Javna ustanova Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica Republike Srpske za temu svog ovogodišnjeg, IX književnog konkursa, a u skladu sa jubilejom 10 godina postojanja Biblioteke, ponudila je za temu citat Viktora Igoa „Čitaj da bi živio“. Ideja je bila da slijepi i slabovidi korisnici pišu o svom iskustvu sa knjigama, književnošću, čitanjem, i tema je u tom smislu pružala širok opseg.
Na konkurs koji je trajao od 5. septembra do 15. decembra 2016. godine stiglo je 13 radova. Žiri u sastavu književnik Goran Vračar, predsjednik žirija, te članovi Miladin Dragojević, predsjednik Opštinske organizacije slijepih Čelinac, i Dragana Božić, bibliotekar, odabrali su tri najbolja rada.
Prvo mjesto osvojila je Simonida Banjeglav iz Beograda sa pjesmom „Oblak u tangama“, drugo mjesto osvojila je pjesma „Pobijedila sam sljepoću u talentu za spas“ Slobodanke Mitrić iz Lopara, a treću priča „Ljubav za čitav život“ Milke Tarbuk Čivić iz Osijeka. Svečana dodjela nagrada biće upriličena u januaru 2017. godine.
U nastavku pročitajte obrazloženje žirija, a zatim i pobjedničke radove.
- nagrada
Ljubav za čitav život
Šifra: La Kontadora
Ova lijepo vođena priča o dalekom djetinjstvu, iako je, na oko, vrlo jednostavna, prepuna je emocija čije preplitanje, uzrokovano sukobom obaveza i ljubavi prema knjigama, u dječijoj duši, dok se bori sa vidom koji polako gasne, ostavlja neizbrisiv trag. Odrastanje doživljeno kroz stroga pravila škole i potajno kršenje pravila da bi se ispunila želja iako na kraju može dovesti do nesagledivih posljedica, stub su za koji se drži autor u svojoj borbi sa mrakom čiji polagani ali surovi dolazak osjeća i čeka. Toplo i dječije suprotstavljanje, mali i djetinjasti okršaj sa nastavnicom i grčka kapa kao centralni događaj oko koga se vrti cijela priča, otkrivaju nam sve one nestašluke na koje su djeca spremna da bi zadovoljila želju čiji žar ne može ugasiti nijedno pravilo, nijedna norma niti bilo koja stoga nastavnica. Ali grčka kapa nije bila makar kakva kapa. Isplesti je značilo je dokazati da autor može ispuniti zadatak ali i da se ni po koju cijenu neće odreći svoje najveće ljubavi: knjige. Ovo je topla i lijepa priča o odrastanju koju svakako treba i pročitati i nagraditi.
- nagrada
Pobijedila sam sljepoću u talentu za spas
Šifra: Osjećajni položaj unutrašnje svjetlosti
Ovo je pjesma koja je više krik nego poezija i više jauk duše nego što to riječi mogu da opišu. Uhvaćen u mraku, autor živi čulom sluha i pjeva o opipljivom, dok hoda osluškujući i prateći zvukove. Zarobljen u “nezarađenom sljepilu“ i svrstan u “nezrela bića“ autor govori o odnosu vanjskog, naizgled “normalnog“ svijeta prema ljudima koji su imali tu nesreću da izgube vid ali se otima i bije svoje bitke na način nepoznat onima koji vide. Orijentišući se prema zvuku autor u sebi nalazi dovoljno snage da pobijedi sljepoću i da, na sebi svojstven način, vidi i sunce i stablo koje mu prkosi. Oni koji ne vide vide mnogo bolje i mnogo ljepše od onih koji gledaju i vide ali ne vide ništa. Od tih i takvih, autor se ne krije i ne bježi u “izolaciju“ u koju ga tjeraju nego “bez pogleda u svjetlost motri na sve nas“. Pjesma koja govori o sijetu koji je većini ljudi nerazumljiv i kojega se plaše te ga, u svom nerazumijevanju ignorišu. I taj svijet i ljude koji u njemu žive. Pjesma koja je oda borbi za svoje mjesto pod suncem.
