IZVJEŠTAJ ŽIRIJA ZA KONKURS SAVEZA SLIJEPIH

 

Na konkurs je pristiglo osam radova, od čega nekoliko u esejističkoj formi dok ostali imaju klasičnu formu priče. Sve priče zadovoljavaju osnovne kriterijume literarnog djela, i imaju određenu snagu i ljepotu, s obzirom na to da su sve pisane iz ugla autentičnog životnog iskustva. Nakon pažljivog iščitavanja žiri je jednoglasno izabrao sljedeće radove kao najbolje na konkursu koji je raspisao Savez slijepih.

  1. mjesto – priča Boemska noć bivšeg vojnika (šifra 3-2-1) je dirljiva epizoda iz života srpskog borca, koji je u ratu izgubio vid. On tumara u mraku samoće i poniženja, provodeći noć u jednoj beogradskoj birtiji, među ljudima koji ga ne razumiju, shvata svu tugu položaja u kojem se nalazi. Spoznaje da je jedina svijetla tačka i oslonac koji mu ostaje, njegova žena i dvoje djece koji ga čekaju u Banjaluci. Jednostavnost izraza pojačava ekspresivnost priče, koja iako ispričana u trećem licu, zadržava svježinu i autentičnost ličnog doživljaja, čovjekova sudbina je bolno i iskreno opisana, bez patetičnih potcrtavanja. U pozadini je snažna antiratna poruka, dočarana kroz iskreno iskustvo bola i patnje koju donosi rat, bez patetičnih potcrtavanja, ipak na kraju se iz potpune tame rađa nada. Priča je protkana snažnim emotivnim nabojem, i govori o herojstvu ljudskog duha koji je spreman da prebrodi i najteža životna iskušenja.
  2. mjesto – Priča Kako nositi teret sljepoće (šifra Feniks 2009) je intimna ispovijest esejističkog karaktera, u kojoj autor govori o životnoj problematici i razvojnom putu jedne slijepe osobe. Kako se od nesigurnog slijepog dječaka razviti u obrazovanog, uspješnog i zadovljnog čovjeka, koji radi i doprinosi društvu i porodici, i pored svega toga ima bogat društveni život, prijatelje, aktivnosti. Ovaj esej je napisan sa humanom namjerom da pomogne drugima da slijede njegov primjer i sami se izbore za svoje mjesto pod suncem, dakle vrlo je poučan i afirmativan, pun zanimljivih anegdota i dubokih misli. Autor je želio da pruži usmjerenje svojoj sabraći i podstakne ih na plodonosno promišljanje o životu.
  3. mjesto – Priču Putovanje (šifra Top B6) priča osoba sa normalnim vidom koja putuje sa slijepim osobama i upoznaje ih na jedan nov način. To je duhovita priča, puna života i ljubavi, iz koje isijava toplina ljudske dobrote, navodi nas da promijenimo ugao iz kojeg posmatramo život. Pisac je ozaren njihovom životnom radošću i sposobnostima koje imaju, načinima kako se snalaze u običnim životnim situacijama i pomažu jedni drugima. Nameće nam logično pitanje: Ko je istinski uskraćen, ljudi koji hrabro žive bez čula vida, ili svi oni koji ne koriste svoje potencijale? Ova priča osvjetljava na jedan nov način život slijepih i slabovidih lica, i otkriva istinu koliko se o njihovim mogućnostima malo zna.

 

Žiri u sastavu:

Ranko Risojević, književnik

Aleksandra Čvorović, književnica

Marija Pavlović, prof. književnosti

 

 

U publikaciji „Biti slijep znači mijenjati stvari“ objavljujemo svih osam radova uz prevod teksta „Univerzalni glas“ koji je objavila Svjetska unija slijepih. Tekst je prevela Jelena Radaković.

U nastavku slijede nagrađeni radovi.

 

Prvo mjesto:

BOEMSKA NOĆ BIVŠEG VOJNIKA

Znao je da više nije vojnik. Mrak koji ga je okružavao, nije mu ni na trenutak dopuštao da to zaboravi. Vojnik je izgorio u tenku, tamo negdje u slavonskoj ravnici. Ostala je samo olupina; starac od kojih tridesetak godina. Ono što su drugi nazivali životom, njemu nije više značilo ništa.

Opet je po ko zna koji put na očnoj klinici u Beogradu. Pozvan je na kontrolni pregled. ,,Šta tu ima da se kontroliše, kad očiju više nema?“, mislio je on. Ako je nešto od njih i ostalo, odvuklo ga je u beskrajnu noć.

Kad je završio sa pregledom, bilo je i suviše kasno da se vrati u  Banjaluku, ali za srpskog vojnika bio je obezbjeđen pun pansion u kasarni, kad god je zbog liječenja dolazio u Beograd. Sa drugom koji ga je pratio smjestio se u sobi. Pred njima je bilo još nekoliko sati do sna. U kasnu jesen rano se smrkava, ali veliki grad bio je osvijetljen i pun života. Njemu svijetla nisu značila ništa. Čuo je samo razne zvukove, koji su ga zapljuskivali sa svih strana.

,,Stari! Večeras te ja vodim u život,“ reče drug. Nije ništa odgovorio. Bilo mu je svejedno. On je ionako radio ono što su drugi željeli i išao tamo kud su ga drugi vodili. Dugo su se vozili autobusom. Drug je razgovarao s putnicima, dok je on sjedio bez misli i osjećanja, kao da više nije živ. Na jednoj stanici drug ga zgrabi za ruku i povuče do vrata. Izašli su i ubrzo stigli do neke kafane. Čim su se vrata otvorila, znao je da je to odvratna rupa. Vonj duvana, prosutog pića, roštilja, neopranih tijela, urina, smiješan u jedno, napao je njegove nosnice, a preglasne klavijature i vrištavi glas pjevačice, koji je više ličio na dozivanje u pomoć nego na pjesmu, stuštiše se na njegove uši.

