorman poklon.

Na ove njene riječi sestra Marija će:

  • To nemojte ni spominjati. Jedini poklon koji on prihvati i koji da osoblju je neka voćka, čokolada ili flaša soka. Mirsada je pokušala da mu krišom da plavu kovertu sa dvije stotine maraka a on je pobjesnio i rekao joj „Da nije kako jeste i tebe i Midheta bih istog trenutka izbacio iz bolnice. Ovako znam kako ti je. Novac sačuvaj za Midhu, trebaće vam. Ako slučajno neko od vas još jednom ovo pokuša onda neću imati razumijevanja i letjećete napolje“.

Svaki od šezdesetak učenika je prišao do Midhe, pomilovao ga po rameni ili po glavi poželivši mu uspješan oporavak.

U međuvremenu se pojavila i sestra Matea koja ih je obavijestila da je već četiri i dvadeset i da je odavno prošlo vrijeme posjeta. Sestra Marija je pogurala kolica, a pošto sestra Matea sama nije mogla ponijeti poklone sa njom su pošle razrednica Rada i Azra. Dok su odlazili Midho će sestri Mariji:

  • Ovo mi daje snagu da istrajem. Uspjeću, završiću gimnaziju i fakultet. Garantujem.

***

Midhet je gimnaziju u Kamniku završio odličnim uspjehom. Desetkom je diplomirao na Fakultetu informatike i računarstva u Ljubljani. Dok je studirao i stanovao u studentskom domu bio je predsjednik Saveza mladih invalida Slovenije. U domu je upoznao Nataliju, kasnije djevojku i suprugu s kojom ima troje djece. Uspjeli su da kupe stan u Ljubljani i apartman u Premanturi, a Natalija je naslijedila kuću u Celju. Po Midhu svaki dan dolazi kurir koji ga obuče i odveze na posao jer su mu noge i dalje nepokretne.