Povodom trideset godina otkako nas je napustio Vladimir Bulatović VIB, pisac i aforističar, JU Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica Republike Srpske raspisala je 16. po redu književni konkurs.

Za temu je uzet VIB-ov aforizam „Svet se deli na ljude koji misle i na ljude koji imaju mišljenje“.

Konkurs je bio otvoren od 1. novembra do 15. decembra tekuće godine, a na adresu Biblioteke pristiglo je 115 radova.

Žiri u sastavu Jelena Radaković (član), Tatjana Dunović (član) i Aleksandra Rendić (predsjednik žirija) donio je jednoglasnu odluku da nagradi radove koje prenosimo u originalu sa stručnim objašnjenjem žirija.

Treće mjesto – Pjesma bez naslova koja je potpisana šifrom MM

Put zvijezda pružam svoje ruke

i u zagrljaj sebi da ih primim

u šapatu lišća glas tvoj čujem

ljepotom tvojom ja bi da se divim

Dok ti vjetar njiše kosu plavu

suze čežnje kvase moje lice

ne, ne ja te ne dam zaboravu

nježnost tvoja osvoji mi srce

Budi kao mladost bespovratna

i misao moja očarana

plaštom svojim ova jesen zlatna

nek sakrije naša osjećanja

I dok slavuj pjeva pjesmu sreće

nek nam ljubav gori punim žarom

u budućnost s tobom srce kreće

opijeno tvojim toplim čarom

Već prvi stihovi pjesme očaravaju, zavode i uvlače nas u ljubavni zanos i priču.

Zvijezde su one koje obasjavaju, kojima se divimo, koje su vječne i nedostižne, a pjesnik voljenu izjednačava sa njima.

Autor je pun čežnje, žala za minulim vremenima, boli koju samo zaljubljeni mogu da osjete.

Čista misao, emocija prenesena na papir, samo su neki od razloga zašto baš ovaj rad zaslužuje nagradu. Žiri je uzeo u obzir i činjenicu da je ovo jedini rad koji je napisan na Brajevom pismu.

Iza šifre MM krije se Miroslav Mandić iz Banjaluke.

Drugo mjesto – Misao o mojoj majci (šifra MARA)

Zamršeni životni putevi primoravali su me da donosim sud koji je uvek bio najpovoljniji po mene, sud koji bi mi bar na trenutak smirivao savest.  Uvek sam o svemu imao mišljenje i javno ga pretvarao u stav. Gledano sa strane, čak i kada se neko moje mišljenje nije slagalo sa ustaljenim normama, branio sam ga bez kolebanja, kao da je to jedino što mi je još preostalo. U svakom poslu ima ono ali, što devojci sreću kvari. Tako i u mom životu, postoji tema u koju se nikada nisam uključivao, niti pokušavao na bilo koji način pokazati da sam na nečijoj strani. Ta tabu tema mojih, da li ispravnih ili izopačenih stavova bila je majka. Nikada o mojoj majci nisam pričao javno, iako je  bila nesanica i tuga mnogih mojih noći.

Oduvek sam znao da je reč majka, prva reč svih jezika, a meni nikada i ništa nije značila. Nikakvu emociju ne osetim kada čujem tu reč, niti misli pođu prema mojoj majci. Niti je volim, niti je mrzim, ni reč ni majku. Ne mogu čak reći da mi majka nedostaje. Ušao sam u godine kada ne znam kako bi živio sa majkom u ovom teskobnom stanu. Možda je razlog takvom osećanju razlika u godinama. Naime stariji sam od moje majke, nemalo pola veka. To sam juče izračunao, na seoskom groblju mojih predaka. Bile su zadušnice, pa sam palio sveće dragim pokojnicima i na spomeniku, na tom večnom simbolu prolaznosti, podignutom njoj u čast, pročitah godinu rođenja i onu drugu godinu, koja nas sve čeka na jednosmernoj životnoj stazi. Kog datuma je rođena moja majka, stvarno ne znam. Niko mi nije rekao, jer to onom ko je možda znao nije bilo važno, a sada kada sam postao radoznao nije mi imao ko kazati. A ko će znati da li je iko i znao, koji je horoskopski znak bila moja majka. U selu nisu tome pridavali značaj niti je ko verovao u te ludorije, dokonog gradskog sveta.

