Ovogodišnja tema literarnog konkursa Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske – rečenica najpoznatijeg izmišljenog detektiva Herkula Poaroa „Istina je, ma koliko ružna bila, uvijek neobična i lijepa onima koji za njom tragajuˮ dotakla vas je, sudeći po radovima, kao nikad prije. Rezultat vaše inspiracije bilo je i više od dvadeset odličnih radova u širem izboru za nagradu, što je članovima žirija istovremeno bio najljepši i najizazovniji zadatak.
Tema istine, ali i kriminalistički žanr, kao i literarne cipele velike Agate Kristi, kojoj smo željeli da ukažemo čast ovim konkursom, pokazao se kao dobitna kombinacija. Na adresu biblioteke pristiglo je 111 radova, većinom priča, ali našlo se tu i odličnih pjesama.
Žiri u sastavu: dr Aleksandra Savić, predsjednica Udruženja lektora Republike Srpske, ujedno i predsjednica žirija, te Bojana Milošević, bibliotekar savjetnik (Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske) i Dragana Božić, bibliotekar savjetnik (Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica RS) – pažljivo je iščitao sve pristigle radove i, po propozicijama konkursa, odabrao tri najbolja.
S obzirom na broj radova, ali prije svega na njihov kvalitet, odlučili smo se, na prijedlog članica žirija, da u narednom periodu objavimo zbornik izabranih radova sa konkursa. Vjerujemo da su vaše priče zaslužile da ostanu zabilježene i pronađu svoj put do čitalaca. Takođe, radujemo se što je nekima od vas ovo prvi put da objavljujete svoje radove, pa se nadamo da će vam konkurs Biblioteke biti dovoljan podstrek da nastavite pisati.
U nastavku slijede obrazloženja žirija i nagrađeni radovi.
Treće mjesto osvojila je priča „Ubistvo ili istinaˮ, potpisana pod šifrom Višnjić 04, iza koje se krije Goran Vasić iz Prnjavora.
Priča, pisana u formi ispovijesti, preispituje klasično poimanje istine i pravde. Narator nas vodi u 1992. godinu i vojničke dane na prvoj borbenoj liniji. Uprkos ratu, život je uhvatio svoj ritam i ljudi su se prilagodili pa sve izgleda gotovo normalno –prirodni ciklusi, poljski radovi, branje jabuka prekinuto hicima, dokolica na straži, razgovori i druženje. Narator, i sam iz okolnih krajeva, prepoznaje poznato lice iz djetinjstva – očevog prijatelja Dragu, čija ga je neobična sudbina oduvijek fascinirala. Naime, Drago je odrobijao ubistvo za koje navodno nije kriv. Na mladićevu molbu, Drago mu priča kako se sve odvijalo. Mladić, iako već sa iskustvom rata i vojevanja iza sebe, prvi put se susreće sa kompleksnošću života i ambivalentnošću istine i teško mu je da prihvati da istina nije uvijek jednostavan i očigledan, ispravan izbor. Ponekad je veće junaštvo i hrabrost prećutati istinu i zaštititi druge. Godinama kasnije priča dobija epilog kroz sudbinu potomaka aktera događaja. Narator, sada već u ozbiljnim godinama i prekaljen životom, drugačije gleda na sve, shvata tajanstvene puteve sudbine. „Cijeli život je borba… mi ne upravljamo svojom sudbinom, životom ili istinomˮ.
U napomeni na kraju priče saznajemo da je opisan događaj istinit.
Drugo mjesto osvojila je priča „Slučaj: Obalskaˮ, koju je pod šifrom Pantokrator napisao Neven Miljatović iz Novog Grada.
„Slučaj: Obalskaˮ pripada miljeu tipičnih detektivskih priča u stilu Agate Kristi, svojevrstan omaž ovom žanru, ali smješten u lokalni ambijent, ni manje ni više nego Banjaluke. Ovo je vješto izvedeno i priča djeluje vjerodostojno i realistično. Tu su jedna biblioteka na obali Vrbasa, slijepa djevojka, audio-knjige, otrov i ubistva – svi elementi potrebni za uzbudljivu i napetu priču. Svi konci radnje spretno su uvezani i rasplet i motiv organski proističu iz priče. Autor se poigrava s čitaocem, kako to već biva kod ovakvih storija, otkrivajući mu postepeno, kroz gradaciju i logičko zaključivanje, kockicu po kockicu zagonetke. Kraj nas ostavlja u čudu, ali naše čitalačko osjećanje pravde biva zadovoljeno. Svijet je kao što i treba da bude, na svom mjestu, istina pobjeđuje.
Zabavna, vrckasta, inteligentna priča, pravi predstavnik žanra.
Prvo mjesto pripalo je priči „Na plažiˮ, iza koje se pod šifrom Oda manjem zlu krije Berislav Blagojević iz Banjaluke.
