Početkom oktobra JU Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica Republike Srpske raspisala je književni konkurs, jedanaesti po redu, čija je tema bila vezana za jubilej 150 godina od rođenja Alekse Šantića. Tema konkursa glasila je  „Aleksa Šantić – pjesnik zavičaja i pjesnik ljubavi“, a kao pomoćnu temu izdvojili smo Šantićeve stihove: „Moje srce leti, i kliče i gori, / Prostorima kruži, i ko meteori, /Po rodnom kraju rasipa se zlato“, čime smo fokus htjeli da prebacimo na ljubav prema zavičaju i na taj način proširimo temu konkursa i omogućimo veću slobodu u pisanju.

Konkurs je bio otvoren dva i po mjeseca. Tokom ovog perioda na adresu Specijalne biblioteke pristigla su 103 rada. Radovi su obuhvatili sve književne žanrove, od kratke priče, eseja do svih vrsta poezije, ali najveći dio radova bile su pjesme.

Poslije pažljivog iščitavanja žiri u sastavu književnik Miladin Berić (predsjednik žirija), magistar engleskog jezika Sanda Bjelajac i bibliotekarka Dragana Božić izdvojili su tri, po njihovom mišljenju,  najpotpunija i najbolja rada, koja su odgovorila temi. Dva rada su poetska, a jedan prozni.

 

Obrazloženje žirija

 

Treće mjesto pripalo je pjesmi „Ostajem ovde“, poslatom pod šifrom Laura001.

Pjesma je pisana vezanim melodičnim stihom u kojem provejavaju satirični elementi i, ne samo naslovom, direktno apostrofira čuvenu Šantićevu pjesmu „Ostajte ovdje“, te se može shvatiti kao svojevrsan odgovor velikom pjesniku ali i komentar na stanje u našem društvu, kada velik broj ljudi odlučuje da sreću potraži van naših granica.

Pjesnik se obraća zamišljenom čitaocu kome (ne) objašnjava zašto je izabrao taj put kojim se danas, nažalost, rjeđe ide.

„Čemu se čudite? Zašto od toga pravite senzaciju?…“

Baš zbog tog čuđenja koje se provlači kroz stihove moguće je bar na dva načina tumačiti pjevano. Prvi način je bukvalno čitajući rime u kojima preovladavaju slike: tirkizno nebo, raspukle grane jorgovana, jesenje kiše koje zasipaju trgove, dah koji se lebdi… jedna divlja ljepota koja ne trpi konkurenciju i koja se ne može napustiti bez obzira ne sve druge minuse i koja poziva na opstanak. Međutim između redova moguće je sklopiti i priču koja je na potpuno drugom kraju štapa na kojem visi šargarepa – priču u kojoj se govori o zemlji bez presedana u kojoj ostaju samo čudaci i koja poziva na odlazak. „Ostajem ovde. Vaš verni sluga! Bez obzira na situaciju…. Ovo je zemlja bez presedana! Gde naći takvu inspiraciju?“

Čiji sluga? Države ili nekog drugog? Iz tog razloga ova pjesma će čitaoce uvesti u razmišljanje, možda i u dilemu otići ili ostati.

Pjesnikovi razlozi su čisto duhovne prirode, saglasje sa ljepotom, mada njegov optimizam varira od sunca u zenitu ka zimi koja caruje. Baš takav redoslijed može dovesti u zabunu koliko je iskreno njegovo „Ostajem ovde“. Da li ta hladnoća koja karakteriše drugi dio pjesme predstavlja suptilnu kritiku društva?

„Ostajem ovde! Dok caruje zima, / Dok snegovi veju i dok se dah ledi. / Iznad grada lebde zavese od dima / Dok smrznuti spavaju gradski drvoredi.“

Riječi „ostajem ovde“ ponavljaju se kao svojevrsna mantra, možda više da ubjede autora nego čitaoca u ispravnost takvog razmišljanja.

Svjež i drugačiji pristup ovoj složenoj i aktuelnoj temi opravdali su nagradu koju dodijeljujemo ovom radu.

 

Pjesma „Opijelo za zavičaj“ pod šifrom Gligorije 77 osvojila je drugo mjesto.