Imao sam tri godine kada je umrla moja majka, nikada nismo, ili se ne sećam da smo u kući o njoj pričali. Jaka su sećanja na plačljivu strinu koja me pri svakom susretu pomiluje po kosici i kroz suze kaže „siroče“, a ja se snuždim. Družio sam se sa decom čije su majke bile znatno starije od njih, ali mi to ništa nije kazivalo. Prosto oduvek je u mom životu bilo ovako, a u njihovom onako. Bila su to dva paralelna sveta, određena pravilima kojima nisam znao ni uzrok ni svrhu. Dok nisam razumeo te relacije mislio sam da se verovatno pola dece rodi kao oni, a pola kao ja. Da sam se zapitao pri pominjanju rađanja i rođendana, došao bi do zaključka da je i mene morala roditi nekakva majka.

Kakve je oči imala moja majka ne znam. Na spomeniku osim imena i pomenutih godina nema drugih podataka. Nedavno sam se iznenadio kada sam svoje ime pročitao pri dnu spomenika na popisu ožalošćenih članova porodice. Ne sećam se da sam bio žalostan. Ničega se ne sećam vezano za nju. Ni kakav je imala osmeh, ni stas, ni da li je imala pletenice ili je povezivala kosu. Da li je lepo pričala, da li je volela da peva i da se druži sa komšinicama, stvarno ne znam. Da li je kuvala jela koja danas volim ni to ne znam. Sramota me reći da ne mogu da zamislim lice moje majke. Nemam ništa što bi mi pomoglo da domaštam ono što nisam video. U poratnom dobu nije bilo fotografisanja kao ovo danas. Moja najstarija, da kažem slika potiče iz trećeg razreda osnovne škole. Učitelj u sredini, a mi kao nekakvi čovekoliki pilići oko njega. Rekli su mi da sam ja ovaj crnpurasti mališan što pognute glave stoji pored učitelja. Danas slikaju decu već prvog dana u porodilištu, pa svaki dan po nekoliko puta, dok deca ne saopšte da nisu više mala i da će od danas sami određivati pravila. Meni je uvek neko određivao pravila, kazivao kuda i kako ići i šta raditi, a ja sam slušao, jer sam smatrao da tako treba.

Otupelo vreme elana mladosti, pa svemu daje novi značaj, te ne mogu verovati nesigurnom pamćenju. Pokušavao sam više iz radoznalosti pronaći majčinu fotografiju, ali je ne nađoh među nekoliko požutelih u ladici grubo napravljenog kredenca. Čuo sam od nekog da je moja majka ličila na svoju tetku. Tu njenu tetku seljani su smatrali alapačom i svadljivom ženom. Krišom sam proučavao fizionomiju te moje baba-tetke i nije mi se dopala. Bila je to već ostarela žena, iscrpljena bolestima, mnogim rađanjima i teškim fizičkim poslovima. Pomislih Bože me razumi, ako je moja majka ličila na ovu ženu, dobro je što je nisam poznavao. I to me je nanovo dovelo u stanje ravnodušnosti. Kako je i zašto otišla moja majka, pre moje sposobnosti da je upamtim stvarno ne znam. Dok sam bio mlad nije me interesovalo, a kada sam hteo doznati nije to nikom bilo važno. Burna zbivanja su određivala prioritete, život je terao po svome, a ja se već navikao na nestvarne činjenice, pa zašto tražiti i trošiti osećanja na ono što nikada nije bilo.

Godine su kao ptice letele i letele. Ptice odlete na jug, pa se na proleće vrate u svoja gnezda. Godine se ne vraćaju, odu tamo negde izvan mog oklopa, odu možda gde i moja majka, pa kao da nikada nisu bile moje, isto kao i ona. Da bi čoveku nešto nedostajalo morao je to zavoleti. Nikada nisam zavoleo moju majku, pa mi juče na groblju, pogled na oskudne podatke nije izazvao emociju, ni lepu ni ružnu.