Priča „Na plažiˮ bavi se nedokučivošću i konačnom nespoznatljivošću istine. Koliko mi uopšte možemo spoznati istinu drugih bića, pa čak i svoju? Najvažnije istine često nam prolaze ispod radara i otkrivamo ih mnogo kasnije, ako ih i raspoznamo. Zastrašujuća je istina, kako primjećuje autor, „da se o nama i našim životima odlučuje svakodnevno bez našeg prisustvaˮ.
Autor prisustvuje porodičnoj sceni na plaži, koja ga vraća u vlastito djetinjstvo i pokreće vrtlog zaboravljene emocije. Svijet iz dječje vizure i svijet odraslih često nemaju ništa zajedničko. Svako živi svoju istinu. Da li je istina ono što dječak sada doživljava ili ono čega će se jednog dana, poput naratora, sjećati kad pomisli na taj trenutak? Apsolutna istina ne postoji, ona je u zbiru svih pojedinačnih istina koje čine sam život.
Priča je višeslojna, psihološki i filozofski obojena, navodi na razmišljanje o prirodi istine i života uopšte.
U priču je kao zanimljiv detalj vješto upletena i pomenuta e-biblioteka zvučnih knjiga Specijalne biblioteke.
PRVO MJESTO
NA PLAŽI
– Znaš ti dobro zbog čega – reče žena gledajući negdje u daljinu.
To je bilo prvo što sam čuo kad sam nedaleko od nje i njenog supruga raširio peškir i zauzeo komadić hlada na plaži. I možda bi me ove riječi asocirale na neke benihilovske mizogine viceve da ih nije izgovorila tako hladno i ravnodušno. Poput blagajnice koja govori Dobar dan tristoti put u toku smjene, ili carinika koji zapitkuje Imate li šta za prijaviti jubilarni hiljaditi put u danu. Nema nikakve sumnje da je identičnu rečenicu nebrojeno mnogo puta prevalila preko usta. I taj pogled žene koji sam presreo pukim slučajem dok sam od šišarki i iglica čistio mjesto gdje ću postaviti stvari za plažu… Nije u njemu bilo ni ljutnje, ni žala, čak ni tuge. Činilo mi se da se iz tog pogleda mogao iščitati jedino umor. Dubok i mračan umor koji je, a to sam primijetio tek nešto kasnije, reflektovao crninu na oči žene i kožu ispod donjih kapaka.
– Razvod? Pa šta smo kog đavola onda dolazili ovamo? – muški glas prekide monotono i umirujuće šumorenje talasa.
– Htjela sam još jednom da pokušamo…
– Ali si se predomislila, je li?
– Očigledno nemaš namjeru da se promijeniš, tako da je sve uzalud.
Muškarac je sjedio zavaljen u stolici na rasklapanje i jedva primjetno u maljavoj šaci stezao orošenu konzervu piva. Nije gledao u ženu, nije gledao ni u druge žene dok su, kikoćući se, cikcakasto prolazile između ležaljki, suncobrana i peškira. Pogled mu je nervozno i ubrzano lutao, kao kod nekog ko se nenadano našao u klopci i grozničavo traži izlaz.
– Nije uzalud, gospođo! Nije uzalud i nije džaba, jer ovo košta! Šta ti misliš, da pare s neba padaju?
Počeo sam da se osvrćem, što zbog neprijatnosti, što zbog pokušaja da uočim kakvo drugo mjesto u hladu. Nisam želio da prisluškujem, da prisustvujem svađi, ali nisam imao kuda. Nevelika plaža bila je krcata razgolićenim tijelima, a prirodni hlad bio je najdragocjeniji. Prisustvo nelagodnim pričama, lošoj energiji i još goroj muzici, čini se da je cijena koja se mora platiti za parče hladovine. I taman kad sam u uho stavio slušalicu s namjerom da se isključim iz prepirke koju nisam tražio, ali nisam mogao ni da izbjegnem, začulo se:
– Mama! Tata! Pogledajte šta sam izronio!
Dječak koji je dotrčao preko vrelog pijeska u rukama je držao ronilačku masku. Kao dah svježeg vjetra ispunio je prostor između roditelja i supružnici se, na trenutak, pogledaše i nagnuše prema njemu.
– Bravo, sine – reče otac, ali nekako mlitavo, bez stvarnog ushićenja ili ponosa.
– A šta ti je to, pile mamino? – upitala je majka.
– Čudi me da ne prepoznaješ meduzu – pecnu muž.
– Vidiš kako tata zna – razdragano potvrdi mališan.
– Da, to zna… – promrsi ona i dodade – Ajde sad, vrati je u more i pazi da te ne opeče!
– Važi, ali prvo me ufotkaj da mogu da se pohvalim drugarima – još uvijek zadihano uzvrati dječak i zauze pozu isturajući u prvi plan trofej u masci koji se, onako proziran i pihtijast, najvjerovatnije neće ni vidjeti na fotografiji.