Centralni motiv i ove pjesme je ljubav prema zavičaju. Ipak, za razliku od prethodne pjesme, takva ljubav ovdje je sagledana u kontekstu prolaznosti vremena, nostalgije prema zavičaju, te pronalaženjem smisla u borbi za zavičaj, odnosno njegovoj obnovi.

Pjesnički subjekt šeta stazama svoga djetinjstva. Jesen u prirodi rezonira sa duševnim stanjem subjekta – tmurno maglovito nebo kao grob, ogoljeno drveće, presahli potok, gavran u letu. Sve ukazuje na to da je vrhunac života nepovratno iza nas i da je smrt i nestajanje jedina izvjesnost.

„tu gdje sam nekad slušala priče

sad evo prstima pipam tišinu.“

Međutim drugi dio pjesme nudi optimističnije tonove. Zvuci života, jesenjih seoskih radova, oglašavanje životinja, dječja graja, u subjektovom iskustvu ili uobrazilji, nije ni važno, prekidaju melanholična i mračna razmišljanja. Život se uprkos svemu nastavlja, sve je dio vječnog životnog ciklusa, borbe i mijena.

Pjesnik završava odlučno:

„Ma nema kraja dok sam ja živa

i zato sebi šape povuci!

Džaba ti vjetre vječnaja pamjat…

Nije tvoj inat jači od Boga,

Još ima živih, uzalud poješ

opijelo stazama djetinjstva moga!“

Pjesma obiluju jasnim pjesničkim slikama, metaforičnim jezičkim izrazom, preciznošću, kao i ujednačenom metrikom i rimom. Opisani pojedinačni doživljaj ima univerzalnu ljudsku vrijednost, što je odlika dobre književnosti.

 

Kao najbolji rad izdvojila se priča „Na tavanu uspomena“ pristigla pod šifrom Romanija 1954.

Premda je na konkurs dostavljena nekolicina veoma sličnih radova, ova priča se ističe veoma jasnom strukturom koja čitaoca bez sumnje jasno vodi kroz temu i poentu priče o posjeti davno napuštenom zavičaju, obnavljanju uspomena na njega, te otimanju tih uspomena od zaborava u vrtlogu modernog života. Priču krase veoma žive slike, kombinacija hronološke naracije sa jasnim i veoma upečatljivim elementima toka svijesti, odnosno vraćanja u prošlost, što rad čini slojevitim i višeznačnim, ali i jasnim i čitljivim.

Poslije bezmalo trideset godina autor odlazi u svoje rodno selo. Oprezno i pobožno ulazi u kuću svog djetinjstva i mladosti, na kojoj su godine neživljenja ostavile trag. Kuća kao živo biće propada bez ljudi u njoj, iako je naizgled sve isto. Autor zaziva uvodne stihove „Pretpraznične večeri“ Alekse Šantića: „O mili časi, tako ste daleko…“ Sjećanjem prolijeću slike đedovih hajdučkih priča unuku. Stvarni prizori miješaju se sa nekadašnjim, razgrću se slojevi sjećanja. Autor uranja dublje u prošlost, što je i doslovno i simbolički prikazano putem na tavan – mračni izdvojeni prostor, pomalo bajkovit. Škripe stepenice na putu ka tavanu, jači udarac ramenom otvara vrata.

Tavan sugeriše dublji stepen podsvijesti, prošlosti pojedinca, porodice, naroda, kolektivno nesvjesnog. „Svaka stvar, jedna emocija, jedna uspomena“ – majčini vuneni priglavci, đedine gusle, oronula pjesmarica… Ovaj tavan nije obični tavan, to je „mali muzej moje porodice u kojem se mogu vidjeti tradicija i običaji kroz vijekove, ne samo moje porodice nego i cijelog tog kraja i naroda koji tu vijekovima živi“. Autor bira nekoliko predmeta koje će ponijeti sa sobom u rutinu svakodnevnog života, da mu u „gradu mravinjaku“ pruže duševni mir i zadovoljstvo.

Slika se naglo prekida, autor kroz prozorska stakla auta posmatra suton u krajolicima kojima prolaze na putu kući. Stameno drveće pored puta opstaje uprkos nepogodama, poput naroda kome pripada. Svijest o dijelićima prošlosti koje je ponio u gepeku izazivaju milinu i spokoj u njemu.