- nagrada
Oblak u tangama
Šifra: Laura001
Naoko duhovita pjesma sa momentima vulgarnog, pjesma je o moralnom posrnuću mase i psihologiji mnoštva prema pojedincu koji se ne uklapa u sveopšte prihvaćene norme ponašanja i bivstvovanja. Pjesma o drugačijem, o posebnom, koje ne biva prihvaćeno kao različito nego protjerano jer ljudi nisu spremni da u svojim sitnim dušama priznaju pravo drugom ni na osobenost ni na različitost. Uklapanje u propisane moralne norme obaveza je i svako iskakanje iz kolotečine ili ponašanje “nepropisno“ opšteprihvaćenom standardu kažnjava se čak i smrću. Pjesma koja na poseban način govori o odnosu mnoštva prema pojedincu te o spremnosti mase da učini sve pa čak i da sama prekrši vlastite norme samo da se ukloni “kamen spoticanja“ odnosno da se ukloni onaj koji remeti kolotečinu. Pojava “oblaka u tangama“ ne samo da iritira nego i ujedinjuje masu u borbi u kojoj će oblak biti uklonjen. Ne birajući sredstva ni način, masa pokazuje homogenost u borbi protiv različitog da bi sačuvala svoju prividnu harmoniju u kojoj se osjeća kao “žaba u vodi“ iako je to sve sem harmonije. Na samom kraju, kada pojedinac nestane, masa se vraća u svoj svijet “društveno-prihvatljivih“ vlastitih normi i sveprihvaćenog “moralnog“ ponašanja koje je sama nametnula.
Oblak u tangama
Na nebu iznad naše ulice
Lutao je oblak koji nosi tange.
Gledale ga curice.
I bitange.
Lebdeo je i nešto tražio.
Čak se odvažio
Da zapitkuje decu.
Ali deca su na vreme upozorena
Da širom otvore oči.
Da ih taj ludak ne zaskoči.
Ozbiljne dame ga se klone,
Jer ne nosi pantalone.
Postojala su različita mišljenja u vezi njega.
Te zašto ne nosi ćega,
Nego tange nosi…
Da li on nekome prkosi?
Da li je svestan da je to sramota?
Proglasili ga za budalu, za idiota…
Matorci su ga najviše kinjili.
Totalno su podetinjili,
Gađali ga paradajzom,
Jajima,
Molotovljevim koktelima.
Govorili anđelima
Koji žive pored njega na nebu
Da ga pojebu,
Kad je već takav i kad nosi tange.
Postao je žrtva opšte harange.
Onda su počeli da mu prete.
Uperili u njega protivgradne rakete.
Rakete zemlja–vazduh i teledirigovane projektile.
Sa tavana, iz podruma izvadili vile
I lopate…
Prvo da ga sruše,
Drugo da ga umlate.
I konačno – spale.
Na lomači.
Brojniji su i jači.
Neće on njima tu da vrcka i da se trti!
U našoj ulici miris smrti
Titra u zraku!
Dogorelo je ovom oblaku,
Videće on svoga boga…
Nije njih briga što je vazduh pun smoga
I sumpor-dioksida,
Pun čađi,
Pun metana…
Već sledećeg dana
U našu ulicu ušetali su tenkovi i minobacači
I vodeni topovi.
Na raskrsnici su popovi
Propovedali,
Gorela su kandila i hiljade sveća.
Gore automobilske gume.
Gore gomile smeća.
Gore baklje, gori atmosfera.
Ali niko ne oseća ni smrad,
Ni vrelinu,
Ni strah.
Spremni da poginu.
Samo da linčuju tog podlog oblaka
Koji našu omladinu truje,
Našu decu kvari.
Neka ga te bolesne struje
Odnesu tamo gde se bulevari seku
Pod pravim uglom.
Neka ga vetrovi nose ovom zemaljskom kuglom.
U ovoj ulici,
Ovi pošteni, hrabri ljudi
Smatraju ga ruglom,
Te njegove tange,
To njegovo dupe.
Neka ga pokupe
I neka se nose dovraga.
Njima neka prilazi straga…
Sevnula je munja,
Grunuo je grom,
Oblak u tangama bio je trom,
Pogođen je pukao.
Oblak koji je tange obukao
Konačno je poražen.
Ima boga.
I sumpor-dioksida.
I smoga.
I lakih droga.
I teških droga.
I alkohola.
I kriminala.
I svega.
Samo da nema više njega.
U tangama.
Šifra: Laura001
Simonida Banjeglav, Beograd
Pobijedila sam sljepoću u talentu za spas
I
U svijetu
sam tame,
kletvom grijehova,
od malenih nogu,
u totalno sljepilo
po rodu ulazim,
sedmi dan,
u Bogu.
II
Sevapnim vaspitom,
nad njim se
bdije aktivnostima,
raznim pobijedit
ga mogu,
muzičkim tonovima,
uvis
se podižem.
Dokle ću
da trpim,
zapostavljenu strogu.
III
Nezarađeno sljepilo,
na meni
se tića,
sirovom nepodnošljivom
pričom svrstana
sam u
nezrela bića.
IV
Sluh normalizujem,
vidljivog otkrića,
usamljena zamišljam
da imam
psa vodiča.