A opet uvek sam imao osećaj da postoji nešto ili bolje je reći neko ko stoji iznad mene ili u meni. To nešto me je na nekakav smiren način štitilo, to nešto mi je pokazivalo put, to me je zaustavljalo na ivici provalije. To nešto ili neko se utapalo u svetlo, pa ga nisam mogao razabrati u sunčanom danu. Moja majka je imala oblik i izgled svetla. Bila je uvek tu, oko mene i iznad mene, a nikada je nisam mogao videti ni osetiti u sebi. Nikada mi se nije javila ni u snu ni na javi, a znao sam da je tu. Nikada se u nju nisam kleo. Nikada rekao ono naše: „Da mi umre majka ako lažem“.  Nikada! U sretno vreme dok smo se igrali na ulici i majka nekog mog drugara podvikne: „Dolazi odmah kući, nemoj da dolazim po tebe!“ Osećao sam sažaljenje prema njemu, znao sam da je ono „Nemoj da ti dolazim“ pretnja koju nikada nisam čuo, jer mi je nije imao ko reći! A opet uvek je u duši, oko mene, iznad ili pored mene postojala praznina. Bio sam opkoljen tom čaurom koja nije propuštala nešto ili nekog, nikada nisam znao koga i kako uporediti sa tim čudnim osećanjem. Da li me je ta ljuštura štitila od zla ili ljubavi nikada nisam doznao. Prosto trebalo je sa obe strane savladati taj nevidljivi prostor i ući ili izaći iz njega. Mislim da nikada nisam iz njega izašao. Ponekog sam i puštao nekog da uđe, da me zarobi, da me zavoli, ali sam i tada bio obazriv. Znao sam da me taj oklop štiti, da me umesto nekog čuva.

Kako starim sve češće sanjam neku dobru ženu, ali bez lika i stasa, ženu koja bez glasa savetuje, čak ponekad odsečno naređuje. Budan znam i osećam da je ta žena dobra, jer me iako nevidljiva suprotno zemaljskim zakonima fizike izdiže i nosi preko brda i dolina. Nosi me nežno, kao na krilima prolećnog vetra. Vetar je uvek blag i prijatno topal, te sam stoga znao da je ta nevidljiva

žena dobronamerna. U ovim kasnim godinama sve češće sanjam tu vetrovitu ženu. Sanjam je obično pred zoru,  a budan se pitam da li će me sačekati kada duša zaplovi kroz fluide, kada pođem tamo gde crkveni oci kazuju da odlaze pravedne duše. Da je moja majka bila pravedna u to sam više nego siguran. Prosti nije i da je htela, imala vremena da postane bilo šta drugo izvan ove dobre žene iz mojih snova, ove žene što me dobrotom hrani, a krilima štiti od bura i hladnih vetrova. Noćas mi se umesto vetrovite žene javio sedi starac i pričao mi da se na nekom novom nivou i po drugačijim planovima i merama sve ispravi i dođe u zasluženu srazmeru. Svakoga stigne i svako dobije ono što je stvarno bio, kako u dobru tako i u zlu. Grižu savesti zbog ravnodušnosti prema mojoj majci smirujem mislima na tu moguću pravdu i gajim nadu da će i moja i njena duša u nekim novim dimenzijama dobiti sve ono što nismo jedno drugom dali. A možda to samo moje želje vide put koji vodi ka večitom cilju svih ljudi i zajedničkom korenu dobra i zla.

Trošio se život bez vidna traga i biljega. Bio i trajao pa kao da je prestao. Prosto i tiho se gasi kao svitac pred zoru. Poneki put nešto ga izazove da živne, pa iznova zanemoća. Odu želje u zaborav da bi se nezvane i nenadano pojavile kao prvi listići ispod snega. Zamagle se sećanja pa ne mogu razaznati da li se to meni događalo ili sam od nekog nekada čuo. Prisećam se svega čega se mogu setiti, žmurim i ćutim u mraku, a kada osetim bol u grudima, doleti do postelje vetrovita žena, pa zajedno ćutimo.

