U utorak 18.12.2012. po završetku okruglog stola “Jubilarna godina Ive Andrića“ proglašeni su pobjednici, tradicionalnog 5. književnog konkursa Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica RS. Ove godine na konkurs je stiglo devet radova, iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Grčke. Poslije pažljivog razmatranja i iščitavanja, žiri, sastavljen od zaposlenih u Biblioteci, izabrao je rad Radmile Vulićević iz Gračanice „Ponovo zajedno“ za najbolji. Drugo mjesto osvojio je Veselin Gajdašević Šljarkov iz Feketića za pjesmu „Tišina je ružičaste boje“, dok su treće mjesto podijelili Sanja Božić iz Sokoca za priču „Zajedno smo jači“ i Momir Ašonja iz Istočnog Sarajeva za priču „Sami možemo malo, zajedno možemo uraditi mnogo“. Specijalnu nagradu dobio je devetogodišnji Luka Maksimović za pjesmu „Milica“.
Pobjednicima su namijenjene simbolične novčane nagrade, a sve ostale pozivamo da i dalje pišu i javljaju se na naš i druge konkurse. Planirano je da svi radovi budu objavljeni u zajedničkoj publikaciji koju će izdati biblioteka.
Slijedi obrazloženje žirija, a zatim i pobjednički radovi, koji će biti objavljeni i u narednom broju časopisa „Homer“.
Obrazloženje žirija
Na književni konkurs Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske pristiglo je devet radova, u formi eseja, priče i pjesme. Tema ovogodišnjeg konkursa bila je misao Helen Keler „Sami možemo da uradimo malo, zajedno možemo puno“. Svi radovi uspješno su odgovorili na zadatu temu. Iz ugla autentičnog iskustva prikazana je važnost zajednice u suočavanju sa svim vrstama problema i izazova koje nosi život, što kod slijepih i slabovidih osoba ima dodatnu težinu i izraženije je. Radovi odišu optimizmom i nose pozitivnu poruku.
Poslije pažljivog iščitavanja žiri je izabrao slijedeće radove kao najbolje:
Treće mjesto podijelili su radovi „Zajedno smo jači“ Sanje Božić iz Sokoca (šifra: Pahulja) i „Sami možemo malo, zajedno možemo uraditi mnogo“ Momira Ašonje iz Istočnog Sarajeva (šifra: Lovac 1954).
Priča „Zajedno smo jači“ snažna je i potresna ispovijest djevojke koja je izgubila vid na pragu doba kad je tek trebalo da zakorači u život. Iznenadni obrt sudbine raspršio je sve njene dotadašnje želje i planove, i ona se obrela u novim okolnostima sama i izgubljena. Susret sa istosudbenicima u lokalnoj organizaciji slijepih povratio joj je vjeru i nadu, otvorio nove horizonte. Toplina i bezrazložna tiha radost ovih ljudi, dirljiva spremnost sa kojom su je dočekali kao nekog svog, pokazali su joj kojim putem treba da ide. Priča ističe važnost osjećanja pripadnosti za sve ljude i prihvatanja onakvih kakvi jesmo.
Na početku priče pod šifrom Lovac 1954 autor nas prenosi u idiličan svijet svog djetinjstva. Skoro da možemo da osjetimo miris sela, moba, sijena. Iz perspektive malog slijepog, radoznalog dječaka prikazana je sloga seljana, njihovo zajedničko pregnuće i ispomoć u poljskim poslovima. Dječak je fasciniran. Pozitivan primjer ovih ljudi pomogao mu je kasnije u životu. Mudre očeve riječi „drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka“ odzvanjale su u teškim trenucima i dječak je, slijedeći ih, postao uspješan čovjek, izbjegavši mnoge zamke i stranputice modernog svijeta ogrezlog u egoizam i samodovoljnost. Posjeta rodnom selu sad već odraslog, ostvarenog čovjeka uvjerila ga je da duh zajednice još živi i da su neke vrijednosti neprolazne.