I tek tako, prisjetih se rijetkih slika koje pamtim s posljednjeg ljetovanja na koje sam išao sa oba roditelja. Kamp-kućica i majka za rešoom u jednodjelnom plavom kostimu. Otac igra šah s nekim poznanicima. Odrasli piju gemišt i peku roštilj. Djeca igraju belu ili raub ili pohode teren za mini-golf. Naizmjenično kupanje u moru i kupanje u znoju. Skakanje sa pristaništa, crvena, bolna koža. So u očima. Prve izronjene školjke. Okrnjene i ni po čemu lijepe, odisale su morem i bezbrižnošću mjesecima kasnije. U mjesecima kad su se životi članova naše porodice istovremeno i rasplitali i zaplitali, raspadali i ponovo sklapali.
– Šta ćemo s njim? – promukli glas muškarca prekinu moje putovanje u prošlost.
– Kako šta? Kakvo ti je to pitanje? Pa ti nisi u stanju o sebi da brineš! – uzvrati žena.
– Tako, znači?! A ko te izdržava? I tebe i malog? – muškarac se najednom naroguši.
– Izdržavaš ti i onu… – žena iznenada prestade da govori, pridiže se, razvuče kiselkast osmijeh i poče da maše.
Polako sam se okrenuo i vidio dječaka kako maše, zatim odlaže neke kamenčiće na obalu, pa opet maše, ovaj put objema rukama. Potom navlači masku preko lica i baca se u more. Posmatrajući ga, ponovo sam ugledao sebe. Bio sam njegovih godina, imao sam istu smeđkastu kosu pomalo izblijedjelu od sunca, identične ljubopitljive oči i, vjerujem, isti djetinji osmijeh, širok kao vidik na morskoj obali. Da, bio sam upravo njegovih godina kad su mi rekli. Kad sam počeo da se povlačim u sebe, samoću i u nepregledne i predivne svjetove knjiga i muzike.
– Krofne i kuvani kukuruz! Ajmo narode! Krofne i kuvani kukuruz! – prenulo me iz neveselog prisjećanja.
– Mamaaaa! Mogu li dobiti krofnu? – vikao je dječak iz plićaka.
– Evo tata će ti kupiti! – dreknu muškarac i važno skoči i lati se novčanika.
– Koji si ti manipulator – jedva čujno uzvrati žena.
– A ti si mi baš svetica – dobaci brzo da ga ne čuje dječak koji je već veleslalomski jurio ka njima zaobilazeći dušeke, kantice za igru u pijesku i drugi plažni mobilijar.
Prodavac je i mene značajno pogledao, uz upitno a ti, ljudino?, ali samo sam odmahnuo rukom. Spopala me neka čudna mučnina. Bio sam siguran da nije od nečega što sam pojeo ili popio, a ni od vrućine. Jasno, mučninu su izazvali prizori kojima sam nevoljko svjedočio, kao i sjećanja koja su nadirala u rojevima. Tad sam konačno odlučio da više ne učestvujem u ovoj porodičnoj drami i stavio sam drugu slušalicu u uho. Uzeo sam telefon, otvorio e-biblioteku zvučnih knjiga koje nudi Biblioteka za slijepa i slabovida lica i započeo potragu za bilo kakvim štivom koje bi utišalo okolne glasove i odagnalo misli o prošlosti. Visokoumjetnička, takozvana teška literatura, nije dolazila u obzir. Neki krimić bi možda bio dobro rješenje, a dostupno je svašta – od Agate Kristi do Tonija Parsonsa. Da, neka misterija bi odgovarala, neka potraga za odgovorima, za istinom. Odabravši fajl, zatvorio sam oči i pustio naratorov glas da uplovi u moj um. Popio sam par gutljaja vode, zadovoljno mljacnuo i legao na leđa. Obuzimala me specifična radost, ona koja dolazi iz poznatog i predvidljivog, koja proističe iz izvjesnosti, a ja sam znao da će događaji u audio-misteriji sigurno biti razotkriveni i da će istina sasvim izvjesno biti poznata.
Ali, knjige su jedno, a život drugo. U životu tajne često ostaju neriješene, a istine zamagljene, zaturene, zaboravljene. I danas, kad je pozna jesen zamijenila ljeto, sjetio sam se događaja sa plaže i pitam se šta li je sa dječakom i njegovim roditeljima. Da li je saznao za sudbinski roditeljski razgovor? Da li može da nasluti zastrašujuću istinu – da se o nama i našim životima odlučuje svakodnevno bez našeg prisustva?
Berislav Blagojević
DRUGO MJESTO
SLUČAJ: OBALSKA
Stara biblioteka na obali Vrbasa predugo je mirisala na staru hartiju, prašinu i goli zaborav. Bila je to ona vrsta tišine u kojoj se i šapat čuje kao čobanski lelek, a svaki korak zvuči kao uvreda za knjige koje mrtvački drijemaju na policama. Ljudi su je rijetko posjećivali, do onog časa kad je na instagram-nalogu Knjigolovke objavljeno: ovog vikenda svratite u Obalsku.