V
Spašena sam
pronalaskom u
sijenci snova,
djetinstvom sam
fokusirana na
ispupčena i
udubljena slova.
VI
Pismenost mi,
u mozgu,
veze prerađuje,
razvijenim sluhom
reagujem kad
padne šta
sa stola,
u koncertnoj
dvorani kao
slavuj pjevam,
glasom gromkim,
zvučim, ječi
vjerna škola.
VII
Često puta,
u pratnji
sa društvom
nalazim se,
na igralištu,
pred golom,
nebom neodvojenim,
ranjenog srca
ga diram,
pod nadzornom,
stručnom kontrolom.
VIII
Pečatom sliku
o njemu
stičem, bez
predstave pod
suđenim bolom,
efikasnim mjerama,
u kretanju
ga koristim,
pobjedom strpljivom,
moralnim idolom.
IX
Stablo visoko
vijekovima raste,
u sunčevoj,
vreloj osi,
pjegama sitnim,
vodom natopljenim,
deset razvijenih
grančica rosi.
X
Sunce tamno
oštrinom ukorijenjene
predrasude kosi,
na Istok,
pojačanog plamena,
u slapovima
ih nosi.
XI
Donja granica
sluha se
puni od
bahatih odnosa,
na pješačkoj
stazi je
barijera kosa.
XII
Na uskome
mostu u
splavlju ponosa,
desna šaka
čvrsta bijelu
kapu nosa.
XIII
Zapadom zveckaju
izumne struje,
komandom korisnom,
u izraženoj
orijentaciji zuje.
XIV
Manifestovanim reljefom,
zvučni signali
na talasnim
dužinama bruje,
porta mjernih,
smiješnih koraka
u dubini
se čuje.
XV
Bez stvarnog
vida sam
mnogo toga
postigla elanom
truda u
sputanom radu,
bez brajevog
pisma ni s kim
kontakta nemam,
u gorkom
sam čemeru
i jadu.
XVI
Molila bih
dijasporu, svih
stranaka vladu,
Brajevu mašinu
nek mi
gestom dadu.
XVII
Nerazumni,
poprijeko gledaju,
u izolaciju
me gone,
da se
sljepoćom krijem.
Hoću da
postanem mađioničarka,
ludilom da
se smijem.
XVIII
Oni me ignorišu,
zahvaćeni ratom,
bez krivice
i razloga,
u vatri
se grijem,
sudbinom sam
prozvana, s kažnjenim,
zločincem doživotnu,
bitku bijem.
XIX
Nevršenom funkcijom,
različitih očiju,
bez pogleda,
u svjetlost,
motrim na
sve vas,
morate lično
meni prići,
dodirima osjećajnim
prepoznat ću
vam stas.
XX
U svemu
sam aktivna,
poremećenom emocijom,
savjetima vašim,
stabilizujem glas,
ostvarenim rezultatima,
pobjeđujem sljepoću,
sebe pronalazim
u talentu
za spas.
Šifra: Osjećajni položaj unutrašnje svjetlosti
Slobodanka Mitrić, Lopare
Ljubav za čitav život
Nekako u jesen 1952. godine naša škola je dobila veći broj knjiga iz za tadašnje vrijeme jedine štamparije za slijepe, „Filip Višnjić“ iz Beograda.
Knjige su smještene u lijepe, nove, ostakljene vitrine u velikoj sobi u prvom južnom polukatu. Soba je, kada smo tek uselili u tu zgradu, bila dvevni boravak za djevojčice. Sada je pretvorena u knjižnicu, čitaonicu i dnevni boravak za više razrede. Određena je nastavnica, koja se brinula o posuđivanju knjiga, pa smo počeli posuđivati knjige i čitati.
Za mene je to bila nenadmašna zabava, rekla bih, prava strast. Bilo je mnogo lakše nego naprezati ono malo vida što sam ga još imala, buljeći u knjigu sa naočalima visokih dioptrija, pa ponekad se pomažući i povećalom. I tako je počelo ono što će ostati moja ljubav za čitav život.
Prva knjiga koju sam posudila i sa užitkom pročitala bila je „Čiča Tomina koliba“ Od Harijet Bičer Stou. Mogla sam se potpuno unijeti u knjigu. Drhtala sam sa Elizom nad sudbinom njenog sinčića, tugovala sa čiča Tominom obitelji kada su se odvajali od njega, da se nikada više ne sastanu. Plakala sam nad sudbinom crnih ljudi koje su prodavali kao stoku, ne brinući o njihovim osjećajima. Plakala sam za malom, plemenitom Evangelinom Senkler. U stvari, radnja knjige bila mi je od ranije poznata jer ju je radiodramski program za djecu uobličio u dojmljivu radio-dramu, koju smo slušali, kao uostalom i sve radio-drame za djecu, sa velikim užitkom. I danas se sjećam da je Viktor Bek igrao čiča Toma, a Biserka Drole Evangelinu Senkler. Ti glumci bili su nam tako bliski i dragi, kao što su današnjoj djeci dragi glumci raznih televizijskih serija za djecu.
