U konferencijskoj sali Specijalne biblioteke, u četvrtak, 19. aprila održana je promocija novog naslova u okviru edicije Jedan pisac – jedna knjiga.
Riječ je o romanu „Šest dukata za Ikoniju“ Save Guslov Marčete.
Sava Guslov Marčeta, književnoj javnosti poznata je po kratkoj književnoj formi – pjesmama i pripovjetakama poput „Janjdurine ljubavi“ koja je odnijela nekoliko nagrada.
„Šest dukata za Ikoniju“ je njen prvi roman koji prati sudbinu žena u zmijanjskom kraju.
Unoseći u roman pretežno biografske elemente, spisateljica se potrudila ne samo da napiše omaž svojoj baki Ikoniji, po kojoj je i djelo i dobilo ime, nego i da sačuva autentični jezik rodnog kraja.
Na promociji, osim autorke govorila je i pjesnikinja Borka Tadić.
Borka je napisala svojevrsni osvrt na pomenuto djelo pod nazivom „Vrijednije od dukata“, koji je na promociji pročitala bibliotekarka Jelena Radaković.
Osim specifičnog jezika, Tadićeva je pohvalila narativ, ali i same likove, naročito Cviju, koji predstavlja okosnicu djela.
Autorka, koja je uzbuđeno pričala o životu i sudbini glavne junakinje Ikonije je pročitala nekoliko odlomaka, koji su nagrađeni aplauzom od strane publike, ali i pjesmu „Jabuka iz mog kraja“ koja po njenim riječima „zbori“ o samoj suštinu romana, ali i njenog književnog stvaralaštva.
U nastavku pročitajte pomenutu pjesmu, a zvučnu knjigu „Šest dukata za Ikoniju“ u trajanju od 10 časova i 55 minuta, već od danas možete pronaći na policama Biblioteke.
Jabuka iz moga kraja
Iz kog ste kraja? Upitah pogurenu ženu
Ja sam iz onog kraja gdje kažu
Grom te ubiće,
zmija te ujela,
bog te ubiće,
Ja sam iz kraja gdje žena nije biće
Jer ono nije htjela
Jer je do udaje
Niko nije poljubio
Ja sam iz onog kraja gdje ženu samo noću vole
Danju se stide da kažuIz kraja u kome
Ni uvrede ne bole,
nemaju vremena
jer žene od jabuke
češće rode
Oni kažu čedu
jabuko moja
i kumu kažu, kume jabuko
i Rudonji i Vilašu
Samo ženi kažu kugo
Eto iz tog sam kraja gdje je sve ispred žene
I vo i ovan, obor i tor
Svi pitaju:
Kako otac, majka, djeca
Kako Rudonja i Vilaš
Za moje zdravlje niko ne pita
Ja sam odatle i zamislite, žena,
Žena s ponosom
Zašto da pitaju, ta ja sam dobro
Ni grom me neće
Ni bolest
Marva voli dok je timarim
Drugi će me voljeti kasnije
Kada me ne bude bilo
Ja sam iz kraja gdje žena na leđima nosi
I teret i pečat
Gdje slova po stablu piše
Samo njoj znanom azbukom
Računa brže od njega,
Od motike ispucalom rukom
Ovdje za leđa kažu da su grbača
Zgrbe se često ispod drva
Na planini po snijegu od dva metra
Ja sam s planine gdje grubo spomenu Svetoga Petra
Ako čobani iz slame jabuke ukradu
Razosmorila sam srce kao jabuku u skriške
Rađajući, bez jauka
Razbacala ga svuda po svijetu
Možda tamo jabuke bolje rađaju
Ovdje je suša k’o u prošlom ljetu
Ja sam iz kraja gdje ženi jabukom kažu;
Volim te
A kako i da kažu kad jabuke
Rijetko rađaju
E, pa volim i ja njega,
A jabuku nemam
Zbog sušnog ljubavnog ljeta
Molim te, ovo mu napiši
I eto, napisah u ime žene sa planine
Koja rađa češće od jabuke