A pred zoru davno i daleko izgleda mi sve. Izbledela je stabilnost mojih sećanja. Vreme je nešto potisnulo, a nešto utvrdilo. Pokušavam sklopiti priču od detalja koje ne mogu povezati. Narušeni tokovi događanja iskrivljuju logiku i ograničavaju rasuđivanje, te se zamagli svako mišljenje za koje sam bio siguran da je u mene kao u nadgrobnu ploču urezano. Razlozi i uzroci pogubili veze te se izmešalo glavno i sporedno. Smisao postane vidljiviji kada zamirišu slike iz mladosti. Vratim se u doba kada je moje srce bilo deo mene. Sećanja očišćena od ružnih detalja skreću pogled na život, te zapadnem u stanje pasivne slasti. Tada obrnem redosled i tok zbivanja i zamišljam bezbrižno detinjstvo uz majku koja je jasno vidljiva, nasmejana i lepa. Opije me nekakva nova milina tako blaga i neposredna, maglovita kao da se znamo iz drugog života. Osećam sigurnost blizine vetrovite žene i javi se prijatnost kakvu mora da ima mladunče u blizini brižne majke. Probuđeni instinkti vraćaju me u nešto trajno, nešto što je možda neprolaznost. Raznežim se kao dete pa oblikujem emocije na novi način. Prihvatam život kao miris cveća, kao slast meda, te sa zahvalnošću uživam u potpunom zadovoljenju svih čula. Želje mi postanu male te se lakše ostvaruju. Radujem se svemu lepom što se dešava meni i svakom oko mene. Dajem sve od sebe da bude onakvo kakvo nije do sada bilo. Danas sam u bunovnom stanju video osmeh na njenom licu, izdigao sam se iznad postelje, a duša je poletela ka prostorima večnih staništa.

Iz vetra mi šapuće topli glas, kazuje da će me poznati moja majka kada stignem u njeno prebivalište. U to sam siguran, iako ne ličim na onog mališana koji je navodno ožalošćen, kako piše pri dnu kamena na koji je težačka ruka nevešto urezala njeno ime i dve godine. Između tih godina stoji kratka crta. Kratka kao njen život. Verujem da je tog dan moja majka bila tužnija od mene, nerazumnog stvora. Njeno ime bi trebalo da stoji među ožalošćenima. U jadu svoje bolesti siguran sam da je osećala da gubi mene, osetila je celim razumom i dušom da me ostavlja, ovom nerazumnom svetu i vremenu koji nije uspela upoznati. Osetila je pre poslednjeg udaha vazduha tugu kakvu ja nikada za njom nisam osetio. S toga ću kada je sretnem, tražiti  od nje da mi dozvoli da je volim…

Vjerovatno ne postoji književnost u svijetu koja u centru nema lik ili motiv majke. Bez majke nema života. Ona je oslonac, hranitelj, zaštitnik…

U nekim ozbiljnijim godinama kada preispitujemo sami sebi i stavljamo sve odluke na tas, prisjećamo se prošlosti i pokušavamo da damo odgovor na davno postavljena pitanja.

Ko je moja majka? Pita se autor ovog teksta. Ne sjeća je se. Ni njenog glasa, ni stasa. Nema ni njenu sliku, ali ipak ona je tu.

A opet uvek sam imao osećaj da postoji nešto ili bolje je reći neko ko stoji iznad mene ili u meni. To nešto me je na nekakav smiren način štitilo, to nešto mi je pokazivalo put, to me je zaustavljalo na ivici provalije. To nešto ili neko se utapalo u svetlo, pa ga nisam mogao razabrati u sunčanom danu. Moja majka je imala oblik i izgled svetla. Bila je uvek tu, oko mene i iznad mene, a nikada je nisam mogao videti ni osetiti u sebi.

Situacija u kojoj se o majci ništa ne zna, ali čiji blijedi trag ipak postoji okupira pisca. On dijeli misli o svojoj roditeljki i nada se ponovnom onozemaljskom susretu. Kada je ponovo vidi, samo će tražiti od nje da mi dozvoli da je volim.

Šifru MARA potpisuje Jovan N. Bundalo iz Beograda.