Drugo mjesto osvojila je pjesma pod nazivom „Tišina je ružičaste boje“ Veselina Gajdaševića Šljarkova iz Feketića (šifra: Svetlo moga razuma i vida). Ono što izdvaja ovaj rad od ostalih nije samo forma, s obzirom na to da je u pitanju pjesma, nego i tematika, u ovom slučaju ljubavna. Naime, pjesnik, autor ovog rada se stavlja u poziciju slijepog čovjeka koji osjeća ljubav kroz splet različitih čula. On ne vidi Sanju, ali osjeća toplinu njenog osmijeha, mekanost njene kose, miris proljeća, dodir sunca i svile… Služeći se sinestezijom, pjesnik se ovdje mudro poigrao sa simbolikom ružičaste boje koja predstavlja nježnost i osjećajnost. Sve se može kad je voljena osoba tu, najljepše emocije mogu da ostanu neizgovorene, svijet je ljepši a i tišina može biti ružičaste boje:
Na ramenu mome kada diše,
I na trenut sklopi oči svoje,
Celom dušom osećam sve više,
Tišina je ružičaste boje!
Prvo mjesto osvojila je priča „Ponovo zajedno“ Radmile Todić-Vulićević iz Gračanice (šifra Ra). Nadahnuto i iskreno, autorka koja nije slijepo lice podsjeća nas na iskonsku ljepotu života kojoj su je naučili slijepi ljudi. Ovlaš opisujući svoj životni put, životni put mnogih sa ovih naših prostora, put preko Kosova, izbjeglištva i povratka na Kosovo, saznajemo da se on uvijek nekim čudnim spletom okolnosti ukrštao za slijepima. Družeći se s njima, dijeleći njihove sreće i nesreće, ona upija njihovu umjetnost življenja, radost postojanja i radovanje malim stvarima, koja mnoge od nas koji se neprestano žalimo i kukamo nad svim i svačim tjera da se zastidimo i zamislimo. Nas koji vidimo, a ne vidimo ništa, kako kaže autorka, jer ne znamo da slavimo život, jer prenebregavamo ono što je zaista važno. Zato je ovo njena pjesma srca o ljudima koji nemaju dan, ali imaju svjetlost koja sija pred svima nama, kao svojevrstan uzor.
*specijalna nagrada: Luka Maksimović: Milica (šifra: devetogodišnjak)
U nastavku možete pročitati nagrađene radove:
PONOVO ZAJEDNO
Radeta poznajem još iz rane mladosti kada sam se zaljubila u šahistu Bracu. Vodio me je svuda gde je igrao šah. Rade je išao sa pratiocem, uvek noseći svoju tablu sa rupicama. Sa njim su šahisti igrali na njegovoj tabli i respektovali su ga- bio je jak igrač…
Kada sam se udala, manje sam putovala, a bombardovanje i rat rasturio nas je na sve strane. Moj muž nije odustajao od šaha, a ja od borbe da sačuvam dostojanstvo u nepoznatom gradu, od nastojanja da ponovo živimo normalno.
Tražeći tako bolje, u potrazi za poslom vratila sam se u zavičaj posle devet godina. Iz grada, došla sam u selo. Iz Prištine, preko Niša, stigla sam u Gračanicu.
Podstanarska soba, vatra koja nikako da se razgori bez dima, ali sa druge strane, lepi pejzaži, miris procvetalog voća, manastirska zvona, deca koja mi na ulici kažu „Dobar dan“… I jednostavna dobrota koja mi greje ozeblo srce.
Dobijam zaduženje da budem u organizacionom Saveza slepih Kosova i Metohije, povodom jubileja postojanja. U improvizovanoj kancelariji zatičem Radeta, starog poznanika. Ispred njega je dobro poznata garnitura sa rupicama. Često ima protivnika prekoputa. Sa njim je čika Trajko, stari Gračančanin, koji slikovito priča o životu, običajima, ljudima… Nasmejan i vedar uvek me nečemu nauči. Njihov pratilac Čeda prati svaki njihov pokret i imam utisak da reaguje na njihovu pomisao. Obilazim ih često, jer razgovaramo kao da smo celoga života provodili vreme zajedno. Proslavljamo ženidbu Radetovog sina, obilazim ga posle operacije, pričamo o čika Trajkovim unucima, mojoj deci, šahu i ljudima koje smo zajedno poznavali. Nije mi nimalo neobično kada dođe njihov prijatelj, Albanac iz Prištine, pa im Čeda sastavi ruke da se pozdrave. Ja njih volim i njihovi životi su zapravo svetlost za mene.