Izgleda kao da sam malo zastranila, jer sam počela o knjigama. Ali, to je povezano jedno s drugim jer su se ljudi koji su kreirali radiodramski program za djecu upravo trudili da što više poznatih dječjih knjiga uobliče u sjajne radio-drame, koje su možda baš nama, djeci iz doma, značile čak i više nego onoj djeci koja su živjela u svojim obiteljima i koja su mogla ići u kino ili u kazalište kada god požele, svakako češće nego mi.
Nakon „Čiča Tomine kolibe“ pročitala sam „Dvadeset hiljada milja ispod mora“ Žila Verna, pa onda, koliko se mogu sjetiti, „Kroz pustinju i prašumu“ od Sjenkijeviča. Uostalom, mogu slobodno reći da sam postala najvrijedniji čitatelj i pozajmljivač knjiga, zapuštajući zbog čitanja učenje i druge školske i domske obaveze. I tako su mi jedno vriijeme zabranili da posuđujem knjige. No, ta zabrana nije ništa značila, pošto sam čitala knjige koje bi drugi posudili. Još uvijek se s nostalgijom sjećam nedjeljnih popodneva koja sam provodila u jednoj maloj sobici u kojoj smo se inače presvlačili za tjelesni. U sobici se nalazio jedan ormarić, plavi ormarić, sjećam ga se kao da ga gledam, sa pretincima u kojima smo držale naše potrepštine i par stolica. Sobica je bila zaista mala i nije se ničim grijala. Dakle, u tu bih se sobicu povukla nedjeljom po podne sa knjigom i kutijom bombona petsto pet s crtom. Bila su to čarobna popodneva. Nije mi smetala ni hladnoća, sve dok mi ne bi prsti počeli zepsti tako da više nisam osjećala slova. Onda bih malo protrljala ruke, umotala ih u deku, koju bih još ujutro prokrijumčarila u to moje skrivalište, pa, kada bi se ruke opet zagrijale, nastavljala bih čitati. Uostalom, sobica je imala prozor prema zapadu, pa bi kroz njega prodiralo zimsko popodnevno sunce, koje sam oduvijek mnogo voljela.
Kroz prozor se vidjela šumica Zelengaj. Bila sam toliko zatravljena knjigama da mi se činilo da iza svakog stabla vidim po jednog Indijanca na konju. Vidjevši makar i najmanju travnatu površinu, zamišljala sam na njoj krda stoke i kauboja na konjima.
Knjige, radiodramske emisije, filmovi i glazba, to mi je bilo bliže i draže od bilo čega. Naravno da su moje školske obaveze jako trpjele zbog toga.
Naročito se nikako nisam mogla odlučiti da umjesto knjige uzmem u ruke ručni rad. Na satu ručnog rada bih plela, dobro mi je išlo od ruke. Ali, kada bih došla u razred, bacila bih pletivo pod klupu i nisam ga više dirala do sljedećeg sata ručnog rada. To je ljutilo našu nastavnicu ručnog rada.
Jednom, kad se približavao zimski školski raspust i polugodišnje ocjenjivanje, upitala me kad ću već jednom završiti grčki kapu, koju sam plela još od početka školske godine. Grčka kapa inače izgleda kao čarapa. Ja sam imala ispleteno svega tri do četiri centimetra. Nastavnica je odrezala komad špage, dala mi ga i rekla: „Očekujem da do sljedećeg sata ručnog rada kapa bude ovolika, inače ćeš dobiti jedinicu iz ručnog rada. Što misliš, možeš li to napraviti?“
Provlačila sam onaj komad špage kroz prste, razmišljajući. Naš dan je bio ispunjen obavezama sve od ustajanja u šest ujutro, pa do polaska na spavanje u devet naveče. Ujutro bismo ustale, otišle u gimnastičku dvoranu na desetominutnu jutarnju tjelovježbu, zatim bismo se vratile u spavaću sobu, obukle se, uredile se, namjestile krevete, očistile i ulaštile parkete u spavaćoj sobi. Da malo zastanem kod tog laštenja parketa. Nije to bio neki težak posao. Stale bismo na krpe, pa bismo šetale, vukući noge po parketu i tako ga lašteći. Šetajući smo razgovarale, šalile se, smijale se, prepričavale pročitane knjige, što je obično bila moja obaveza, pošto sam najviše čitala, ili smo pjevale pa i plesale na krpama. Zatim bismo sišle u blagavaonicu, da bismo postavile stolove za doručak. To smo radile samo mi, djevojčice. Poslije doručka bismo pokupile posuđe, stavile ga na veliki stol blizu lifta, koji iz blagavaonice vozi prljavo suđe u kuhinju, a iz kuhinje jelo i čisto suđe u blagavaonicu. Mogu slobodno reći u sadašnjem vremenu da lift vozi jer znam da i danas postoji i da se koristi na isti način.