Prvo mjesto – Presvlačenje gospođe M (šifra Jabuka90)


I
Prije trideset godina gospođa M proslavila je svoj četrdeseti rođendan.
Bilo je to malo slavlje – u krugu porodice i najbližih prijatelja.
Slavlje – nije to bila riječ koju bi gospođa M upotrijebila.
Prije sahrana. Sahrana moje mladosti i svega što je nestalo zajedno s njom – ovako je razmišljala gospođa M dok je ispijala čašu vina i odustno učestvovala u razgovoru sa okupljenim gostima.
Naravno, gospođa M ove misli nije naglas izgovarala.
Željela je izbjeći očekivane iritantne fraze poput:
– Život tek sad počinje! – isto su govorili i kad je napunila trideset, a isto će govoriti – znala je – i kad napuni sedamdeset.
Ne bi se iznenadila da isto ponove i nad njezinim kovčegom!
– Čovjek je mlad onoliko koliko se osjeća mladim! – Da, kako da ne!
– Starenje je privilegija koju mnogi nemaju – od svih, ovu je frazu najviše mrzila. Dakle, trebala bi osjećati krivnju jer neko ne dočeka ni prve znakove starenja. U redu, onda je i sebična i nezahvalna. Dodajte i to na spisak osobina koje su tokom godina postale dijelom njezine iskvarene ličnosti.
Isprativši posljednjeg gosta, gospođa je M požurila u svoju sobu i sjela za ogledalo – svakodnevna praksa.
Brzim je pokretima uklonila šminku. Gledala je u to obnaženo lice osvijetljeno jakim svjetlom.
Bore oko očiju i bore smijalice. – ironično je, nije se tokom života previše smijala.
Linije na čelu.
Dlanovima je povlačila kožu zatežući tako lice. Bore bi nakratko nestajale pa se vraćale popuštanjem pritiska dlanova.
Sklonila je pogled, umorna od napora kojem su oči bile izložene.
Dohvatila je mobitel i otvorila Instagram – lažni račun, podrazumijeva se. Nije željela da njezini prijatelji i poznanici steknu dojam da joj starenje teško pada (iako bi takav dojam odgovarao stvarnom stanju stvari).
Njezin profil na ovoj društvenoj mreži bio je preplavljen fotografijama žena koje su i nakon pedesete izgledale kao da su tek zakoračile u dvadesete. Iste fotografije bile su popraćene objavama u kojima su dotične velikodušno dijelile svoje savjete za starenje bez bora: retinol, kokosovo ulje, arganovo ulje, dovoljan unos tečnosti, raznovrsna ishrana koja treba da uključuje orašaste plodove, mnogo voća i povrća, omega – 3 masne kiseline, zeleni čaj. I, kao posebna beauty tajna:
Masaže lica kao učinkovita tehnika za mladolik izgled.
Satima je gospođa M listala ovakve objave, povremeno zastajući kad bi naišla na neku novu tajnu.
Već je koristila retinol i arganovo ulje u svojoj noćnoj rutini. Četiri puta sedmično radila je tanaka masažu lica u koju se jedna influnserica posebno klela. Unosila je dovoljno tečnosti. Svakodnevno je ispijala do četiri šoljice zelenog čaja. Raznovrsno se hranila. Nije pušila, a akohol je konzumirala samo u posebnim prilikama – dvije do tri čaše vina, ne više.
Ipak, primjećivala je znakove starenja na svojoj koži.
Ljutito je odbacila mobitel i opet se zagledala u svoj odraz u ogledalu.
– Odvratna stara krmačo. – procijedila je kroz zube.
Jadna gospođa M nije ni slutila da sve one influserice koje slijepo prati, pobožno gutajući svaku njihovu riječ – u stvarnosti ne izgledaju kao na dorađenim fotografijama koje objavljuju na društvenim mrežama.
Iscrpljena ovim neumornim mislima, dovršila je svoju noćnu rutinu i otišla u krevet.
      Ujutro, prije alarma, iz sna ju je trgnulo uporno lupanje na vratima. Otvorivši vrata, na trijemu je zatekla veliki kofer. Nakratko je postajala, zbunjena neočekivanim paketom. Odvukla je kofer u hodnik i otvorila ga. Sadržaj kofera samo je doprinio njezinoj zbunjenosti: uredno posložena kolekcija nečega što je izgledom podsjećalo na ljudsku kožu i koverta na kojoj je velikim slovima stajalo: UPUTSTVO ZA UPOTREBU.
Pročitavši sadržaj koverte gospođa M ostade zapanjena – bilo je to uputstvo za proces presvlačenja. Proces presvlačenja, kako je stajalo u uputstvu podrazumijevao je zamjenu stare kože novom. Uputstvo je nudilo i detaljno objašnjenje svakog koraka procesa. Ne oklijevajući, i ne postavljajući dodatna pitanja – gospođa M odradi svaki korak. Prateći detaljna uputstva, uklonila je vlastitu kožu i zamijenila je novom. Dovršivši proces, požurila je do ogledala. Ono što je vidjela isprva se činilo kao san. Ali, pošto se uvjerila da je budna, glasno je zajecala. Odraz u ogledalu nije bio odraz žene koja je je jučer napunila četrdeset godina. Bilo je to lice bez bora – koža glatka i nježna. Mlada koža.
      Idućih trideset godina, gospođa M redovno je mijenjala kožu. Čim bi uočila prve tragove starenja, svlačila bi staru kožu. Vremenom, period između presvlačenja postajao je sve kraći. Nova se koža sve brže trošila – zahtijevajući novo presvlačenje.
Na pitanja poznanika kako uspijeva održati mladolik izgled u tim godinama, a bez estetskih operacija – jer bilo je jasno da na licu gospođe M nije radio niti jedan esteski hirurg, ona bi uvijek jednako odgovarala:
– Zdrava ishrana, hidratacija i facijalna masaža.
Ovakav odgovor zadovoljavao bi njihovu znatiželju.
 Ima na na ovome svijetu i većih čuda. – mislili su.