Organizuju šahovski turnir, povodom – zar je bitno kojim povodom. Pozivaju me da učestvujem. Igram sa entuzijazmom. Vraćam se u mladost. Trudim se. Dobra sam u otvaranju, ali ne idu završnice.
Osvojila sam poslednje mesto, ali nagradu kao jedina dama na turniru.
Posle toga zakuska, spontano okupljanje prijatelja, harmonika i pesma. Moje divljenje u slavu života ne prestaje. Čika Trajko sa svojom ćerkom ustaje, vrti maramicu i povede kolo. Suze mi teku a srce klikće što poznajem takve ljude, što ih imam za prijatelje. Htela bih da taj trenutak vide svi oni koji vide, svi oni koji se žale na nestašicu para, na šefa, na komšiju… Ti koji vide ne vide ništa. Ne umeju da slave život.
O uslovima u kojima radi Savez slepih po proterivanju iz Prištine, neću govoriti. Ovo nije izveštaj, ovo je pesma srca o ljudima koji sve mogu i kojima ništa nije teško. O onima koji ne žure, a znaju da će stići. Ništa ne traže a znaju da će dobiti. Koji nemaju dan, ali imaju svetlost koja preda mnom sija.
Radmila Vuličević
TIŠINA JE RUŽIČASTE BOJE
Ne vidim sunce al’ njegovi zraci,
Oko srca umilno me greju,
Sanja pogled ka meni kad baci,
I kad se Njene oči smeju!
Bez topline u osmehu tome,
Sa kojim me svaki damar spaja,
Ni jednome novom danu mome,
Sunčevog ne bi bilo sjaja!
Ja ne vidim mirišljavu svilu,
Al’ na nju me seti kosa Njena,
Zlatnim sjajem rasuta u krilu,
Pod prstima mojim raspletena!
Kad mi je Ona u blizini,
I kosu joj maze prsti moji,
Svakim danom više mi se čini,
Kako lepša svila ne postoji!
Ja ne vidim proleće kad buja,
Niti polja pšenice u klasu,
Al’ kad priča čujem poj slavuja,
U Njezinom razdraganom glasu!
Na ramenu mome kad diše,
I na trenut sklopi oči svoje,
Celom dušom osećam više,
Tišina je ružičaste boje!!!
Veselin Gajdašević
SAMI MOŽEMO MALO, ZAJEDNO MOŽEMO URADITI
Sjećam se, sjećam se svog ranog djetinstva, malog seoceta u neposrednoj blizini male romanijske varoši i milog roditeljskog doma. Još uvijek u meni živa su sjećanja na sve one livade, proplanke, šumarke i na mali bistri potočić koji je proticao tu, odmah u blizini roditeljskog doma i uz kojeg sam se kao dijete igrao kvaseći prstiće, zagaziti dalje od gležnjeva nisam smio. Gledao sam dok sam se igrao pored potočića kako prolaze seljani iz mog rodnog sela. Pozdravljali su me, a i mog oca kada bi se zatekao pored mene, obično se to dešavalo kada je imao da uradi neki posao u bašti pored naše kuće. Neki od seljana su me darovali bombonama, a neki i rahatlukom što je za mene tada bio poseban specijalitet koji sam ne čekajući odmah jeo sa izuzetnim apetitom. Seljani su tuda prolazili idući na svoje njive i livade gdje su obavljali poljske radove. Muškarci su vrlo često preko ramena nosili kose, a žene vile i grabulje.