U osam je počinjala nastava. Za veliki odmor bismo izašli na veliki balkon, ako je to vrijeme dozvoljavalo. Mislim na balkon ispred blagavaonice, koji spaja dva krila zgrade, i na koji se, to također znam, danas više ne izlazi. Na tom balkonu bismo šetajući i pričajući pojeli užinu, pa bismo otišli na nastavak prijepodnevne nastave.
U višim razredima, od petog do osmog, nastava je trajala pet ili šest školskih sati, tako da je zvono za kraj šestog sata bilo ujedno i zvono za ručak. Za ručak i večeru je stolove postavljao svaki razred jedan tjedan. Pa, da ispričam i kako su naši dečki jednom zaboravili na tu obavezu.
Bili smo šesti razed. Bilo je to nekako kojih mjesec dana prije kraja školske godine. Mi, djevojke imale smo toga dana zadnja dva sata ručni rad, a dečki su bili slobodni, pa su trebali postaviti stolove za ručak. Kada je odzvonio kraj šestog sata, oprale smo ruke i pošle u blagavaonicu. A tamo nas je čekalo neprijatno iznenađenje. Na stolovima su se još uvijek nalazili šareni stolnjaci. Naši su dečki zaboravili svoju obavezu. Nataša, ja i par dječaka koji su imali ostatak vida na brzinu smo sklonili šarene stolnjake i postavili za ručak, ali je ručak ipak kasnio desetak minuta. Poslije ručka, kad smo skupljali posuđe i istresali stolnjake, ravnatelj nam reče da, kada završimo posao, odemo u razred i da ga tamo sačekamo. Nije bilo teško pogoditi šta nas čeka. Dakle, sjedili smo u razredu, mirni kao bubice, i brinuli kakvu će nam kaznu odrediti. Ušli su ravnatelj i naš odgajatelj Jole Holjevac, pa ravnatelj reče: „Dečki, ovaj vam se propust nije smio dogoditi. Ne može zbog vaše zaboravnosti ili zbog vašeg nemara ručak za sve ostale učenike kasniti desetak minuta, jer se time i sve ostale obaveze pomiču, jer se na taj način kvari utvrđeni red. Pogriješili ste, i morate biti kažnjeni, da vam se to još koji puta ne bi dogodilo. Odlučili smo da vas sve ošišamo do gola. Sada ćemo nas dvojica izaći i dat ćemo vam desetak minuta da odlučite da li ćete prihvatiti kaznu ili moramo smisliti nešto drugo.“
I njih dvojica izađoše. Da bih objasnila koliko je to bila teška kazna, moram reći da su dečki uglavnom bili u dobi između petnaest i osamnaest godina. Uostalom, svi su već bili u omladinskoj organizaciji.
„Oh, pa to je strašno“, reče Mio Rajki. „Pa kako ću kod kuće otići u društvo među mlađariju sa harmonikom, pa da svi pomisle da sam došao sa robije.“
„A ja kod kuće imam djevojku. Kako ću se sa mjesecom umjesto frizure pojaviti pred njom“, Pero će, gotovo na granici suza.
„Znate, dečki“, reče Štefica, koja je bila najozbiljnija i koju smo svi nekako slušali, „mislim da je ipak bolje da prihvatite kaznu jer bi se moglo dogoditi da smisle što gore. Eto, ako će vam tako biti lakše, mi, djevojke, dozvolit ćemo da nas ošišaju na prst dužine kose, pa da tako budemo solidarne s vama.“
Kada su se ravnatelj i odgajatelj vratili, rekli smo im što smo odlučili. I tako svi pođosmo u prostoriju u kojoj smo se obično šišali i gdje nas je brico več očekivao.