II
Ona stoji naga pred visokim ogledalom. Noćas gospođa M slavi svoj sedamdeseti rođendan – iako izgleda kao da ima četrdeset.
Danas je dan kad mijenja kožu – mora izgledati savršeno. Ova je koža prilično dotrajala, pa će postupak odvajanja stare kože teći glatko i brzo.
Gospođa M započinje vremenom usavršen proces – počevši od lica preko vrata i dekoltea, ona prelazi na ruke, pa na stomak i leđa, preko nogu pa sve do nožnih prstiju – izvježbanim pokretima oštrih noktiju pažljivo odvaja mrtvu kožu i odbacuje je pored sebe. 
Ostavljajući kravave tragove za sobom, ona prilazi ormaru – ostala je samo još jedna koža. Gospođa M skida kožu sa ofingera i pažljivo je navlači, nimalo ne mareći – ujutro će tajanstveni pošiljatelj darežljivo dostaviti novu kolekciju koža. Dovršivši postupak, ona oblači svečanu haljinu i zadovoljno se ogleda.
      Zabava je protekla u odličnom raspoloženju. Ni ove godine nisu izostala pitanja o tajnama njezinog mladolikog izgleda – posebno su žene bile znatiželjne. Ponosno uzdignute glave hodala je gospođa M od jedne do druge grupe gostiju, skromno odgovarajući na udijeljene komplimente.
      Jutros se gospođa M rano probudila. Iščekivanje paketa učinilo je njezin san isprekidanim. Svako malo, izvirivala bi kroz prozor očekujući dolazak tajanstvenog darovatelja. Kako su sati prolazili postajala je i gospođa M nervoznija. Nestrpljivo je odlazila od prozora do prozora – ali, paket nije stigao. Prošlo je podne i poslijepodne i sunce je zašlo. Ulična je rasvjeta osvijetlila ulice, a paket nije stigao.
Gospođa je M sjedila u naslonjaču, nervozno grizući kožu oko noktiju.
– Možda kasni. Možda će sutra stići. – naglas se tješila.
Kad je sat otkucao ponoć, ona najzad pođe u krevet.
Prolazeći pored ogledala, naglo zastade. Isprva pomisili da je ono što je vidjela samo varka umornog uma. Ali, prišavši bliže ogledalu, naglo ustuknu i dlanovima zatomi vrisak.
Iz ogledala ju je promatralo nepoznato lice – lice naborano i posuto staračkim pjegama, nimalo nalik na ono lice koje ju je – iz tog istog ogledala – gledalo proteklih trideset godina.
Ona prinese prste licu i napipavši duboke brazde, glasno jauknu. U ogledalu je vidjela i svoje ruke, isušenu kožu i koščate prste. Drhtavim prstima ona olabavi čvor na kućnoj haljini i pusti da sklizne niz njezino ostarjelo tijelo.
– Ne! Ne! Ne! – viče u očaju dok skida tu staru kožu sa sebe.
      Prve zrake jutarnjeg sunca unose svjetla u spavaću sobu. Krevet je netaknut – na njemu noćas niko nije spavao.
Gospođa M stoji pred visokim ogledalom – nepomična i nijema.
Pored nje je odbačena koža.
Ona stoji oderana i krvava – a, novi paket – nikad neće stići.