Okružen tako neprijatnim zvucima i mirisima teturao je za drugom, koji ga je vukao između stolova ,,Ovamo momci!“ zagrmi neki duboki glas. Stigli su do jednog stola, gdje su im odmah napravili mjesta. ,,U ratu?“ upita duboki glas; ,,Da“, odgovori drug; ,,I ništa ne vidi?“ nastavi glas; ,,Ništa“, reče drug. Njega nisu pitali, jer kako bi on i mogao odgovoriti na ta pitanja kad ne vidi.

Kad konobar stiže do njihovog stola, onaj isti glas reče: ,,Svima ljutu.“ Ni za piće ga nisu pitali. Ubrzo stiže piće i kad on diže svoju čašu, ostale se približiše i kucnuše u nju, kao da je ona, ta njegova čaša neka kraljica, a one druge njeni podanici, koji joj se klanjaju. ,,Živeo junače!“ zagrmi cijelo društvo. ,,Živjeli“, kratko uzvrati on. Više od njega niko nije ni tražio. Onda muzika zasvira ,,Marširala, marširala kralja Petra garda“. Društvo zaurla disharmonično. ,,Pevaj junače!“ prodera se neki krještavi glas, a jedna snažna ruka lupi ga po ramenu. Pjevao je. Radiće večeras sve što od njega budu tražili, jer on ionako nije bio tu s njima, već tamo u Banjaluci, kod onih svojih dvoje malih i žene, koja ga ni nakon tragedije nije napustila. On je sad živio njihovim životom.

Nakon pjesme, muzika zasvira kolo. Svi skočiše. Osjeti da je za stolom ostao sam. Praskanje muzike, toptanje nogu i podvriskivanje muških i ženskih glasova, okružiše ga sa svih strana. Bio je sam i pio je sam. U stvari, bio je tako usamljen u mnoštvu. Samo su sjećanja ostala da mu prave društvo. ,,Zašto je uopšte bio vojnik?“ pitao se. ,,Možda ne bi izgubio oči da nije otišao u taj prokleti rat, koji ionako nikome nije donio sreću, a možda bi ih izgubio na neki drugi način, ko zna?“ Kažu da postoji neka sudbina koja određuje naše živote. On o tome nije htio da misli, jer ionako bilo je već prekasno za sve. Iz misli ga trže glas njegovog druga: ,,Pjesma za krajiškog borca! Vojnika!“ i muzika zasvira ,,Oj, Krajino, noćas si daleko“. Svi su pjevali, samo je on ćutao. Okretao je glavu sa jedne strane na drugu, kao da nekoga ili nešto traži, ali u tom košmaru nikog i ničeg za njega nije bilo.

Sati su prolazili. Noć je posrtala kroz buku, žureći prema svitanju.  Osjetio je da glasovi jedan za drugim odlaze. Galama se polako stišavala. Konačno, drug mu priđe i reče: ,,Idemo! Konobar je naručio taksi za nas.“ ,,Jesi li platio?“ upita on. Novac je bio kod druga. On nije ni mogao ni htio da o tome vodi računa. ,,Sve je sređeno“, odgovori drug. Kad su izašli, taksi ih je već čekao. Kad drug objasni u koju kasarnu treba da ih vozi, taksista primjeti: ,,Pa to je prilično daleko.“ ,,Šta onda platićemo!“ odvrati drug.

Dugo su se ćutke vozili. Kad stigoše pred kasarnu, drug mu pomože da izađe, a kad taksista reče koliko su dužni, drug poče: ,,Ja sam ovog vojnika doveo na očni pregled i mi nemamo para.“ ,,Šta bre nemate?! Pa rekao si da ćete da platite“, povika taksista. ,,Dobro, platićemo. Evo uzmi moj kaput“, pomirljivo će drug. ,,Šta će mi bre tvoj kaput?! Hoću pare! Pizda vam materina bosanska, mislite da ću da vas džaba vozim po celom Beogradu!“ razgalami se još više taksista. ,,Kako te nije sramota?!“ naljuti se sad i drug. ,,Ovaj vojnik je krvario na prvoj liniji i izgubio oči, dok ste vi jajarili po Beogradu.“ Onda se začu udarac, pa drugi i nečije tijelo pade na trotoar. Psovke i još udaraca. Psovali su i taksista i drug, udarali i jedan i drugi, a on je stajao bespomoćan da bilo šta učini. Tek kad se začu zvuk sirene policijskog automobila, tuča prestade. Vjerovatno je dežurni stražar sa kapije pozvao policiju. ,,Šta se to ovde događa drugovi?“ upita nepoznat glas. ,,Vozio sam ih preko celog Beograda, a oni sad neće da plate.“ požuri da objasni taksista. ,,Slušajte…“ promuca drug. ,,Ja sam doveo ovog prijatelja na očnu kliniku… , on je slijep… , izgubio oči u ratu. Nemamo para, ali ja sam mu ponudio svoj kaput.“ ,,Šta će mi bre njegov kaput“, uzjoguni se taksista. ,,A ti baš ništa ne vidiš?“ obrati se policajac usamljeniku, zagledavši se u mrak njegovih očiju. ,,Ništa“, tiho odgovori on. Onda se policajac obrati taksisti: ,,A ti, mogao bi baš ovog slepog čoveka koji se borio za srpsku stvar i da častiš jednom vožnjom. Nećeš zbog toga propasti, a što se tuče tiče, oba ćete sa mnom u stanicu“, završi on. ,,Nemojte molim vas,“ zavapi bivši vojnik.  ,,Ako ga odvedete, šta ću ja sam? Mi ćemo samo prenoćiti u ovoj kasarni, a sutra se vraćamo za Banjaluku. Ja bez njega nikud ne mogu.“ ,,Dobro, dobro nek vam bude“, progunđa policajac i udalji se. Čuo ga je kako zatvara vrata svojih kola i odlazi.  Taksista je takođe bez riječi sjeo u svoja kola i nestao.