Kada je mama toga ljeta došla po mene, užasnula se: „Jao, dijete moje, na što to sličiš sa tom tako kratkom kosom? Pa kako ću te takvu voditi kući? Mršava si da te strahota pogledati, a s tom frizurom izgledaš kao da si stigla iz logora.“
Kada smo stigle u Osijek, odvela me u frizerski salon najbliži željezničkoj stanici. Upitala je frizerku da li mi može na tu kratku kosu nekako napraviti trajnu. Frizerka je gledala, mjerila moju kosu, pa rekla: „Pokušat ću, ali to za nju neće baš biti ugodno ni lako.“
Treba znati da su se tada davale vruće trajne. Kosu bi frizerka uvila na drvene uvijače, pa bi onda na svaki taj uvijač pričvrstila vruću metalnu štipaljku. Bio je to neprijatan postupak i za osobe sa kosom normalne dužine, a kod mene je to završilo sa jednom ili dvije opekotine otraga na glavi, blizu vrata. Kada mi je skinula ta vrela čuda sa glave i raščešljala kosu, bila je to neka neobična, prava afro frizura, ali je svakako bolje izgledala od ravne, kratke kose.
Za dva mjeseca, koliko sam bila kod kuće, kosa je lijepo porasla, i moja trajna je zbilja dobro izgledala. Kada sam se vratila u dom, kada me je ravnatelj pogledao, odmah sam znala koliko je sati. Čim je mama otišla, ravnatelj je dozvao bricu i opet me dao ošišati na kratko.
Dakle, stigli smo sa rasporedom do ručka. Poslije ručka bila je obavezna šetnja do tri po podne. Šetnja, koju sam ja veoma rado izbjegavala, pogotovo ako je vrijeme vani bilo hladno, oblačno, pa i sa ponekom kapi kiše ili pahuljom snijega. Bilo je to dobro čeličenje, ali ja za njega baš nisam imala nikakvih sklonosti.
U tri po podne počinjalo je obavezno učenje, i trajalo do šest, a tada je dolazilo na red zborno pjevanje ili druge vježbe i pripreme za priredbe, kojih je uvijek bilo dosta, i koje su bile odlično uvježbane i izvođene na zavidnom nivou.
U sedam je bila večera. Vrijeme od večere do devet naveče, kada je zvonilo za spavanje, bilo je u stvari jedino naše zaista slobodno vrijeme.
U devet bismo otišli u sobe, spremili se u krevete. Desetak minuta kasnije, dežurni odgajatelj bi obišao sobe, prekontolirao da li je sve u redu, poželio nam laku noć, ugasio svjetlo i otišao. Devedesetoro učenika tonulo je u san i snivalo, netko o svojima kod kuće, netko o obavezama, a netko je lutao čarobnim predjelima na krilima mašte, probuđene i potaknute pročitanim knjigama.
Eto, na taj sam raspored mislila, provlačeći kroz prste onaj komad špage, mjeru za moju grčku kapu. Da je taj sat ručnog rada bio u petak, a sljedeći u utorak, još bih imala pred sobom slobodno subotnje popodne, kada bih se nekako mogla izvući od obavezne šetnje, i imala bih i cijelu nedjelju, makar nedjeljom nisam voljela plesti, ali vrijeme mi nije bilo naklonjeno, jer je sat na kojem sam dobila zadatak bio u utorak, a naredni sat u petak.
„No, o čemu toliko razmišljaš, hoćeš li isplesti toliko do sljedećeg sata?“ pitala me je nastavnica.
„Pokušat ću“, rekla sam, čvrsto riješena da uspijem. Već sam imala u glavi zamišljen plan.
Kada smo izašli sa sata, uvrebala sam trenutak i od našeg čika Ive, majstora za sve, izmolila jednu žarulju od šezdeset vati.
„Hej, sigurno opet namjeravaš potajno čitati. Znaš, nije ti to zdravo, a ja ti još pomažem da ugroziš i to malo vida što ga još imaš.“
„Čika Ivo, ovaj puta se ne radi o čitanju, nego o tome da izvršim jedan zadatak.“
„Vjerujem ti, ali svejedno mislim da to nije pametno, da bi bilo bolje da taj zadatak ostane neizvršen, pošto ti ugrožava nešto što bi trebala i te kako čuvati.“
A kako je čika Ivo znao za moje potajno čitanje knjiga na crnom tisku? Pa, jednom me jedna odgajateljica uhvatila kako čitam knjigu Janka Matka „Tajna“. Počela je vikati na mene, uzela mi knjigu, pa, kada je vidjela o kojoj se knjizi radi, još gore se razvikala. Naime, knjige Janka Matka tada su bile zabranjene, mada meni, pošto sam ih kasnije vjerujem sve pročitala, ili bar veliku većinu njih, zaista nije jasno zbog čega. Uostalom, kako itko može zabraniti neku knjigu kada je knjiga plod duha i uma i bogatstvo koje je nenadoknadivo i nenaplativo. Odgajateljica me povela do čika Ive, rekla mu da pođe s nama u podrum i da otvori peć za loženje, da bih po kazni bacila knjigu u peć. Stigli smo u ložionu. Čika Ivo je otvorio peć. Odgajateljica mi je dala knjigu u ruke i rekla: „Baci u peć.“
Oči mi se ispuniše suzama tuge i gnjeva. Da bacim u peć knjigu, da bacim u peć svetinju, pošto su za mene knjige vrijedne kao svetinje sve, otkako sam prvu pročitala, ne, ja to nikako nisam mogla. Bacila sam knjigu, ali ne u plamen, nego na pod kraj otvorenih vrata peći. Čika Ivo je zamolio odgajateljicu da me pusti na miru, da je opasno da se još više približim otvorenim vratima peći kako bih mogla pogoditi baciti knjigu unutra, da će on knjigu baciti u vatru.