III
Zašto gospođa M stoji oderana i krvava?
Ko je oderao njezinu kožu?
Da li je to bila ona?
Da li je to bila ona djevojčica u pubertetu koja je sa gađenjem posmatrala svoje prve akne na licu?
Ili, možda ona djevojka koja, iako se strogo pridržavala rigoroznih dijeta, nikad nije uspijevala da izgleda kao žene na naslovnicama modnih časopisa?
Je li to bila gospođa M?
Ili, možda društvo koje je suptilno oblikovalo njezin način viđenja sebe?
Poslije časopisa i izbora za ljepotu na televiziji, na red su došle i društevene mreže kao promotori nedokučivih ideala ljepote. Čak nije mogla ni poslušati pjesmu na YouTube-u, a da ne čuje iskrenim glasom izgovoreno obećanje: tvoja koža zasužuje ovu kremu.
Rekli su joj kako treba izgledati. Rekli su joj šta treba misliti.
Ali, nisu joj rekli kako treba sama razmišljati.
       Ja, kao objektivan posmatrač nastale situacije, za propast gospođe M usuđujem se okriviti Društvo i njegove iskrivljene vrijednosti – vrijednosti, koje na ovaj ili onaj način pronalaze put do krhkih umova kakav je bio i um naše naslovne ličnosti.
Da li su ovi krhki umovi primarni cilj ili samo kolateralna šteta – procijenite sami.*

*Nadam se Vašem razumijevanju ako moje optužbe nisu osnovane.

Prvo mjesto je osvojila Amra Jusić iz Bosanske Krupe.

Perom vještog pripovjedača, autorka nas pitko uvodi u priču o gospođi M, ovovremenskoj ženi koja je svjesna kako vrijeme brzo leti, a promjene koje nosi sa sobom su neizbježne. Gospođa M vodi svoj život kao većina današnjih četrdesetogodišnjakinja – ulaže puno vremene i truda da prikrije neizbježne znakove starenja.

Gospođa M je metafora današnjice. Ona predstavlja sve žene njenih godina koje su okružene lažnim profilima, lažnim „spasonosnim“ savjetima i naposljetku lažnim prorocima.

Poruka priče je da smo se udaljili od samih sebe i svega što je realno, a što nas okružuje. Postali smo robovi društvenih mreža, a tiktokeri, jutjuberi i ostali zarađuju novac na našoj naivnosti.

Internet nam nudi instant rješenja, mi ih objeručke prihvatamo. Da li smo postali nesposobni da sami rasuđujemo i odlučujemo o svom životu, pita se autorka teksta. Da li postoji spas? I da li je, kao svojevrsna kritika, normalno da djeca provode sate i sate gledajući u ekran? Jer ni oni, baš kao ni mi, ili gospođa M, koja u jednom trenutku puni sedamdeset godina, nismo imuni!

Koristimo priliku da se zahvalimo svima koji su učestvovali i podijelili svoje misli na ovogodišnjem književnom konkursu Specijalne biblioteke.

Čestitamo pobjednicima – Amri Jusić, Jovanu N. Bundalu i Miroslavu Mandiću. Takođe, pohvaljujemo radove koji su ušli u uži krug, a čiji kvalitet i originalnost su neupitni  – Kralj ište orlovu krunu (šifra Lucy 30), Mirka i ubavka (šifra neprevojglavina), Nulla est redempio (šifra radost 25), Dosada (šifra žuti cvet), Namćor (Serena24) i Divan san (šifra Pusti snovi).