Pripovijetka „Smrt Ivana Iljiča” prvi put je objavljena 1886. godine i smatra se remek-djelom Tolstojeve pozne fikcije, a bavi se temom smrti i umiranja. Priča prati sudiju kasacionog suda u Rusiji, materijalistički nastrojenog karijeristu koji nikada nije ni trenutak razmišljao o neizbježnosti sopstvene smrti. Ali smrt mu zakuca na vrata i on se zapanjen suočava licem u lice sa sopstvenom smrtnošću. Svjedočeći urušavanju dotadašnjeg poznatog života, dok leži u bolesničkoj postelji, on počinje da preispituje cijeli svoj život, odnose i izbore.
Pripovijetka se u prvom redu bavi posljedicama života bez smisla, odnosno bez prave i trajne veze sa svojim životom. Predstavlja umjetničku kulminaciju duboke duhovne krize u Tolstojevom životu — devetogodišnjeg perioda nakon objavljivanja „Ane Karenjine“, tokom kog nije napisao nijedno prozno delo.
Kako, pita Tolstoj, jedan neosvješćen čojvek dočekuje svoj jedini trenutak istine? „Smrt Ivana Iljiča“ je ujedno i snažno svjedočanstvo o mogućnosti duhovnog spasenja.
Brajevo izdanje ima 131 stranu, štampano je prema „Prosvetinom“ izdanju iz 1986. godine, a priredio ga je Jovica Radanović.