Na horizontu se već rumenila zora i za spavanje nije preostalo mnogo vremena, ali njemu se ionako nije spavalo. Drug je zahrkao čim je legao. Bio je pijan i umoran od napornog dana i još gore noći. I vojnik je bio prilično pijan. Ispraznio je sve čaše koje su stavljene pred njega, ali to nije bilo dovoljno da uspava njegove misli. Cijela protekla noć izgledala mu je kao jedno veliko poniženje. Ima li život uopšte smisla? pitao se. Pravi odgovor bio je brži od zlih misli. Da! Život ima smisla, jer tamo u Banjaluci čekala su ga njegova djeca, njegova dva oka i žena, koja će ubuduće brinuti o njemu i voditi ga kroz život.

Tamo u tenku izgorio je vojnik, ali je ostao čovjek spreman na poniženja, ali i na uspjehe. Kroz život svoje djece on će uspjeti i proživjeće sve ono što sam nije mogao.

Čovjek ne umire tako lako. U stvari, čovjekova duša ne umire nikad. Ona sija kroz tamu, a oni koji ne vide tu svijetlost, slijepi su kod očiju.

*Napomena: Ova priča napisana je po istinitom doživljaju Miroslava Trubajića, koji je izgubio vid 14.07.1992. godine.

Borka Tadić

 

 

Drugo mjesto:

KAKO NOSITI TERET SLjEPOĆE

Lična iskustva i viđenja

Sudbinom ili usudom određeno mi je da od rođenja nosim pretežak teret sljepoće, od svog postanja do nestanja. Istina, u djetinstvu i ranoj mladosti bila je to teža slabovidnost dok postepenim razvojem bolesti tama pobjedi svjetlost očinjeg vida i postadoh potpuno slijep čovjek.

Šta znači biti slijep, šta znači nositi teško breme jedne od najtežih invalidnosti kroz cijeli svoj život? Kako uspjeti, kako istrajati, kako izdržati? Pred svakim slijepim čovjekom mnogo više nego uslovno rečeno pred zdravim ljudima postavlja se ona hamletovska dilema „Biti ili ne biti, pitanje je sad“. Sljepoća, iako sama po sebi teška, lakše se nosi i podnosi u liberalnim civilizovanim društvima sa dugom demokratskom tradicijom, za razliku od naše sredine opterećene konzervativizmom, predrasudama, stereotipima i najgorim oblicima primitivizma gdje se sljepoća smatra prokletstvom i ispaštanjem grijehova nekog svog pretka.

Sjećam se ranog djetinjstva. Kao dijete sa težom slabovidnošću u porodici, bio sam traumatično iskustvo za svoje roditelje. I mada to oni nikad nisu rekli, bio sam sigurno i veliko opterećenje. Dok su se moji vršnjaci igrali i bezbrižno provodili djetinjstvo, ja sam dane, mjesece pa i godine provodio na raznim očnim klinikama na prostorima bivše nam drage države. Rijetke trenutke koje sam provodio kod kuće bio sam obilježen noseći težak biljeg sljepoće. Kako se gasila nada u izliječenje, bilo je sve teže i teže mojim ukućanima, a i meni samom. Više nego nevinog pogađao me je položaj bijele vrane, lažno dušebrižništvo i lažna samilost okoline što je na moju dječačku dušu ostavilo neizbrisive tragove. Posebno me je pogađalo šaputanje u komšiluku koje sam i sam više puta čuo: „Jadnik, to je onaj što ne vidi, baš je lijep, ali šteta što ne vidi.“ Moj istinski hod po mukama počeo je kada sam pošao u školu, zbog toga što sam imao izvjestan ostatak vida i zbog želje mojih roditelja da se ne razdvajaju od mene. Prvih pet razreda osnovne škole završio sam u redovnoj školi. Tih pet godina bio je pravi pakao, bio sam izložen porugama, podsmjesima ne svih ali mnogih mojih razrednih drugova, a najviše me je boljelo surovo i okrutno dječije zavitlavanje: „To je onaj ćoro“ ili „Igrao bi i ti fudbal sa nama da nisi ćorav.“ Skoro svaki školski dan sam oplakao i to je trajalo sve dotle dok moji roditelji nisu shvatili da tako više ne ide i da treba da pređem u Zavod za slijepu djecu u Nedžarićima u Sarajevu, gdje sam nastavio   svoje   školovanje   od   šestog   razreda   osnovne   škole. Period prilagođavanja u novoj sredini prošao je relativno brzo i lako. Upoznao sam drugove i drugarice moje sudbine, naučio brajevo pismo, osjećao sam se dosta dobro jer bio sam među istosudbenicima. Počeo sam se baviti muzikom, pjevao  u školskom horu, a takođe upražnjavao i neke sportske aktivnosti. Nakon osnovne škole završio sam i srednju školu. Upisao sam fakultet. Međutim baš u to vrijeme naglo sam počeo gubiti ostatak vida koji sam do tada imao. To me je činilo očajnim i zašto ne reći –  depresivnim i ne da se opravdavam, ali zaista iz tih razloga nisam mogao da se koncentrišem na učenje. Prekinuo sam studije mada je u početku krenulo izuzetno dobro, i uskoro se zaposlio u zaštitnoj radionici tj. u preduzeću za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica. Imao sam izuzetno dobru plaću, i dosta prijatelja, kako mojih istosudbenika tako i drugara sa normalnim vidom u čijem društvu se nisam osjećao inferiorno niti su oni na bilo koji način pokazivali da im moja sljepoća smeta da budemo iskreni drugari.