Profesorica srpskog jezika u Poljoprivrednoj školi, Danica Rajković, ispostaviće se, bila je prva žrtva. Pronašli su je u čitaonici, s otvorenom knjigom u naručju, a tik na usni bio joj je čudan zeleni sjaj, kao da ju je obasjala smaragdna svjetlost. Doktor je samo slegao ramenima: „Gotovo nepredviđena okolnost, toksikološki.“
Nekoliko dana kasnije, Jela, vrijedna čistačica zaposlena još u doba KPJ, koja je više od trideset godina skidala prašinu sa istih i nikad otvorenih knjiga, srušila se dok je brisala policu s natpisom „NE DIRAJ“. Ubrzo zatim, jedan učenik iz gimnazije završio je u bolnici, nakon što je pozajmio zelenu knjigu iz istog reda. Svi su imali iste simptome: grčeve, bol u stomaku, kožu koja je dobijala neobične lezije.
Tek kada je neke od simptoma projavila i kćerka pomoćnika ministra prosvjete namjerena da se slika s knjigama u Obalskoj i taguje #knjigolovka, grad se probudio kao košnica. Vijest se prenosila portalima. Ministar je lično poslao inspektora Matića, čovjeka poznatog po tome što nije volio ni ljude ni knjige.
Matić je ušao u biblioteku sa maskom preko lica, ogledajući police kao neprijateljsku vojsku. Na stolu je bilo nekoliko zelenih knjiga – romani bez kataloških brojeva, bez pečata biblioteke, sa koricama koje su blistale pod svjetlom. Na jednoj od njih krupnim slovima pisalo je: „NE DIRAJ“.
„Kako to da ove knjige nemaju oznaku?“
„Neke donacije danima ostaju netaknute jer sa dva bibliotekara ništa ne može da se stigne, ja sam u osmom mjesecu trudnoće, samo čekam da odem odavde… na moje mjesto će doći neko podoban, ali dao bog da se nikad i ne vratim…A koleginica Jana je na bolovanju, ima već pet godina! Mada, to NE DIRAJ je sigurno napisala Jela pošto je tek bila prebrisala police…“
„I, šta mislite, koliko je ljudi upravo zbog toga dotaklo baš ove?“
„Svako ko je došao, njih pet-šest… Ljudi ne mogu odoljeti zabrani,“ odgovorila je. „Mislili da su magične! Ljudi, marva.“
Dok je inspektor razgovarao s njom, u čitaonici je sjedila djevojka sa slušalicama u ušima. Njene oči nisu pratile stranice, ali lice joj je bilo mirno i usredsređeno.
„A ko je ona maća?“ upita Matić.
„Nora. Slijepa je od djetinjstva. Dolazi svaki dan. Njoj ne znači ni vaša istraga, ni trovanje… Kod nas je malo knjiga na Brajevom pismu, koliko dajemo za kulturu dobro je i to… pa ona zato sluša samo audio-knjige, kod kuće ima samo baku, majka se preudala a otac se otrovao sirćetom nakon toga…“, šapnula je bibliotekarka.
Inspektor je potom prišao Nori.
„Znate li vi, djevojčice, nešto o ovim knjigama?“
„Samo da svi pričaju o njima, i da je strašna buka, a ja buku posebno osjetim. Gospod jedno čulo oduzme, da bi na drugom dodao, ja čujem i lišće dok vene. Te knjige nikad nisam ni vidjela, niti ću. Zeleno je samo riječ. Zeleno je kao lišće. A i lišće je riječ. Kažete li da su opasne te knjige?“
„Izgleda da jesu.“
„Onda sam, izgleda, jedina koja čita bez ikakve šanse za smrt“, rekla je i lagano podigla slušalice. „A ipak, svi misle da ja ništa ne vidim.“
Forenzičari su ubrzo potvrdili špekulacije, da su korice premazane starom bojom na bazi arsena, poznatog kao parisko zeleno. Taj pigment, nekad popularan u viktorijanskim tapetama i tkaninama, mogao je da ubije čovjeka samo dodirom korica, a potom jezika. Ali, niko nije znao odakle nekome u dvadeset prvom vijeku takav otrov, jer se date knjige čuvaju zaštićene u staklima i komorama.
Matić je nastavio potragu. Nakon nekoliko dana, saznao je da je biblioteka nedavno primila donaciju – desetine starih knjiga, bez propratnih papira. Donirao ih je lokalni farmaceut, mr Jelić, vlasnik apoteke „Zdravka“.
Farmaceut je čovjek pedantan, poznat po tome što nije projavio emocije ni na sahrani ni na svadbi. Prilikom ispitivanja, rekao je kako želi da „pomogne kulturi“, te da je iz svoje privatne zbirke poklonio neke stare romane.
„Ali zašto su sve imale zelene korice?“ upitao je Matić.
„Moja omiljena boja, i ostale su takve, imam ih desetine u stanu, dođite pa ispitajte“ odgovorio je mirno.