Jedne prilike kada je grupa seljana iz drugog kraja sela prolazila, a pored mene se baš u tom trenutku zatekao moj otac, otac ih je upitao dokle idu i gdje to danas rade. Visoki brkati delija, širokih ramena kao od brijega odvaljen, sučući brižljivo njegovane brkove krupnim gorštačkim basom reče ocu: „Danas idemo kod Ignjatovića na mobu, kod njih su bogami velike livade. Trebaćemo da dobro zapnemo i da se oznojimo da pokosimo prije mraka, jer, burazeru, pokositi pedeset duluma, nas sedam kosaca, nije mala stvar.“ Tada sam se u čudu pitao šta to znači moba. I pored toga što sam napregao svu svoju dječačku maštu odgonetajući šta bi to moglo da znači, nisam mogao da odgonetnem značenje te za mene zagonetne riječi, pa upitah oca: „Je li, tata, šta to znači moba? Je li se to možda tako zove livada gdje ovi ljudi idu danas da kose?“
Na ovo moje pitanje otac mi se slatko nasmijao, pomilovao me je, sjeo na krilo i tihim glasom kao što je uvijek i imao običaj da govori kada želi da kaže nešto značajno, reče: „Znaš, sine, ti si još uvijek mali, ali kada malo porasteš, shvatićeš one riječi koje je često tvoj đed imao običaj da kaže: drvo se oslanja na drvo, a čovjek na čovjeka. Moba ti je kada neko ima veliku njivu ili livadu pa sam ne može da je pokosi ili posije pa dođu komšije da mu pomognu, da mu pomognu kako bi iduće zime u štali bilo dovoljno sijena za njegove krave, a ako je njiva da mu pomognu da zasije dovoljno krompira kako bi cijela porodica imala krompira koliko im treba. Otkako je svijeta i vijeka pravi i dobri ljudi su se uvijek međusobno pomagali. Vidiš i ja kad kosim našu livadu, dolaze komšije Stevo, Marko i Jovo da mi pomognu, a ja takođe idem kod njih. Tvoja majka ide kod njihovih žena da im pomaže sijati ili vaditi krompir, a one dolaze kod nas da nam pomognu i kad se sije i kad se kupi ljetina. Tako to treba da bude jer sami možemo malo, a zajedno možemo uraditi mnogo, mnogo više.“
Razmišljajući o ovim očevim riječima nastavio sam da se igram pored potočića praveći od drveta male čamčiće i puštajući ih niz potočić. Igrao sam se skoro do podneva dok je otac u mojoj blizini popravljao točak na našim zaprežnim kolima koje je obično vukao moj ljubimac, naš mali vranac kojem smo nadjenuli ime Mršo jer je bio malo mršaviji ali tako mio i pitom da sam ga bez imalo straha milovao po grivi, a on bi samo po koji put umilno mahnuo repom.
Negdje iza podneva pored mene i oca prolazilo je nekoliko žena noseći tepsije sa pitom i velike zdjele kisela mlijeka. Nakon što su pozdravile mene i oca i prošle, otac mi reče da te žene idu da koscima koji su jutros prošli odnesu ručak. Tada se sjetih one jutrašnje riječi „moba“ i očevog objašnjenja za mene zagonetne riječi pa rekoh ocu: „Znaš, tata, mogli bismo ti i ja sad otići kod njih na mobu da im pomognemo da pojedu pitu, jer možda sami neće moći, jer sami možemo pojesti malo, a zajedno mnogo, mnogo više.“ Na ove moje riječi otac se toliko smijao da su mu suze potekle od smijeha i još uvijek smijući se reče mi: „Pa ti si bistriji nego što sam mislio, bogami ima ti i ta mjesta, ali da smo jutros otišli da im pomažemo, onda bismo sa njima i ručali, ovako stvarno ne bi bilo smisla, ali još jednom upamti: sa ljudima se i raduje i tuguje, veseli se na svadbama i plače na sahranama i uvijek gledaj da budeš dobar sa što više ljudi, ako ti nešto i nije pravo, ti praštaj. Ti si još uvijek mali, ali zapamti ove moje riječi.“ Otac je sada već bio ozbiljan.