Moji momački dani su tekli dosta bezbrižno sve do trenutka kad sticajem okolnosti na jednom izletu upoznah djevojku koja je normalno vidjela i počeh se zabavljati sa njom. Prihvatila je moj hendikep i mene onakvog kakav jesam sa svim vrlinama i manama, da bi nakon nekoliko izuzetnih lijepih mjeseci ispunjenih izlascima, šetnjama, odlascima kod prijatelja, njeni roditelji i druga uža rodbina saznali da se zabavlja sa slijepim mladićem što je povrijedilo njihovu taštinu, a smatrali su da je njihova ćerka izuzetno pametna i lijepa djevojka i da joj ne dolikuje da voda jednog slijepca pa ma kakav taj slijepac bio. Stalna presija pod kojom je bila, koja se graničila sa torturom, učinila je svoje. Razumio sam njen položaj i rekao joj da ja nisam vrijedan njene žrtve. Istina, teška srca smo se razišli, mada mi je ostala i dalje draga osoba, a na duši je ostao još jedan ožiljak koji je uzrokovala moja sljepoća. Međutim iz ovog sam izvukao pouku, da mi se slične situacije ne bi dešavale u budućnosti, treba da se zanimam isključivo za slijepe i slabovidne djevojke koje su moje sudbine, i da ću samo tako izbjeći nove neprijatnosti i razočaranja.

Boljele su me i neke druge stvari, recimo zašto mnoge osobe koje me dobro ne poznaju u meni zbog sljepoće vide manje vrijednu ličnost, a neki čak i kompletnog idiota. U životu sam imao niz takvih situacija. Prema takvim situacijama sam se postavljao i reagovao zavisno od trenutka i okolnosti, trudeći se da uvijek sačuvam dostojanstvo i lični dignitet. Sjećam se nekih od takvih iskušenja kao npr. kada sjedim sa društvom u nekom restoranu i kada konobar primjetivši da ne vidim, prijatelja do mene pita šta on pije, ili kada prilikom odlaska kod ljekara, ljekar mog pratioca pita zašto ste ga doveli. U takvim situacijama imao sam tri mogućnosti: da prećutim, da odgovorim uvrijeđeno, drsko i osiono ili da odgovorim oštro, ali u granicama pristojnosti i učtivosti. Opredjeliti se za prvu mogućnost značilo je miriti se i prihvatiti ponižavajući položaj samo zato što sam slijep; opredjeliti se za drugu mogućnost značilo je dati za pravo onima koji tvrde da su invalidne osobe neminovno iskompleksirane, da invalidnost nužno uzrokuje i komplekse, a ja ne mislim da je tako. Zato sam se uvijek u takvim situacijama opredjeljivao za treću mogućnost, odgovarao oštro, ali u granicama učitivosti i pristojnosti, primjera radi gospodinu ljekaru rekao bih da bi on kao obrazovan čovjek, intelektualac trebalo da zna da slijep čovjek nije isto što i mentalno retardirana osoba i da sam ja taj, a ne moj pratilac koga treba da pita zašto sam došao, a gospodinu konobaru sam rekao da ako mi je poremećeno čulo vida, nije čulo okusa, i kroz šalu sam mu rekao i to da sam do sada bio degustator na mnogim sajmovima pića i da ni slučajno ne pokušava da mi podvali. Nakon što se slatko nasmijao, konobar mi se nakon toga dugo izvinjavao, a napomenuo bih još i to da sam za izvjesno vrijeme sa navedenim konobarom postao pravi drugar. Bilo je i drugih sličnih situacija pa i takvih koje se mogu nazvati anegdotama. Kada sam na odmoru na Zlatiboru šetajući sa prijateljem koji ima vrlo mali ostatak vida sjeo u baštu sa dva postavljena stola, jedna od djevojaka u blizini nas je upitala šta želimo, a mi naručili željeno piće. Nakon što smo dugo sjedili i razgovarali uz piće, pozvali smo da platimo, a odgovoreno nam je da se ovdje piće ne plaća jer nismo sjedili u bašti restorana nego u bašti privatne kuće. Mada smo se našli u komičnoj, ali i malo neprijatnoj situaciji, ove dogodovštine ću se uvijek rado sjećati. Dosadašnje iskustvo me uči da, da bismo što lakše nosili teret sljepoće ili teret biljega kojim smo obilježeni za cijeli svoj život, treba što više da radimo na sebi, da se stalno usavršavamo, da stalno čitamo i učimo i da se stalno krećemo ne samo u našim krugovima slijepih i slabovidnih nego još više u krugovima uslovno rečeno zdravih ljudi. Jedino na taj način krčimo sebi put pune ravnopravnosti i integracije. Taj put je težak i trnovit, ali stara kineska mudrost kaže da i kad se kreće na najduži put, mora se napraviti prvi korak. Mislim da smo taj prvi korak već davno napravili i da smo sada negdje na sredini puta, takođe mislim da će ta druga dionica biti teža od ove koju smo do sada prevalili. Možda zvučim pesimistično, ali očekujem da će do pune ravnopravnosti i prihvatanja u društvu doći tek neke buduće generacije slijepih koje dođu iza nas.

Mislim da svaki slijepi čovjek svojim postojanjem, egzistiranjem i radom ne predstavlja samo sebe nego vaskoliku populaciju slijepih i slabovidnih ljudi. Sadašnja situacija je nažalost takva da, da bismo bili ravnopravni sa drugim, moramo biti bolji od drugih, pristojniji, uljudniji, kreativniji i inovativniji, sa više duha i šarma. Jedino to je put ka uspjehu, sve drugo je stranputica sa koje nema povratka. Kada god sam se u životu pokolebao i klonuo duhom, sjetio sam se obraćanja velikog crnogoroskog vladike i vladara i najumnije srpske glave Petra Petrovića Njegoša koji je obraćajući se slijepom igumanu Stefanu rekao: „Ti nijesi slijep igumane dok si tako uman i pametan, budale su kod očiju slijepe koji vide, ali zaludo vide.“ Taj Njegošev iguman Stefan treba da bude ideal i uzor svakom od nas da vidimo iako ne vidimo, da prepoznajemo prave istinske i neprolazne vrijedonosti. U tim Njegoševim riječima crpio sam snagu i jačao duh. Nas život nije mazio, ali to ne znači da prema sebi ne treba da budemo kritični, naprotiv prema sebi treba biti više kritičan nego prema drugima. Bez obzira na objektivne okolnosti najčešći uzrok naših padova i posrtanja smo mi sami.

