U konferencijskoj sali Specijalne biblioteke, u četvrtak, 19. aprila održana je promocija novog naslova u okviru edicije Jedan pisac – jedna knjiga.

Riječ je o romanu „Šest dukata za Ikoniju“ Save Guslov Marčete.

Sava Guslov Marčeta, književnoj javnosti poznata je po kratkoj književnoj formi  – pjesmama i pripovjetakama poput „Janjdurine ljubavi“ koja je odnijela nekoliko nagrada.

„Šest dukata za Ikoniju“ je njen prvi roman koji prati sudbinu žena u zmijanjskom kraju.

Unoseći u roman pretežno biografske elemente, spisateljica se potrudila ne samo da napiše omaž svojoj baki Ikoniji, po kojoj je i djelo i dobilo ime, nego i da sačuva autentični jezik rodnog kraja.

Na promociji, osim autorke govorila je i pjesnikinja Borka Tadić.

Borka je napisala svojevrsni osvrt na pomenuto djelo pod nazivom „Vrijednije od dukata“, koji je na promociji pročitala bibliotekarka Jelena Radaković.

Osim specifičnog jezika, Tadićeva je pohvalila narativ, ali i same likove, naročito Cviju, koji predstavlja okosnicu djela.

Autorka, koja je uzbuđeno pričala o životu i sudbini glavne junakinje Ikonije je pročitala nekoliko odlomaka, koji su nagrađeni aplauzom od strane publike, ali i pjesmu „Jabuka iz mog kraja“ koja po njenim riječima „zbori“ o samoj suštinu romana, ali i njenog književnog stvaralaštva.

U nastavku pročitajte pomenutu pjesmu, a zvučnu knjigu „Šest dukata za Ikoniju“ u trajanju od 10 časova i 55 minuta, već od danas možete pronaći na policama Biblioteke.

 

Jabuka iz moga kraja

 

Iz kog ste kraja? Upitah pogurenu ženu

Ja sam iz onog kraja gdje kažu

Grom te ubiće,

zmija te ujela,

bog te ubiće,

Ja sam iz kraja gdje žena nije biće

Jer ono nije htjela

Jer je do udaje

Niko nije poljubio

Ja sam iz onog kraja gdje ženu samo noću vole

Danju se stide da kažuIz kraja u kome

Ni uvrede ne bole,

nemaju vremena

jer žene od jabuke

češće rode

Oni kažu čedu

jabuko moja

i kumu kažu, kume jabuko

i Rudonji i Vilašu

Samo ženi kažu kugo

Eto iz tog sam kraja gdje je sve ispred žene

I vo i ovan, obor i tor

Svi pitaju:

Kako otac, majka, djeca

Kako Rudonja i Vilaš

Za moje zdravlje niko ne pita

Ja sam odatle i zamislite, žena,

Žena s ponosom

Zašto da pitaju, ta ja sam dobro

Ni grom me neće

Ni bolest

Marva voli dok je timarim

Drugi će me voljeti kasnije

Kada me ne bude bilo

Ja sam iz kraja gdje žena na leđima nosi

I teret i pečat

Gdje slova po stablu piše

Samo njoj znanom azbukom

Računa brže od njega,

Od motike ispucalom rukom

Ovdje za leđa kažu da su grbača

Zgrbe se često ispod drva

Na planini po snijegu od dva metra

Ja sam s planine gdje grubo spomenu Svetoga Petra

Ako čobani iz slame jabuke ukradu

Razosmorila sam srce kao jabuku u skriške

Rađajući, bez jauka

Razbacala ga svuda po svijetu

Možda tamo jabuke bolje rađaju

Ovdje je suša k’o u prošlom ljetu

Ja sam iz kraja gdje ženi jabukom kažu;

Volim te

A kako i da kažu kad jabuke

Rijetko rađaju

E, pa volim i ja njega,

A jabuku nemam

Zbog sušnog ljubavnog ljeta

Molim te, ovo mu napiši

I eto, napisah u ime žene sa planine

Koja rađa češće od jabuke