Nakon par dana, kada sam prolazila kraj njegove radione, pozvao me unutra i rekao: „Evo ti tvoja knjiga, i probaj drugi puta biti opreznija i ne dopusti da te opet uhvate.“
Od tada sam našeg majstora za sve još više cijenila.
Odnijela sam sijalicu krišom u onu moju sobicu, koja se nalazi lijevo od gimnastičke dvorane, i spremila je u moj pretinac. Tamo sam spremila i ručni rad. Naveče, kad nam je odgajatelj poželio laku noć i ugasio svjetlo, oskuškivala sam pažljivo njegove korake, koji su se spuštali niza stube, pa sam čula i kako se ulazna vrata zatvaraju za njim.
Polako sam ustala, obukla se, uzela jednu deku i lagano se spustila niza one jedne stube koje vode od spavaonice do gimnastičke dvorane. Jedna deka već me je čekala na stolici. Dekom sam dobro zaklonila prozor, malo ga odškrinuvši, pa ga potom zatvorivši, kako bi deka bila njime uhvaćena i kako bi čvrsto stajala, da se izvana ne bi mogla vidjeti svjetlost. Zatim sam ušarafila sijalicu i upalila svjetlo. Sjela sam na ormarić, umotavši se u deku, i tako sam glavom bila skoro u visini sijalice, koja nije bila na stropu nego na zidu, točno iznad ormarića. Uzela sam pletivo i počela plesti. Uzorka se još i danas dobro sjećam. Išao je: šest pravo, četiri krivo, i tako u nedogled. Plela sam i plela. Igle su blještale, vuna je bila tamnoplava. Bilo je u to teško gledati, a tada nisam znala plesti a da ne gledam u pletivo.
„Šest pravo, četiri krivo, oh, kako blješte te igle, šest pravo, četiri krivo, nesretna, grčka nevoljo, ipak ću te isplesti, šest pravo, četiri krivo, ima li ova noć kraj ili će trajati vječno, šest pravo, četiri krivo, oh, ti ludo, ludo jedna, da si bar svaki dan napravila po par reda, ne bi sad morala tako argatovati.“
Ipak, grčka kapa je rasla, i to je bilo najvažnije. A onda sam začula kako se djevojke spuštaju na jutarnju tjelovježbu. Skinula sam haljinu, sačekala zadnje, pa otvorila vrata i s njima šmugnula u dvoranu. Odradila sam tjelovježbu, prvi i možda jedini puta s voljom, jer mi je prijalo da se razgibam nakon što sam cijelu noć sjedila u jednom zaista neudobnom položaju. Popela sam se sa ostalima u spavaonicu, sve uredila, a onda opet krišom šmugnula u sobicu i obukla haljinu.
Taj školski dan bio mi je veoma težak. Zadužila sam Natašu, koja je sjedila do mene, da me svako malo gurne šakom u rebra kako ne bih zaspala na nastavi.
Poslije ručka sam opet otišla krišom u onu svoju sobicu, sklupčala se na dvije stolice, prostrevši jednu deku poda se, a drugom se pokrivši, pa sam u tom neudobnom položaju odspavala sve do pet minuta do tri, kada me Nataša probudila da bih stigla na učenje.
I sljedeće noći sam također plela, i negdje oko četiri ujutro konačno imala ispletenu dovoljnu dužinu, pa sam mogla odspavati kojih dva sata. Ali, ujutro, kad sam ustala, medicinska sestra se iznenadila vidjevši koliko mi je oko crveno. Rekla je da se poslije doručka obučem, pa da će me odvesti očnom liječniku. I tako, pošto sam ostala u bolnici, moju kapu je predala nastavnici Anica, i nisam dobila jedinicu iz ručnog rada.