Da, to je bila jedna od mojih dragih uspomena iz ranog djetinjstva kojeg se i danas vrlo rado sjećam. Tada sam prvi put spoznao nešto o jednoj od najvrijednijih ljudskih vrlina, solidarnosti.
Još od rođenja imam problema sa vidom. Rođen sam kao teže slabovida osoba. Možda baš iz tog razloga roditelji su prema meni bili nježniji, pažljiviji u odnosu na brata i sestru. U podsvijesti sam to primjećivao i pitao se zašto je to tako. Mada brat i sestra zbog toga nisu bili ljubomorni. Vjerovatno su roditelji, naravno ne u mom prisustvu, objasnili da ja slabije vidim od njih pa zbog toga moraju malo više da me pripaze. Što je više odmicalo moje djetinjstvo, dolazile se one godine puberteta za koje naš dragi Branko, čije sam priče za djecu prosto gutao još od prvog razreda osnovne škole, reče da su magareće godine. Vremenom moj i do tada slabiji vid je rapidno opadao i sve češće sam bio upućen na pomoć mojih školskih drugova kada je trebalo nešto pročitati sa table ili pročitati neki članak koji je pisan sitnim slovima iz čitanke ili nekog drugog udžbenika. Najviše zahvaljujući pomoći drugarica i drugova iz razreda završih osnovnu školi. Bio sam dovoljno odrastao da shvatim da to ne bih mogao bez njihove solidarnosti i pomoći. Dalje školovanje ipak nisam mogao nastaviti u redovnoj srednjoj školi i moji roditelji su bili prinuđeni da me upišu u specijalizovanu srednju školu za slijepu i slabovidnu omladinu koja se nalazila u sarajevskom predgrađu Nedžarići. Do tada se nisam nikada odvajao od roditelja niti išao dalje od male romanijske varoši koja se nalazila u neposrednoj blizini mog rodnog sela.
Pamtim, pamtim to veče uoči mog odlaska u za mene veliki nepoznat grad. To veče u naš dom došla je sva bliža, a i dobar dio dalje rodbine. Došli su stričevi, ujaci i tetke, došli su da me isprate jer sam sutra odlazio i za mene će započeti neki novi život. Svako od njih me je darovao nekim poklonima, a skoro svi su mi davali novac da mi se nađe u nepoznatom svijetu, barem tako su mi rekli i svi su mi govorili da dobro učim i da se dobro vladam, da ne obrukam našu porodičnu lozu koju do sada niko nije obrukao pa valjda neću ni ja. Njihove riječi podrške i ohrabrenja su mi dosta značili. Saznanje da nisam sam i da ima toliko dragih i dobrih ljudi koji misle na mene i žele mi dobro davalo mi je snagu i osnažilo moj duh da istrajem. Bez podrške meni dragih ljudi bilo bi poslije mnogo, mnogo teže. Otišao sam i poprilično dobro se snašao u velikoj sredini u velikom nepoznatom gradu i bez mnogo kolebanja prihvatao sve izazove koje su nove okolnosti neminovno odredile. Završio sam srednju školu, zaposlio se, angažovao sam se u društvenom životu sredine u kojoj sam živio, a za izvjesno vrijeme oženio se i oformio porodicu. Na tom putu bilo je i uspona i padova, i uspjeha a bogami i neuspjeha, oduševljenja i razočaranja, ali sam se uvijek oslanjao na pomoć prijatelja, meni dragih ljudi koji imaju nemjerljive zasluge za sve što sam postigao u životu, a trudio sam se da i ja pomažem drugima najmanje onoliko koliko su drugi pomagali meni. Od svih radosti ovog svijeta shvatio sam da je radost davanja najveća radost, pomoći nekome da prevaziđe neku nevolju ili životnu poteškoću istinski grije dušu i čini čovjeka srećnim jer nažalost život većine ljudi je surova realnost iz koje čovjek sam vrlo često ne može da izađe, ali uz pomoć drugih dobronamjernih ljudi šanse su mnogo veće jer sami možemo malo, a zajedno može uraditi mnogo više.
