Poznati dramski pisac Đorđe Lebović je od 2000. pa do smrti, četiri godine kasnije, pisao svoj jedini, autobiografski roman „Semper idem“ koji je ostao nedovršen. Lebovićevo testamentarno djelo, roman-hronika o djetinjstvu u Kraljevini Jugoslaviji uoči Drugog svjetskog rata, zbog osobenog piščevog stila i originalnog postupka, prepoznato je kao kanonsko djelo savremene srpske književnosti.
Knjiga je ispričana iz perspektive dječaka koji posmatra približavanje „velikog sunovrata“ – širenja nacizma u svojoj okolini kao i u Evropi. Lebović je imao u vidu paralelu između ondašnjeg ludila i rata koji je u Jugoslaviji buknuo 90-ih godina prošlog vijeka. U Drugom svjetskom ratu on je izgubio četrdeset članova svoje porodice a sam, kao četrnaestogodišnjak, prošao pakao Aušvica. „Knjige ne bi bilo da se opet nisam našao u vrtlogu velikog Zla koje sam dobro upoznao pedeset godina ranije“, priznaće pisac u jednom razgovoru pred kraj života. Sam naslov knjige „Semper idem“ je u stvari latinska izreka koja znači – „uvijek isto“ i to je natpis koji se nalazi na portalu evangelističke crkve u Somboru, a odnosi se na zlo koje je uvijek isto.
Lebovićeva autobiografija je najmanje priča o sopstvenom životu, a mnogo više skup priča i povijesti o ljudima sa kojima se pisac u djetinjstvu sretao, počev od najbližih članova porodice, pa sve do usputnih poznanika koji su na ovaj ili onaj način obilježili makar i jedan kratak period njegovog života. Tako je Lebović, možda u posljednjem trenutku, spriječio da mnoge životne priče proguta „plima zaborava“ i da ih „oseka prolaznosti“ vrati u „more ništavila“. Dječak će svakom svom mrtvom podariti zvijezdu na nebu, pazeći da ne hoda malen tamo dole pod zvijezdama, kao što glavinjaju i puze oni što su ih dali pobiti (Teofil Pančić).
Zvučnu knjigu u trajanju od 19 sati pročitala je Dragana Božić.