Novo vrijeme nosi nove izazove. Slijepi čovjek u današnje vrijeme da bi uspješno funkcionisao, uklapao se u savremene trendove i lakše nosio teret sljepoće kroz život, trebalo bi da posjeduje barem elementarna znanja iz informatičke tehnologije, da ovlada tehnikom samostalnog kretanja sa bijelim štapom i da govori barem jedan svjetski jezik. Da bi jačao svoj duh, poželjno je takođe da zavisno od afiniteta svoje slobodno vrijeme oplemeni kulturnim i sportskim sadržajima. Sa radošću i neskrivenim zadovoljstvom mogu da konstatujem da veliki broj slijepih to i čini u domenu muzike i sporta i  u mnogim drugim oblastima. Istinski se radujem uspjehu svakog slijepog čovjeka npr. iako nisam ljubitelj novokomponovane narodne muzike, srce mi se ispuni istinskom radošću kada čujem da naši istosudbenici Saša i Dejan Matić svojim koncertima pune dvorane pa čak i stadione, da se slijepi operski pjevač Italijan Andrea Bočeli svrstao u red vodećih svjetskih tenora i da se poznata svjetska zvijezda Stivi Vonder još uvijek dobro drži na svjetskoj rok sceni. Takođe sam sa velikim ushićenjem pratio uspješan nastup našeg Boška Trebovca na ovogodišnjem festivalu „Prvi aplauz“.

Šta da kažem o svom sadašnjem trenutku? Mislim da sam srećan čovjek, srećno oženjen, stambeno i materijalno, s obzirom na ovo teško vrijeme u kojem živimo, solidno riješen. Angažovan sam i bavim se aktivnostima koje me ispunjavaju zadovoljstvom. Imam krug prijatelja sa kojima provodim slobodno vrijeme i teret sljepoće nosim lakše nego u ranijim periodima svog života. Međutim trudim se da egoizam nikad ne postane moja karaktarna osobina. Osjećam duševnu potrebu da pomažem drugima, naravno u granicama svojih mogućnosti, najmanje onoliko koliko su drugi pomagali meni da pređem put od uplašenog, zbunjenog, slijepog dječaka do onoga što sam danas.

Solidarnost jeste istinska vrlina koja bi trebalo da krasi svakog slijepog čovjeka, da osjeća radost davanja i pomaganja, jer svako od nas manje ili više je zavisio od pomoći nekog drugog. Zajednički teret koji nosimo i zajednička muka nas na to upućuje i završiću onom Njegoševom „U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci.“ Pokušajmo da to i budemo, živimo svoj život časno i pošteno čineći sve da budućim generacijama slijepih bude lakše nego što je nama danas, isto kao što je nama danas lakše u odnosu na prošle generacije slijepih koji su težak teret sljepoće nosili u znatno težim okolnostima i uslovima.

Jovica Mijatović

 

Treće mjesto

PUTOVANjE

– Pješak D4, pješak C6…

Ne vjerujem svojim ušima. Mrak je.

Glasovi igrača šaha miješaju se sa zvukom motora. Nema još ni pet sati ujutro, kombi sa sedam putnika žuri prema Beogradu.

– Nije ti to neki potez – dobaci „kibicer“.

Iz polusna, u koji sam utonuo odmah nakon ulaska u kombi, u javu me vraća razgovor.

– Dama E5.

Na sjedištu do mene, gospođa sa slušalicama u ušima „čita“ knjigu. U mrklom mraku odvija se život za koji nisam spreman i jedva shvatam šta se događa. Prvi put imam priliku da posmatram moje prijatelje .

Šta radim? Posmatram?

Noć je, a ja u noći ne vidim. Ništa ne vidim. Slijep sam… a oni ? Oni igraju šah, čitaju knjigu, zabavljaju se. Šutim i slušam. Osluškujem zvučne tragove njihovih aktivnosti u ovom malom mračnom i bučnom prostoru kombija. Od sedam putnika jedino vozač i ja ne pripadamo skupini slijepih i slabovidih osoba.

Manda, moj prijatelj, slijep je od rođenja. Totalno sljepilo, kako on kaže. Živi u sivom svijetu. Sivi su mu i dan i noć, a u stanju je i noćnom leptiru pokazati put. Završio je školu za fizioterapeuta. Samostalan je više od mnogih ljudi koje poznajem. Odavno je savladao strah.

– Nemam straha ni od čega – kaže. – Šta mi se može desiti?

Razdanilo se. Putujemo na istok i naglašena svjetlost na horizontu najavljuje izlazak sunca, vječnog pobjednika nad tamom. Mrak u povlačenju dozvoljava mi da jedno vrijeme posmatram okolinu samo u konturama, a zatim u nijansama sivila. Možda Manda ovakve slike stvara o okolini koja ga okružuje, pomislih. Možda!?

Sunce na horizontu izviruje svojim žarko crvenim rubom. Još samo koji trenutak i vatromet boja aprilskog jutra sa uzdižućim suncem na istoku, podariće prizor koji ću dugo posmatrati. Šareni kombi, kojim putujemo, grabi prema Beogradu. Putujemo ravnicama Slavonije i Baranje.

Turnir u golbalu, igri sa zvučnom loptom, osmišljenoj za slijepe igrače, održava se danas u zemunskoj osnovnoj školi. To je cilj našeg putovanja. Stići ćemo na vrijeme, zato smo i krenuli tako rano.