Matić nije vjerovao u slučajnosti. Kada je sutradan ušao u Jelićevu apoteku i vidio zidove ukrašene slikama njegove kćerke – koja je, kako se ispostavilo, prošle godine učestvovala na jednom literarnom konkursu – slika je počela da se sastavlja.
Kćerka mr Jelića neviđeni je talenat. Kćerka mr Jelića napisala je priču „Bolnica u snijegu“ i očekivala nagradu. Nije je dobila. Prvo mjesto osvojila je učenica koju je mentorisala profesorica Danica Rajčević, prva žrtva „zelenih korica“.
Kada je Matić spomenuo taj događaj, farmaceut je spustio pogled i dodao kako se gnuša na te pomisli.
„Djeca moraju učiti da je svijet nepravedan,“ rekao je, ruke mu nisu drhtale. „Ali, ponekad, korektiv nije smrt.“
Matić je narednih dana nastavio istragu. Farmaceut je bio savršen zločinac: hladan, pedantan, obrazovan.
Međutim, jedne večeri, dok je pregledao zapisnike, uočio je kako je jedna stvar ostala neobjašnjena – kako je Nora znala da su knjige zelene ako ih, kako kaže, „nikad nije vidjela“. Nije bilo nijednog novinskog teksta na Brajevom pismu, niko joj nije mogao to reći, a ipak je ona odmah upotrebila tu riječ. […] Noćni pohod u biblioteku završio se uspješno…
Narednog dana Nora sjedila na svom mjestu, slušalice u ušima, lice mirno.
„Nora,“ rekao je tiho, „ja sam čitao tvoje priče.“
„Moje?“
„Da. U fioci Jeline ostavštine našao sam nekoliko listova na Brajevom pismu. Potpisane su tvojim imenom. Jedna se zove Zelene korice.“
Djevojka se nije pomjerala.
„To je bila samo vježba.“
„U toj vježbi, opisuješ boju kao nešto što ‘peče pod prstima i svijetli u tami’. To je datirano prije prvog trovanja.“
Matić je iz džepa izvadio mali audio-uređaj.
„Slušao sam i tvoje snimke. Ti ne slušaš audio-knjige. Ti ih snimaš.“
Ćutanje je postalo gusto kao prašina.
„Neko mora da čita naglas, zar ne?“ prošaputala je Nora. „Ja im pričam šta je u knjigama, a oni vjeruju. Svi. Ja sam željela da čuju ono što osjećam. A otac je donirao te knjige zelenih korica, potpuno čiste. Ostalo sam ja učinila.“
„Kako?“
„Imam prijateljicu u laboratoriji. Stare pigmente sam tražila za svoj rad iz istorije boja. Niko nije znao da je to arsen. Ili nisu htjeli znati. Znate, inspektore, ja sam sasvim slijepa… zeleno je boja života. Ali i truljenja. Naposljetku: samo riječ.“
Ona se nasmijala – lagano, skoro nježno, kao da izgovara poemu.
„Svi su mislili da ja ništa ne vidim. A ja sam jedina vidjela sve. Inspektore, obećajte mi da neće biti buke…“
Kada su je izvodili, u ruci je držala slušalice. Iz njih je tiho i ravnomjerno odjekivao zapis sopstvenog glasa, monoton i hipnotičan:
„Ne diraj… ne diraj… ne diraj…“
Matić je stajao na pragu biblioteke i posljednji put gledao zelene korice pod zapečaćenim staklom. U svjetlu zalaska izgledale su gotovo lijepo. Informatički sektor Uprave za kriminal ugasio je nalog Knjigolovke, koji je vodila jedna slijepa djevojka.
„Zeleno“, prošaputa Matić, „boja istine, Vrbasa… Zeleno, zar tek riječ?“
Neven Miljatović
TREĆE MJESTO
UBISTVO ILI ISTINA
Polovinom, sada već te davne ’92, vratio sam se iz Srbije i priključio svojoj jedinici. Naše selo Smrtići imalo je svoju četu. Rat u Bosni i Hrvatskoj već je bio počeo i uveliko harao na tim prostorima. Putevi su bili zatvoreni. Stigao sam avionom do Banjaluke, a onda se nekako stopom prebacio kući.
Poslije nekoliko dana priključio sam se svojoj četi. Bili smo stacionirani između Motajice i Save, u srpskim selima Pjevalovac, Trstenci i Korovi. U martu smo tu postavili neku ratnu liniju između naših i njihovih sela, da bismo zaštitili svoj narod.
Kako je već bilo ljeto, počeli su i ljetni poslovi: ubiranje plodova, žetva pšenice, kosidba i ko zna šta sve drugo. Ljepota za pogledati. Ali primat je ipak preuzeo rat. Narod se njemu morao uveliko okrenuti.