Kroz opis jedne naizgled jednostavne i obične životne situacije, sa svim pratećim duševnim stanjima i vješto izdvojenim motivima, priča zaokružuje jedan životni krug, zajednički svim ljudima.

Premda smo izabrali tri navedena rada kao najbolja, smatramo da postoji veći broj radova koji imaju slične karakteristike i koji zaslužuju da se i dalje čitaju. Ipak, postoje i radovi koji nisu odgovorili na temu i podtemu konkursa (iako su neki od njih bili upečatljivi) i koji su zbog toga eliminisani iz daljeg ocjenjivanja, te oni kojima nedostaje zrelost, slojevitost i metaforičnost u kazivanju, te su prema tom osnovu ostali među manje zapaženima.

U nastavku možete pročitati nagrađene radove:

 

Prvo mjesto:

Na tavanu uspomena

Vratiti se u djetinjstvo kod mene, kao i kod većine drugih ljudi, budi poseban sentiment. Kažu da svi mi negdje u dubini duše nosimo djetinjstvo u sebi do kraja svog života, i da mu se često u mislima vraćamo. Što smo stariji, sve češće i češće, a mudri Ivo Andrić reče da čovjek počinje da stari onog trenutka kada postane svjestan da mu umiru roditelji i učitelji koji su na njegovo odrastanje ostavili poseban trag.

Nedavno, sticajem okolnosti, mada to nisam planirao, poslije skoro trideset godina, posjetih svoje rodno selo koje se nalazi u neposrednoj blizini male romanijske varoši Rogatice. Tu više nemam nikoga, sem jedne tetke. Moji mili i dragi roditelji već su se poodavno upokojili, i vjerovatno sada obitavaju u nekom boljem i pravednijem svijetu, gdje čovjek čovjeku nije vuk, i gdje ljudi sumanuto ne trče za materijalnim dobrima, za boljim mjestom u  društvu, a pritom ne birajući sredstva. Prijatelj, ujedno i moj zemljak, koji takođe vodi porijeklo iz mog rodnog sela, predložio mi je da me odveze svojim automobilom u mjesto njegovog i mog djetinjstva, kako reče tek toliko da nas želja mine.

Šetamo selom, godine i decenije su prohujale, a moje malo selo kao da se uopšte ne mijenja, iste male kućice, a ispred njih baštice ograđene plotovima od pruća, livade i proplanci. Sve je isto kao nekad, samo što moj prijatelj i ja nismo isti. Svaka stazica, svaki šumarak, jedna uspomena iz djetinjstva. Tu je i potočić, pored  moje stare kuće u kojoj sam odrastao, i gdje sam kao dijete puštao male drvene čamčiće dok je otac uvijek nešto radio, a sa njim i majka.

Nekako, čini mi se, pa skoro pobožno, ulazim u rodnu kuću, kuću mog djetinjstva i moje mladosti, poprilično ruiniranu i oronulu, jer u njoj godinama više niko ne živi. Kuća od godina neživljenja propada sama od sebe, iako je niko ne dira, ali unutra su skoro sve stvari, stari namještaj i pokućstvo. Pomislih, ovdje su nekad živjeli moja baka i moj đed, moji roditelji, moje dvije sestre, brat i ja, a sada ne živi niko. Baka, đed, otac i majka, kao i brat nisu više među živima. I dok mi graške znoja oblivaju čelo, a vrele suze kvase obraze, sjetih se onih prelijepih stihova iz pjesme našeg dragog pjesnika Alekse Šantića, pjesnika duše i ljubavi, Pretprazničko veče: ,,O mili časi, tako ste daleko, i draga lica izčezla ste davno, pusta je soba, moje srce tamno, i bez vas više ja sreće ne stekoh“. Razmišljam, da, to je bila sreća, to bosonogo djetinjstvo, kada nisam imao skoro ništa, a ipak sam imao sve.