Nedavno sam poslije dužeg vremena posjetio rodni kraj, malu romanijsku varoš, a potom i rodno seoce. U roditeljskoj kući nažalost nema više dragih, milih roditelja koji su se već poodavno upokojili i vjerovatno sada obitavaju u nekom boljem i pravednijem svijetu gdje nema pakosti, zavisti i zlobe i gdje čovjek čovjeku nije vuk. Ponovo sam sjedio kraj onog bistrog potočića i prisjećao se dana iz ranog djetinjstva kada sam niz njega puštao male drvene čamčiće. Prisjetio sam se i seljana koji su pored naše kuće prolazili sa kosama, vilama i grabuljama na ramenima i onog već opisanog razgovora sa ocem. Potom sam malo prošetao rodnim selom. Mada su mnogi iz njega poput mene otišli, još uvijek nije bilo prazno. Naprotiv, bile su i mnoge lijepe obnovljene kuće, a zemlja na svu sreću još uvijek nije zarasla u korov. Primjetio sam i neku, za moje selo neuobičajnu užurbanost. Sreo sam čika Obrena, svog nekadašnjeg komšiju koji je tek nekoliko godina mlađi od mog pokojnog oca, i upitah ga šta se to danas u selu dešava, a još uvijek vitalni i krepki starina sa neskrivenim ponosom u glasu odgovori mi: „Danas, sine moj, polažemo cijevi za novi seoski vodovod. Pare smo sakupili sami, niko nam ništa nije dao, a i radimo sami. Doveli smo samo jednog inžinjera iz varoši da nagleda da se posao uradi kako valja. Da smo čekali na druge, nikada voda ne bi došla u selo kao da smo na kraju svijeta. Ovako kad radimo zajedno i plaćamo zajedno, biće nam svima bolje i ovako smo još dok si ti bio dijete u selo doveli struju. Uvijek je ovo selo disalo jednom dušom. Zato smo i opstali i preživjeli sve jade i kijamete koji su nas snašli, ratove, poplave i suše, ljudsku glupost i božije kazne, samo zajedno opstajemo, a kada bi svaka kuća uvijek bila sama za sebe, selo bi davno propalo kao što su propala i neka druga sela i sada im se ne zna ni za trag.“
Pomislih tada kako samo pametno i mudro zbori starina Obren, nekadašnji prijatelj mog pokojnog oca. Da nije bilo u našem narodu ovako mudrih starina koji su širili kroz vijekove dokazane narodne mudrosti, ni naš narod ne bi preživio sve golgote kroz koje je prošao i vjerovatno bi nestao poput mnogih drugih naroda, a puna je istorija takvih primjera. Tada osjetih ponos što je mojim dragim seljanima jasno ono što nije mnogim učenim ljudima, sa mnogo škole, koji su ogrezli u samoživost, samodovoljnost, egoizam i egocentričnost.
Vraćao sam se iz rodnog kraja i dok je automobil koji je vozio moj prijatelj preko Ravne Romanije prolazio pored čarobno lijepih i vitkih jela i visokih borova koji kao da prkose svim olujama i gromovima koji su ih u brojnim nevremenima pržili ali im ništa ne mogoše, u sebi sam šapatom nekoliko puta ponovio: „Sami možemo malo, a zajedno možemo uraditi mnogo više.“
Koliko je bila samo u pravu i neponovljiva Helen Keler.
Momir Ašonja
ZAJEDNO SMO JAČI
Neću reći kako se zovem jer ime nije ni bitno. Važno je ono što želim reći ovom pričom.
Prije rata bila sam fizički i psihički zdrava i jaka mlada djevojka, sa željama i snovima kao svaka mlada djevojka tih godina. Voljela sam umjetnost i željela sam da se bavim time. Moje mladalačko srce u svemu je vidjelo umjetničku crtu i draž, a moje ruke su same stvarale razne male kreacije. Osim toga privlačilo me je i pravo jer sam željela pomagati ljudima kojima je pomoć bila potrebna. A jednog dana kada pronađem srodnu dušu da osnujem svoj dom i porodicu.