Pripao sam trećem vodu ove čete i bili smo stacionirani u kući Milana Dragosavljevića. Mada smo imali iskopan veliki rov, ipak smo spavali u velikoj kući, po sobama. Kuća je bila dobro zaštićena šumom, pa nismo toliko brinuli.
Poslije par dana već sam se zbližio sa ljudima. Uistinu nije bilo problema – sve su to bili ljudi iz mog ili okolnih sela. Ali ono o čemu uistinu počinjem ovu priču desilo se nekoliko dana kasnije. Pažnju mi je skrenuo jedan čovjek koji je bio ubačen u naš vod, ali nije bio iz našeg sela, već iz domicilnog dijela stanovništva. Zvao se Drago.
On mene nije prepoznao, a nije ni mogao, ali meni je bio odnekud poznat. Poslije određenog vremena sjetio sam se. Prije nekih desetak godina, kad sam bio dječak od oko 12 godina, sjećam se da otac reče: „Doći će neki ozbiljni ljudi da pogledaju traktor, ne morate vi biti tu, djeco.“
Mene je to zaintrigiralo – ili kako naši ljudi kažu, nije mi đavo dao mira – pa sam se privukao uz kijer sa donje strane kuće i osluškivao njihov razgovor. Uistinu, bila je to priča o kupovini i prodaji traktora koji se zvao Zetor. Otac se tada bavio traktorima i radio po šumama.
Sve to meni ne bi bilo interesantno da u tom momentu ne čuh pitanje: „Čekaj, Drago, ti si odrobijao onog čovjeka, je l’? Što si navodno ubio?“
„Da, da, Milenko, odrobijao sam. Prošlo je to.“
U tom momentu majka izađe iz kuće i uzviknu: „Šta radiš tu?“
„Ma… ništa… otišla mi je lopta pod kijer…“ zamucao sam. Ona prođe, a ja nastavih da osluškujem. Nisam mogao da povežem ostatak razgovora, ali mi je taj lik ostao u sjećanju, meni kao dječaku dosta dugo.
I sad, ovih dana, povezah tog čovjeka s tim vremenom. Kako su bili topli ljetni dani, družili smo se vani kada nismo bili na prvoj borbenoj liniji, pa smo pričali o svemu. A ja sam ga najradije pratio sa strane.
Primijetio sam zlatni sat na njemu i malu potkovicu zakopčanu za sat. Kada se ponekad nasmije, primijetih i jedan zlatni zub. „Da“, rekao sam sebi, „to je taj čovjek.“
Rat se širio cijelom Bosnom. Svakog dana odjekivali su topovski i tenkovski udari i na našem ratištu. Meci sa svih strana. Često smo znali i da zapustimo. Mi rat nismo shvatali toliko ozbiljno jer smo bili mladi.
Ali već kako smo krenuli kroz šumu, preko livade, kraj kuće Stojana i Boška, gdje je bila borbena linija, već bih se uozbiljio. Prvi put sam se uozbiljio onog dana kada sam otišao kod Boška da naberem breskve – ili kajsije, ne sjećam se sad.
„Idi, dijete, idi, ali znaj da je opasno“, reče mi djed Boško.
Otišao sam, nabrao nekoliko i stavio ih u džepove od hlača. U tom momentu zafijukali su meci. Potrčao sam ka kanalu sa gornje strane puta i ubacio se unutra. „Uh“, rekoh, „ovo je stvarno rat.“
Polako sam se između kuća i zgrada izvlačio iz tog dijela ratne zone i provukao se nazad. Nije bilo potrebe da pucam, ali izdaleka sam bio primijećen i očigledno da su njihovi meci bili upućeni ka meni. Od tog dana počeo sam i ja malo ozbiljnije da shvatam šta je rat.
Narednih dana smjenjivale su se straže i smjene u prvoj zoni. Obično sam bio u smjeni sa momcima iz sela koje sam već odranije poznavao. Ali kako mi je taj čovjek skrenuo pažnju, potrudio sam se da u rasporedu smjena napravim da jedan dan budem i sa njim. I uspio sam.
Otišao sam na rov broj 2, ispod kuće Stojana Tatomira. Dole niz kosinu bio je dobar pogled prema njihovoj liniji, tako da smo mogli da pratimo stanje i bez dvogleda. Ptice su cvrkutale, bio je predivan pejzaž.
Sjeli smo. Ustao sam da obiđem teren, osmotrio liniju – sve je bilo mirno. Poneki metak, da li usmjeren ili zalutao, ali poprilično mirno. Vratio sam se i sjeo pored Drage.
A onda, možda na obostrano iznenađenje, upitah ga:
„A boga ti, Drago, jesi l’ ti odležao onog Gibanicu što si navodno ubio?“
U tom momentu me pogledao oštrim očima. Ja sam malo ustuknuo i pokušao da prenesem pogled prema liniji, da skrenem pažnju, ali on nije skidao pogled sa mene.
„Otkud ti to znaš?“
„A ne znam sve“, odgovorio sam, „nešto od toga znam. Čuo sam kad si razgovarao sa ocem o tome…“
„Čiji si ti?“ upita.