Sjedoh na staru sećiju, na kojoj je najčešće sjedio moj đed Obren i motao staru dobru hercegovačku škiju, koju je nabavljao od trgovaca švercera, koji su krijući se od milicije prolazili našim selom. Ja sjedeći na istoj sećiji, sklupčan pored đede, slušao sam đedove priče, trudeći se da mi ne promakne ni jedna jedina riječ. Dobri đedo k’o đedo pričao je o hajdučkim prepadima na turske hanove, o veselim seoskim teferičima koji baš i nisu uvijek bili veseli, jer se uvijek iza podneva kad momci malo popiju i potuku; o veselim seoskim svadbama i o njegovim lovačkim pohodima sa starom puškom kremenjačom, kada je ponekad znao ustrijeliti vuka  a jedne prilike čak i medvjeda. Jednom ga kremenjača izda pa zamalo đedo ne plati glavom, ali tada je bio još mlad pa su ga mlade i brze noge spasile da ga razbješnjela mečka ne raskomada.

Sjedim na sećiji i razmišljam šta dalje? Gdje dalje da krenem? Sjetih se, gore u potkrovlju je tavan, i uvijek su se gore držale uglavnom stare i odbačene stvari. Odlučih da krenem. Peo sam se starim drvenim stepenicama, koje su tako škripale da sam svaki čas očekivao da će se provaliti. Vrata od tavana su bila zaključana, ali tako da je stara brava od mog jednog jačeg udarca ramenom odmah popustila. Upalih bateriju koju sam nosio sa sobom, i mada dosta slabo vidim, jači snop svjetla je bio dovoljan da što gledajući, što pipajući počnem nazirati i prepoznavati stare stvari.

Svaka stvar jedna emocija, jedna uspomena. Preslice moje bake i moje majke, igle za pletenje moje majke, koliko li je samo vunenih čarapa isplela tim iglama, i uvijek kada su bile gotove sa ljubavlju mi ih davala govoreći: ,,Evo sine, tamo u gradu da ti noge zimi ne zebu, jer svaka boleština ide s noga“, a tamo u ćošku tavana spazih đedine gusle. Koliko sam ih samo puta slušao? Koliko je samo puta dobro đedo gudio uz te gusle i pjevao svojim prodornim gorštačkim glasom. Svaka đedina pjesma otpjevana uz te gusle za mene je bio jedan čas iz istorije i patriotizma. Putem tih gusala upoznao sam sve kosovske junake, svetog Kneza Lazara i Kneginju Milicu, neustrašivog Miloša Obilića, koji ne pogazi zavjet čestitome knezu i na Kosovu polju raspori turskog sultana Murata, upoznah i Toplicu Milana i Kosančić Ivana i devet braće Jugovića, a nakon đedovog časa guslanja, pokriven debelim ćebetom neutješno sam plakao što Srbi izgubiše na Kosovu carstvo. Gudio je đedo i o Prvom srpskom ustanku, buni protiv dahija i o neustrašivom  voždu Karađorđu, te o mudrom Milošu Obrenoviću koji na kraju izda svoga kuma Karađorđa, i njegovu glavu preda Turcima kao znak lojalnosti, ali je ipak izvojevao diplomatsku pobjedu nad Turcima. Pjevao je đedo uz gusle i o novijoj srpskoj istoriji, o slavnoj epopeji iz Prvog svjetskog rata i o ubistvu kralja Aleksandra u Marseju. Odlučih, ove gusle idu sa mnom, ponijeću ih da krase moju sobu u mom malom sarajevskom stanu. Nastavim dalje pretraživati tavan. U jednom ćošku, skoro slučajno napipah neki sanduk, i osvijetlih ga. Iznenadih se kada sam otkrio da se u sanduku nalazi djevojačko ruho moje pokojne majke, koje je sa sobom ponijela što je bilo u skladu sa ondašnjim običajima, kada se udavala za mog oca. Bila je to i te kako vrijedna narodna nošnja srpskih djevojaka sarajevsko romanijskog kraja. Tada mi bijaše jasno, ovaj tavan nije običan tavan. Ovo je mali muzej moje porodice u kojem se mogu vidjeti običaji i tradicija kroz vijekove, ne samo moje porodice nego i cijelog tog kraja i naroda koji tu vijekovima živi. To moje mišljenje samo učvrstih onog trenutka kada na suprotnom zidu opazih ikonu Svetog Arhanđela Mihajla, zaštitnika i slavu moje porodice, a uz ikonu, naravno, i kandilo. Nastavih kopati po ladicama starog stola, i gle, tamo nađoh staru britvu za brijanje kojom se brijao moj otac, i neko vrlo lijepo okruglo ogledalo. U ladici se nalazila i stara vojna knjižica moga đede, u kojoj je pisalo da je vjerno i odano služio svoju dužnost kralju i otadžbini u trećem artiljerijskom divizionu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Prilepu.