No, nakon rata život mi se okrenuo naopačke. Desilo se ono čega sam se najviše bojala i čega se mislim boji svaki normalan čovjek. Operisala sam oba oka zbog katarakte i dioptrije koja se naglo iz nepoznatih razloga povećavala i prijetila da oslijepim. Ipak, operacije na moju veliku žalost nisu uspjele onako kako sam se nadala i očekivala. Na jedno oko navukla se neka membrana koju je bilo rizično ponovo operisati jer bih mogla, ne daj bože, potpuno oslijepiti. Nisam imala izbora do da se krećem i živim sa jednim okom koje takođe nije bilo u redu, ili da jednostavno rizikujem i to malo vida koje je ostalo. Bila sam srećna zbog toga što nisam potpuno oslijepila, ali i jako tužna jer sam znala da sa takvim vidom teško ću moći sama živjeti, sama se kretati i raditi radi svoje egzistencije. A još teže baviti se stvarima koje oduvijek volim jer su one dio mog bića.
Odricanje snova za mene je bilo odricanje moje ličnosti, mog bića koje nije tražilo ništa nemoguće i nedostižno, već samo sreću i ljubav koju svaki dobar čovjek zaslužuje… Nisam tražila bogatstvo za kojom većina ljudi žudi, već samo normalan život koji bih sama sebi nadam se stvorila. A da stvar bude još gora ubrzo su se počeli javljati i simptomi neke pritajene bolesti koja do tada nije ni postojala.
Morala sam da se borim jer sam vjerovala da ću snagom volje i upornošću pobijediti bolest i da ću koliko-toliko moći imati normalan život. Najteže mi je bilo prihvatiti činjenicu da ću možda cijelog života ovisiti o drugome, fizički i materijalno, kao i većina slabovidnih i slijepih lica. Iako mi je majka pružala podršku u nekim stvarima, iako mi je sestra kupovala odjeću i povremeno mi dala koji dinar, ipak u duši sam bila sama, sa svojim bolom i tugom.
Lako je reći drugome da se mora pomiriti sa svojom sudbinom i nesrećom, ali je najteže to sam uraditi! Pogotovo što je došlo vrijeme kada ljudi sve više postaju opsjed-nuti sobom i svojim problemima, zaboravljajući da se to može i njima jednog dana desiti. Najtužnije je bilo saznanje da su takve osobe često doživljavale neprijatnosti i zlostavljanje od onih koji vide! Znala sam, jer mi je srce to govorilo, da ću morati da uradim nešto i po tom pitanju.
Čim sam čula da postoje savezi slijepih i slabovidih lica, u mnogim mjestima, odlučila sam da postanem član jednog takvog saveza. Sa velikim uzbuđenjem i iznenađenjem sam se pojavila na svom prvom sastanku slijepih i slabovidih lica. Bila sam iznenađena vidjevši sreću i radost na mnogim licima tih nesrećnih ljudi. Svi su željeli da me upoznaju kao novu članicu i da mi pruže ruku prijateljstva. Svidjelo mi se to što su time pokazivali sebe onakve kakvi jesu, bez obzira na materijalni status koji pokazuju osobe koje vide. Vrlo brzo shvatila sam da im pripadam jer dijelimo istu muku, tj. istu sudbinu. Shvatila sam da nisam sama i da bar imam nekog za razgovor i druženje. Shvatila sam da mi oni mogu pomoći da budem ono što jesam, tj. sada već mlada žena koja ne želi da se preda, već da živi i diše punim plućima.
Oni su mi davali snagu i nadu da se borim za malo sreće pod plavim nebom, snagu da otjeram tugu i bol, da otjeram sive oblake koji su se nadvili nad mojim životom i budem opet srećna. A možda jednog dana se pojavi i neko ko će me voljeti onakvu kakva jesam, bez predrasuda o sljepilu jer i slijepi ljudi mogu istinski da vole. Mogu samo da kažem: „Hvala, jer zajedmo samo jači!“.
Sanja Božić