„Ja sam sin brke Milenka, s kim si pazarivao traktor.“
„Ah, ti si Milenkov“, zaključio je. „Čuo si naš razgovor, ali nisi čuo sve. A htio bi?“
„Volio bih da znam“, rekoh, „zanima me.“
Povečerje se spuštalo na selo, sunce je polako zalazilo. Poneki šum dolazio je iz šume, ali nismo obraćali puno pažnje jer je to bila šuma na našoj strani. Svakako, i dalje smo držali oružje u pripravnosti.
„E pa kad te zanima, a vidim da te zanima, reći ću ti. Mada rijetko o tome pričam.“
„Ako možeš, kreni izdalje. Zanima me to malo opširnije – kako se desilo“, rekoh mu.
„Dobro, dobro“, reče on, i dalje me gledajući ozbiljno. Desnom rukom pročešlja kosu, kao da razmišlja odakle da krene, pa napokon odluči.
„Te večeri bila je svadba tamo u Buljcima… Čuo si valjda za njih? To su oni Ilići.“
„Da, da, čuo sam“, rekoh. „Stric mi se odatle oženio, a i drugi stric mi je živio tu blizu.“
„Milan – poznajem tvog strica“, reče Drago.
„Moj kolega je naišao to veče kraj mene i reče mi da idemo. Svadbe, pirovi, oproštajne bile jedini provod u tom vremenu – sedamdesetih. Pa smo rado odlazili. Ja sam se dvoumio da li da idem jer nisam bio zdravstveno dobro, ali prijatelj Marko me na kraju ubijedio.
Taj Marko je volio pjesmu isto kao i ja, a znao je i da svira šargiju. Najzad sam pristao da krenem. Već je bio mrak kad smo stigli kod kuće gdje se održavala svadba. I eto, tako se htjelo da u toj masi primijetim tog čovjeka. Zvao se Ostoja. Primijetio je i on mene i krenuo ka meni.
‘Gdje si, Drago?’ reče mi.
Pozdravio sam i ja njega.
‘Možemo li da porazgovaramo nasamo?’ upita me.
Gledao sam ga dugo i odlučio da pođem. Odlučio sam to jer smo imali nekih neraščišćenih računa iz mladosti. Ma, u stvari, to se odnosilo na žene – nije to ništa bitno. On je već bio, primijetio sam, pod manjom dozom alkohola. Poslije te rasprave i blagog pogurivanja, počeli smo da se tučemo. Pali smo u kanal i prevrtali se.
Došli su neki ljudi. ‘Tuku se!’ rekli su. Čuo sam i glas Marka u toj masi. A odjednom – Ostojin bolan krik. No, nisam znao šta se tačno dešava, ali sam primijetio da se krv sliva. Vidio sam da taj čovjek lagano popušta rukama. Gurnuo sam njegovo tijelo sa sebe. Sav izgubljen, čujem glasove: ‘Ubio je čovjeka!’
Pobjegao sam odatle. Nisam htio ni kući da idem, da me policija tamo ne traži. Otišao sam u Derventu i prenoćio kod kolege. Po podne sam se javio policiji, kada se već pročulo da me traže, i rekao da sam ja taj čovjek koji je učestvovao u tome.
Brzo su me smjestili u prostorije za ispitivanje. Tog dana u policiji su kružile samo priče o nama. Imao sam osjećaj da je cijela stanica htjela da me vidi. Ja sam već bio obilježen. Opisao sam kako je bilo, ali su već počeli da dižu glas na mene. Htjeli su da kažem da sam ga ubio i da se sve završi.
U izjavi sam ostavio prostor da svjedoci dođu i kažu nešto – ono što ja nisam. Svjedočili su njegov brat, još jedan čovjek i Marko, ali svi su dali samo potvrdu u izvještaju: da smo se tukli. Shvatio sam poslije njihovih izjava da je svako branio sebe. Šutio sam jer sam znao da imaju porodice, pa ih nisam krivio.
Poslije nekoliko suđenja dobio sam 14 godina robije.“
„Ali čekaj, Drago“, rekoh mu, „da taj nož nisi ti upotrijebio?“
Pogleda me i nastavi:
„Da, odrobio sam 14 godina. Nešto prije su me pustili zbog dobrog ponašanja. Poslije prvog braka i svega ovoga, kasno je bilo da se okrećem novom životu. Nisam nigdje imao pristup u društvu.“
„Ali, Drago, odrobijao si čovjeka, je l’? Ali nisi mi rekao – taj nož, čiji je?“
„Eh, sad…“ reče Drago. „Rekao sam ti da o ovome nikom ne pričam jer sam kriv što sam prihvatio raspravu sa Ostojom. Ti ljudi su malo nezgodni, a i alkohol je odradio svoj dio posla. Tu sam kriv. Ali…“ Pogledao je u daljinu, prema svom selu, potom vratio pogled – kameni, čvrst, držao ga je nekoliko sekundi.