Ne, nije mene baš brinula jedinica. Ne bi mi bila ni prva, ni posljednja. Nisam baš bila neki sjajan đak. Bila sam dvojkaš i popravkaš. To sa grčkom kapom bio je više inat, koji se, konačno, ipak meni obio o glavu. No, rekla bih da je s inatima obično tako.
Tada, naravno, ni pojma nisam imala da će knjige u budućnosti biti snimane prvo na magnetofonske trake, pa onda na kasete, i najzad na CD-e, da ću moći čitati i plesti u isto vrijeme, i da će mi to biti najdraža zabava.
Upadala sam zbog čitanja i u druge neprilike. Imala sam običaj dati nekom sve stvari iz klupe, pod klupom rasklopiti knjigu i čitati za vrijeme nastave, oprezno povlačeći prst po knjizi i još opreznije okrećući stranice, da ne bih proizvela gotovo nikakav šum pri tome. I, dok sam tako jednom čitala, jedan nastavnik me nešto upitao. Reagirala sam tek kada se razderao, pozvavši me. Skočila sam sa stolice i uplašemo zvjerala oko sebe. Rekao je da ponovim što me pitao. Ali, kako bih mogla kad sam ja u tom trenutku mislima bila tko zna gdje, tko zna u kom kraju svijeta. Rekao je: „Ne mogu da vjerujem da čitaš za vrijeme sata. Ali, sada ćemo to odmah vidjeti“. Prilazio mi je polako. Uhvatila me prava pravcata panika. Ipak sam osjetila kako me netko sa strane gura, pa sam se malo samo donjim dijelom tijela izvila u stranu. Nastavnik je stigao do mene, zavirio pod klupu, pa rekao: „Tu doduše ima jedna knjiga, ali je zatvorena, a pod klupom je nikako ne bi uspjela otvoriti. Možeš sjesti, i drugi puta pazi o čemu se govori na satu. Nemoj za vrijeme nastave pustiti mozak na otavu.“
Više sam se skljokala u stolicu nego što sam sjela. Da mi nastavnik nije dopustio da sjednem, bila bih se sigurno srušila jer su mi noge u jednom trenutku od panike jednostavno otkazale.
Kada je sat završio, rekla sam Nataši: „Hvala ti što si zaklopila knjigu, izlažući se opasnosti da pri tome budeš uhvaćena, što baš ne bi bilo dobro.“
„Pa, lijepo od tebe što bar to shvaćaš. Znaš, s tim svojim čitanjem zaista pretjeruješ“, grdila me s punim pravom.
„Nemoj tako, Nataša, da ona toliko ne čita, tko bi nam pričao knjige koje bismo trebali pročitati za lektiru, a koje obično osim nje nitko drugi ne pročita“, reče Kombol.
E, s tim knjigama za lektiru zaista su pretjerivali. Kao što Kombol reče, knjigu bih najčešće samo ja pročitala. I, prije sata određenog za lektiru, obično bi se okupili oko mene i tražili da im na brzinu ispričam knjigu. Dakle, ostajao mi je samo koji minut da se priberem i da im doslovno odverglam sadržaj knjige,
Vjerujem, tko zavoli knjigu, da stiče velikog, vrijednog prijatelja za čitav život. Ja sam u knjigama našla ljubav za čitav život.
Koliko sam ih pročitala? Pa, to bi zbilja bilo teško reći. Pročitala sam ih najviše što sam mogla. Zbog čitanja sam i podnosila ponešto što ni iz kojeg drugog razloga ne bih podnijela. Često kažem i mislim da su snimljene knjige prava blagodet. Nitko osim aparata, kasetofona ili CD plejera ne bi mogao čitati onoliko koliko ja mogu slušati.
Jednom sam nekog čula kako kaže da će biti sretan kada bude imao gajbu piva u rezervi. A ja sam sretna kada me dvije ili tri knjige čekaju da ih pročitam. To je pravo, neiscrpno bogatstvo, bogatstvo koje ne bih mijenjala ni za šta drugo.
Uz mnogo knjiga živim starost kakvu sam mogla sanjati.
Čitajući knjige proživjela sam tisuću života i upoznala krajeve u koje nikad neću stići. Čitajući knjige šetala sam pariškim bulevarima, udisala londonsku maglu, osjetila žar afričke pustinje i hladnoću sibirske stepe, vidjela sam ljepotu američke prerije i divljinu brazilske prašume. Nekad sam negdje pročitala da svatko onaj tko pročita mnogo knjiga dođe u napast da i sam nešto napiše. Možda je i to jedan od razloga što pišem ove, a i mnoge druge stranice.
Šifra: La kontadora
Milka Tarbuk Čivić, Osijek