Opet razmišljam šta sve da ponesem sa sobom, da spakujem u gepek drugarovog auta, i odlučih, sa mnom idu đedine gusle, sanduk sa djevojačkim ruhom pokojne majke, britva za brijanje i ogledalo pokojnog oca, i uz to jedna pjesmarica koju nađoh na tavanu. Iako je ličila na kupusaru iz koje se teško šta može pročitati, moglo ser naslutiti da su to epske narodne pjesme iz kosovskog ciklusa. Dok sam tako stajao, oko mene su šetali bijeli miševi, jedini stanovnici našeg malog porodičnog muzeja.

Vraćam se sa prijateljem, a već je palo septembarsko veče. Prolazimo pored vitih jela i borova koje su pržili mnogi gromovi, i na njih udarale planinske oluje, ali oni ipak opstaju gordi i ponosni, kao što opstaje i narod kojem ja pripadam. Idemo prema gradu, a sa nama u gepeku putuje i mali porodični muzej sa tavana da tamo u tom gradu mravinjaku, kada mi to bude potrebno, taj mali muzej sa tavana da mi duševni mir i zadovoljstvo

Momir Ašonja (ROMANIJA 1954)

 

Drugo mjesto:

Opijelo za zavičaj

Sa Blizne vjetar ma’nu kaputom
potjera maglu niz stari put,
a tu kraj mosta prema Jošavcu
pade sa duda list trošan, žut…

Uz selo presahli potok se vuče
jedan se gavran u lijen let vinu,
tu gdje sam nekad slušala priče
sad evo prstima pipam tišinu.

Dok gole krošnje okreću glavu
nagosti svoje valjda se stide,
sjeta mi veže maramu crnu
a tuga dođe, onako pride.

Noge mi same Palučku idu
spušta se nebo, hladno ko grob
zažmurim na tren i čujem žamor
na gumnu graja, vrše se zob.

Čuje se rika, bleka i lavež.
Dječijim smijehom selo odzvanja.
Da li to ludim ili od čežnje
umorno srce djetinjstvo sanja?

„Dolazi kraj“- šapuće vjetar.
Zlobno mi gasi svijeću u ruci,
„Ma nema kraja dok sam ja živa
i zato sebi šape povuci!“

Džaba ti vjetre vječnaja pamjat…
Nije tvoj inat jači od Boga,
još ima živih, uzalud poješ
opijelo stazama djetinjstva moga!

Silvana Aleksić (Gligorije 77)

 

Treće mjesto:

Ostajem ovde

Ostajem ovde do sudnjeg dana.

U svojoj zemlji, uz svoju naciju.

Ovo je zemlja bez presedana!

Gde naći takvu inspiraciju?

Ostajem ovde, proleće već stiže.

I cveće. I ptice. I sve duži dani.

Tirkizno je nebo sve bliže i bliže,

Dok raspukle grane šire jorgovani.

Ostajem ovde. Čemu se čudite?

Zašto od toga pravite senzaciju?

Shvatite da mi baš vi nudite

Neopevanu inspiraciju.

Ostajem ovde. Sunce u zenitu,

Slušam cvrkut ptica – radosnu muziku,

Miris plodne zemlje treperi u žitu,

Utabane staze se seku na vidiku.

Ostajem ovde. Vaš verni sluga!

Bez obzira na situaciju!

Od bliskog istoka do toplog juga –

Gde naći takvu inspiraciju?

Ostajem ovde, dok jesenje kiše

Zasipaju trgove, ulice i ljude.

Poorana brazda spava i miriše

Dok se čeka čarobna dolazeća studen.

Ostajem ovde! Ovde forever!

Samo za vašu informaciju!

Ni divlji zapad, ni hladni sever

Ne daju takvu inspiraciju.

Ostajem ovde! Dok caruje zima,

Dok snegovi veju i dok se dah ledi.

Iznad grada lebde zavese od dima

Dok smrznuti spavaju gradski drvoredi.

Ostajem ovde! Od sad – pa dovek!

Nipošto ne menjam lokaciju!

Nigde na svetu ne može čovek

Dobiti takvu inspiraciju!

Simonida Banjeglav (Laura001)