Ja sam imao osjećaj kao da grcam pod tim pogledom. Zatim je ponovio: „Ali tog čovjeka ja nisam ubio.“
U istom momentu zanijemili smo obojica. Htio sam da ga nešto upitam, ali ni ja nisam znao više šta.
„Pa kako si onda“, nastavio sam, „odrobijao tolike godine?“
„Branio sam se šuteći. Jer neko je morao da odleži. Ja sam bio s njim tu kad se to desilo, bio sam u raspravi. Ti ljudi koji su prilazili nama – njegov brat, Marko – imali su porodice. Šutio sam i prihvatio. Ostalo mi je samo da biram između ubistva i istine.“
Poslije nekog vremena krenuli smo nazad sa smjene. Do kuće čika Milana nismo ništa progovorili. Noć smo potonuli svako u svojim sobama. Ja, u mislima, nisam mogao da zaspim… U drugoj sobi sam čuo saborca Dundu kako hrče. San nije htio na oči.
Ujutru, kada sam se probudio, otišao sam na vrelo ispod kuće, umio se i dugo o tome razmišljao. Njega sam treći dan ponovo sreo. Pogledali smo se, te mi on reče:
„Ne vjeruješ li mi, je l’?“
Vidio sam da vidi u meni da razmišljam o onome što mi je rekao.
„Vjerujem ti“, rekoh, „ali…“
Otišao je.
Istinski da kažem – vjerovao sam. Ali sam prevrtao u sebi da se to tako moglo desiti. Da nisi ubio nekog, a da odrobijaš i upropastiš sebi život. Istina može biti surova i nedokučiva, i veću važnost i moć ima kad je ne otkriješ.
Mnogo stvari i razmišljanja u mom životu ta priča je okrenula. Od tada sam tog čovjeka počeo još više da poštujem. Preuzevši žrtvu na sebe, spasio je dvije porodice.
Sutradan smo se ponovo sreli i pričali.
„Znaš, Drago, nije da ti ne vjerujem, ali teška je to priča za mene i moje godine da shvatim tek tako.“
„Znam, momče, znam“, reče. „Ja ovo ne volim da pričam, ali volim da ima bar par ljudi koji znaju istinu. Da mi bar koliko-toliko bude lakše.“
„Ali opet mi nisi rekao – ko ga je ubio?“ upitah.
„Ma, to nije ni bitno. Neko je morao odležati. Ja sam kriv što sam ulazio u tu raspravu, a ti ljudi što su tu bili – već su bili porodični. Možda je takva sudbina bila da se to moralo slomiti na meni. Sada je to sve prošlo. A šta od svega toga nosim na sebi – to je moja stvar“, reče Drago.
Poslije mjesec dana na tom dijelu ratišta, prvi put sam bio ranjen. Krajem godine, kada sam se oporavio, otišao sam u Derventu, u jedno prigradsko naselje, da ga posjetim. Tada je Derventa već bila oslobođena. Tu je bio i čika Dušan, policajac u penziji. Bilo im je drago što sam ih posjetio.
Brzo nakon toga ponovo sam se priključio jedinici. Naredne godine ponovo sam teško ranjen. Poslije dugog liječenja, nisam se više vratio u jedinicu.
Ovo sada pričam jer se, nekih pet godina poslije rata, dogodilo nešto što me duboko potreslo. Sjedili smo rođak Dragan i ja u kafani „Majami“ u selu Nova Ves. Za stolom, igrom slučaja, upoznali smo jednog mladića koji je pozdravio Dragana, a potom i mene, i rekao prezime – Gibanica.
„Gibanica?“ rekoh.
„Da“, potvrdi mladić.
Vrlo brzo smo utvrdili da je to sin pokojnog Ostoje Gibanice. Kakva puka slučajnost. Nakon kraćeg razgovora, upitah ga:
„Znaš li ti priču o svemu tome?“ misleći, naravno, na ubistvo.
„Pa, onako“, reče mladić. „Znam nešto o tome. Nisam se time želio baviti. Ja sam se tada tek rodio, a kasnije je već bilo kasno da se ispituje šta je prava istina.“
Tako smo i završili razgovor o tome.
A onda, par godina kasnije, čujem da je i taj dečko poginuo u saobraćajnoj nesreći, bježeći od policije. Kako je ova priča – ili istina u cijeloj ovoj priči – surova i teška. Kao i sam život.
Kako obično volim da kažem: cijeli život je borba – da li na radnom, sportskom ili ratnom polju. Cijeli život je borba. Samo što ne znamo gdje ćemo u toj borbi pokleknuti.
Na kraju, mi ni ne upravljamo svojom sudbinom, životom, niti istinom.
NAPOMENA: Svi likovi kao i događaji iz priče su napravljeni prema istinitom događaju o kome je svjedočio Drago Tatomir iz sela Pjevalovac kod Dervente.
Goran Vasić