Izlazimo iz kombija. Sa sportskim torbama u rukama, odlazimo do dvorane u kojoj će se turnir održati. Na prvi glas dobrodošlice, od strane domaćina, burna reakcija i oduševljenje. Stari znanci, zaključujem i pomažem da se svi smjeste u garderobu i pripreme za igru.

– Slobo, dodaj mi tu vrećicu sa patikama – reče Manda, oblačeći sportske čarape preko kostobrana.

– Gdje se nalaze? –  rekoh – Ne vidim ih.

– Ne vidim ni ja – reče Manda i nasmija se.

– Pogledaj u toj velikoj najlon vrećici.

– Je li to ova žuta? – rekoh i isti čas shvatih šta sam „provalio“!

– Izvini, druže, ne snalazim se baš najbolje u ovakvim situacijama.

– Snalaziš se ti odlično i ne obraćaj pažnju na formalnosti. Sve su to sitnice. Bitno je da se ipak razumijemo – bodrio me Manda.

Ušli smo u dvoranu kroz škripava vrata. Neki su odmah primjetili da će upravo ta vrata biti ozbiljan nedostatak ovog prostora. Na jednom kraju sportske dvorane stajala su tri igrača. Čekali su protivnike. Iza njihovih leđa je veliki gol širine oko osam, a visok nešto preko jednog metra. Na drugoj strani takođe gol.

Dolaze i protivnici, ekipa sa Kosova. Uredna sportska oprema, a preko očiju crni, neprovidni štitnik za oči, koji pored zaštite služi i da slabovidne osobe dovede u ravnopravan položaj sa saigračima koji nikako ne vide. Igra počinje.

Jedan od tri igrača, po parketu, snažno rukom upućuje loptu ka suprotnom golu. Zvone zvončići i lopta se velikom brzinom približava protivničkom golu. Tri igrača, koja se brane, liježu na parket, ispružaju ruke i noge, da bi svojim tijelima spriječili ulazak lopte u gol iza njihovih leđa.

Bit ovog sporta je da zvučna lopta, bude snažno upućena, po parketu, na suprotni gol, a da druga ekipa, osluškujući, svojim tijelima spriječe da ista uđe u gol. Nakon odbrane, ili eventualno primljenog gola, ekipa koja se branila sad upućuje isti udarac ka drugoj ekipi. Poluvrijeme traje desetak minuta, pa odmor i promjena strana. Sudija pištaljkom i riječima usmjerava tok igre.

U gledališu dvadesetak prisutnih. Nekoliko prijatelja, igrači protivničkih ekipa i članova porodica.

Gledalištu?! Slušalištu? Bože, šta li je?

Škripa vrata!

Neko ulazi u sportsku dvoranu.

Igrač koji se spremao da izvede udarac, staje.

Zatvori ta vrata i neka više niko ne ulazi – povišenim tonom reče krupan čovjek što je, do tog časa, mirno sjedio kraj vrata. Škripa vrata. Opet neko ulazi? Ili izlazi?

Sa svakim škripavim otvaranjem vrata igra staje. Čeka se da bude tišina.

– E sad mi je dosta – reče krupni čovjek sa dinarskim naglaskom. Ustade sa stolice, lagano rukom opipa zid i priđe vratima.

– Sada više niko neće škripiti dok traje utakmica.

Uz tresak zatvori vrata, držeći podignutu kvaku.

Kraj utakmice. Radost pobjednika i ozbiljna lica poraženih. Analiza utakmice u hodu i žustra rasprava u svlačionici.

Posmatram te ljude. Red i pedantan odnos prema stvarima je uslov da se brzo i jednostavno snalaze. Tačno znaju gdje su šta ostavili i tu ih i nalaze. Svaka, eventualna promjena mjesta je problem. Manda se polako oblači, sa nevjerovatnom pedantnošću i ozbiljnim pri-stupom.

– Kako mi stoji košulja? – upita, pipajući rub iznad kaiša na pantalonama.

– Odlično – rekoh, dodajući mu sako.

– Kako stoji ovdje? – reče okrećući mi leđa.

– Odlično – odgovorih prilično zbunjen, jer nikad nisam razmi-šljao kako mi stoji košulja na leđima, ako preko nje oblačim sako ili jaknu.

Manda je imao svoj način oblačenja. Za njega, ne vidi se ni prednja strana košulje.

Uskoro su svi bili spremni da se krene na svečani ručak koji su domaćini pripremili u Školi za slijepe i slabovidne osobe, koju je završilo dosta današnjih takmičara iz svih krajeva bivše domo-vine.

Napolju sunce. – Lijep dan – reče neko.  Kako lijepo grije. Ništa, osim jednog bijelog štapa, nije odavalo da se u maloj koloni kreću ljudi koji ne vide. Išao sam naprijed, osjećajući lagano položen dlan Mandine ruke na lijevom ramenu.

– Lijepe žene – reče Manda u jednom času.

Skoncentrisan na prepreke što su u vidu parkiranih automobila, saobraćajnih znakova i stubova po trotoaru bili svuda oko nas, nisam ni primjetio da nam u susret dolaze dvije mlade žene veselo razgovarajući.

– E baš su lijepe – rekoh i zagledah se u njih, kao da sam znao da će već u slijedećem trenutku stići pitanje.

– Kako su obučene?

– Različito – rekoh i obojica se nasmijasmo.

Jedna je obučena jako elegantno, u tamnim tonovima, sa bijelom bluzom ukrašenom volanima. Visoke potpetice salonskih cipela lagano su se spuštale na asfalt, uz nešto produžen takt. Graciozan hod. Crne čarape sa rubom po dužini lista nestaju ispod ivice crne, uske suknje sa dubljim prorezom.

Mandina ruka mi nešto jače pritisnu rame, kao da traži nastavak priče. Djevojke su prošle, a ja gledam riječima. Za Mandu, za sebe, ali i za Rašu, što je sa svojim bijelim štapom prišao bliže da bi čuo ovaj opis.

– Vjerujem da se djevojka vraćala sa apsolventske zabave. Lijepo lice, prilično razbarušena kosa i pomalo umorne, ali lijepe oči, stvarali su takav utisak.

– Grudi, druže… kakve su joj grudi? – upita Rašo stidljivo.

– Nisu velike.

– Taman – dobaci Manda smijući se.

Druga djevojka je bila u farmerkama i majici, kratko ošišana i sa sportskom torbom na ramenu. Nisam stigao da nastavim sa opisom, jer smo stigli do kombija.

Sa lakoćom svi sjedoše na svoja mjesta čekajući gospodina koji će nam pokazati put do škole.

Stajao sam ispred kombija i po prvi put zagledao okolinu. Nalazili smo se na malom parkingu, pokraj isto tako ne velike pijace, na trgu uokvirenom starim zgradama iz austrougarskog perioda, kakvih je u Zemunu mnogo. Uskoro će Uskrs, pa je pijaca prepuna tezgi sa šarenim jajima. U izlozima nekoliko pekara, uredno složeni pereci i bezbroj raznih peciva i hljebova. Tri mala cigančića glasno su nudili robu kineske i turske proizvodnje, ističući njihov kvalitet i nisku cijenu.

– Jeftino, jeftino, kupi, narode, da se sutra ne kaješ – uzvikivali su žurno idući ka centru pijace, gdje je gužva najveća.

Sa balkona susjedne zgrade mlada žena je spuštala korpu na užetu, kako bi joj prodavačica u nju stavila naručene proizvode.

– Podigni i mene, gospođo – uz smijeh dobacuje prodavač bijele tehnike sa susjednog štanda.

– Pusti gospođu da prvo doručkuje – šeretski će ulični prodavač cigareta.

Stižemo pred školu gdje su domaćini pripremili ručak za sve učesnike.

Uska, strma ulica postaje pretijesna za tolika vozila, ali zahva-ljujući trudu domaćina uspijevamo ući.

Kao da su se na tren vratili u vrijeme kad su bili učenici te škole. Nekolicina iz grupe ustrčaše uz stepenice, kao da kasne na čas uz sjećanja i dobacivanje dogodovština iz tog razdoblja njihovog života. Ta škola je mnogo učinila da oni danas uspješno obavljaju svoje radne zadatke, a posebno uspješno ostvaruju kontakt sa sredinom, koja često i nije spremna da ih prihvati.

Uskim stepenicama, sišli smo u suteren gdje se nalazila školska kuhinja i blagovaonica, posebno pripremljena za ovu priliku. Kritičko oko dobronamjernika sigurno bi primjetilo da ovom objektu treba dati priliku da se obnovi. Nije u sjajnom stanju. Mnogo toga jedva da ispunjava uslove svoje namjene.

Tačno, ali to je ovim ljudima nebitno, oni ne vide te „sitnice“, nisu im ni bitne.

Nekoliko raspoloženih domaćina dočekalo je, pozdravljalo goste i pomoglo da se svi smjeste na svoja mjesta.

Razgovori teku. Priča se o tek završenom turniru. Evociraju uspomene i anegdote. Prava prijateljska atmosfera. Muškaraca je više, ali ima i žena i djevojaka, prijatelja, članova porodice.

Nakon kratkog govora i dobrodošlice koju im je zaželio domaćin, krupni gospodin sa ličkim akcentom i glasom snage orkana, začu se pjesma. Dok smo čekali da stigne ručak, priđe mi mladi vozač našeg kombija, Rade. – Čika Slobodane, ja ne poznajem Beograd, kako ćemo mi izaći na autoput?

– Nisam siguran, sine, ali vjerujem da Manda zna za taj problem. Pitaću ga.

Priđoh Mandi i na uho mu iznesoh šta muči mene i Radeta, na šta se Manda samo osmjehnu i reče da ne brinemo i da je sve organizovano.

Jela, pića i pjesme u izobilju. Ljudi prilaze jedni drugima. Idu od stola do stola, uz prethodno obavezno „gdje si“ . Tu sam, druže, samo ravno.

Dodirujući naslonjače stolica, ljudi se kreću i stižu do stolova prijatelja.

Razgovori teku, najviše u smjeru „Sjećaš li se…“ i „Kako ti je zdravlje, porodica“.

Mobilni telefon je zazvonio. Gospođa pored mene razgovarala je sa sinom što je ostao u Banjaluci i nije otišao na trening tenisa. Nije zadovoljan trenerom i njegovim pristupom. Stalno ga kritikuje. Majka savjetuje i nakon završetka razovora kratko, kao za sebe reče: – Nije lako sa djecom, posebno nama, a i ti treneri. Danas svako radi sa djecom.

U jednom času, kad je zabava već poodmakla, na vratima se pojavi oniži čovjek sa bijelim štapom i crnim naočalama. Na glavi je nosio kapu, izblijedjelu šiltericu, svijetloplavu atletsku majicu sa tragovima prašine i kreča po sebi i farmerke, dosta izlizane i prašnjave. Na trenutak zastade, sklopi svoj bijeli štap.

– Gdje si, Dobri, zašto kasniš? – reče jedan od slabovidnih, držeći u rukama nekoliko tanjira prepunih hrane.

– Dobri, Dobri, gdje si druže stari! – ustadoše nekolicina prisutnih i uputiše se prema škripavim vratima, što ih je Dobri upravo zatvorio.

– Tu sam, lepi moji. Dok ja sve pozavršavam, prođe dan. Sređujem kuću pa je posla preko glave.

Uslijedili su zagrljaji poljupci i bezbrojna pitanja.

Posmatram tog čovjeka i u času shvatih zašto je dobio takav nadimak. Sa svima se pozdravio, pitao za zdravlje i kako žive. Zatim je uslijedilo pitanje, da li može kako pomoći ili nešto učiniti za njih?

– Doneo sam one štapove sa popravka, što ste ih onomad poslali. Telefoni su takođe gotovi. Telefonske sekretarice i onaj uređaj sam isto doneo. Sve je tu, ispred škole.

Ponovo pjesma. Onaj dinarski glas što zidove ruši, započe neku pjesmu sa tužnim sadržajem, koju svi prihvatiše. Ruke su u zraku. Nakon pjesme, nekoliko trenutaka teške tišine, koju prekida Mandin glas i poziv da se krene.

Naš vozač Rade, apsolvent fakulteta za fizičku kulturu i sport, igrač sjedeće odbojke i divan mlad čovjek, opet me ispitivački pogleda, dajući mi do znanja da mu još nije jasno kako ćemo mi do autoputa.

– Ne brini, Rade, druže moj, ja Mandi vjerujem i neće biti problem.

Kako to obično biva, uslijedila su duga opraštanja, još jedna horska pjesma ispred škole i rastanak, sa željom da se i sljedeće godine opet sastanu na nekom drugom mjestu.

Smještamo od Dobrog preuzete stvari u prtljažnik kombija. Ulazimo. Rade je za volanom. Ja u drugom redu iza njega. Manda se još uvijek oprašta.  Rade se okreće prema meni i sliježe ramenima. Nekako zajedno, u kombi ulazi Manda i sjeda pored mene, Dobri otvara suvozačeva vrata i sjeda do Rade. Ništa mi nije jasno. Vozaču još manje. Mladić je problijedio i jedva se uzdržava da nešto kaže.

Mučnu situaciju prekida Dobri: – Idemo, dečko. Idi ravno do sema-fora i skreni lijevo, pa druga ulica desno.

Sve postaje jasno. Iz grada će nas izvesti Dobri. Slijep čovjek. Davno je ostao bez vida, ali poznaje grad kao svoj džep.

– Druga desno – reče vozač i krišom, ispod oka pogleda u mene.

– E, sad smo kraj Kalemegdana i idemo uzbrdo. Na kraju uzbrdice, kad ulica počinje da se spušta, gledaj na lijevu stranu i vidjećeš veliku bijelu, kamenu zgradu. To je Francuska ambasada. Iza nje skrećemo lijevo, pa pravo.

– Skrenuo sam lijevo – reče vozač tiho, a ja osjetih da je u grču i sa nevjericom posmatra šta se događa.

– Vidiš, ovdje se ulica završava, ispred tebe je plava ograda, skreni desno pa ćemo na Brankov most.

Kad je čuo Brankov most, vozač se vidno obradova, ne rekavši ništa. Dalje zna i sam.

– Dragi Manda – rekoh prijatelju pokraj sebe – da mi je neko pričao da će nas iz ove džungle slijep čovjek izvesti, ja bih rekao da je lud.

– Slobo moj, još ti ništa ne znaš o nama slijepima. Imamo mi neka čudna čula i možemo mnogo više nego što okolina misli.

Ništa ne rekoh. Posmatram Dobrog ispred sebe. Ležerno zavaljen u stolicu suvozača, priča nam o svojoj porodici, radu, zaradama i još mnogo običnih stvari. Taj veliki čovjek je sa gradilišta, u istoj odjeći došao da posjeti svoje prijatelje što su iz svih krajeva bivše zemlje došli u Beograd.

– Morao sam doći da se vidimo – reče najnormalnije, a meni je to zazvučalo nestvarno. Ti ljudi, ti moji prijatelji, koriste istu terminologiju kao i mi „zdravi“.

Predrasude i niz drugih normi koje smo sami sebi nametnuli, razmišljajući očima udaljili su nas od suštine.

Ko bi od nas došao na jedan zvaničan skup u radnim prašnjavom odijelu? Bože, pa to je sasvim normalno. Kakve veze ima odijelo sa emocijama i željom da se družiš sa dragim ljudima? Svašta! O tome nikad nisam razmišljao.

– E, sad ćeš na sledećem raskršću stati da izađem, a vi skrenite levo i uključite se na autoput za Zagreb. Dalje znate i sami. Stani! Čini mi se da si malo prošao to raskršće.

Rade stade, okrenu se prema meni crven u licu i pokajnički priznade.

– Jesam jedno pedeset metara.

– Nema veze, vrati se u rikverc pa nastavite. Društvo, sretan put i javite se – reče svečano Dobri izlazeći iz kombija.

Rasklopi svoj bijeli štap, podiže ruku u znak pozdrava i poznatim putem krenu kući.

Šareni kombi jurio je autoputem prema Banjaluci. Posmatram vozača Radu, mog mladog prijatelja, kako se zagonetno osmjehuje i svako malo zavrti glavom, na tren digne ruke sa volana i kao za sebe promrmlja: – Da mi je ovo neko pričao, ni riječ mu ne bih vjerovao.

– Sve je u redu Rade – reče gospođa koja se spremala da dovrši svoju audio knjigu. – Slabo se šta zna o životu i mogućnostima slijepih. Možemo mnogo, mnogo više.

– Stavi AH1 pa se čujemo sutra – reče Manda nekom u mobilni telefon. Poznavao sam lijepu mladu ženu u kladionici. Pomagala je Mandi da ispuni listić, obavještavala ga o rezultatima i radovala se svakom sitnom dobitku zajedno s njim.

Ispred nas, opet, ono isto sunce od jutros. Samo se sad, sa neba spušta i priprema da nestane iza horizonta. Boje će poprimati tamnije nijanse, pa sivilo i nestanak sunca, boja i ulazak u kraljevstvo tame. Neprimjetno, sve utihnu. Umor je navlačio san na oči. Zatvorenih očiju, gledam. Snažni prizori današnjeg dana, poput bljeska, oživljavaju. Da li sam vidio do sada neviđeno? Progledao?

April, 2009. god.

Slobodan Boco Bajić