„Sjenke kojih sam se plašio prepune su života i svjetla tema je ovogodišnjeg literarnog konkursa, koji već četvrtu godinu zaredom raspisuje Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica Republike Srpske. Od pristiglih radova stručni žiri biblioteke je odlučio da nagradi dva.
U nastavku slijedi kratko objašnjenje i pobjednički rad.

Druga nagrada pripala je priči „Uprkos svemu nema predaje“ koja nam je pristigla pod šifrom Kraljica 2011. Stvarni događaj iz autorove karijere transformisao se u rad gdje je šah prikazan kao metafora života. Svjetsko prvenstvo u šahu poslužilo je piscu nagrađenog rada da na zanimljiv i gdjegdje duhovit način prikaže istrajnost i borbu osobe sa oštećenim vidom na šahovskoj tabli, na kojoj svaki nepromišljen potez, baš kao i u životu, mijenja razvoj situacije. Ali bez obzira na ishod ili činjenicu da smo iz određene situacije izašli kao pobjednici ili poraženi, uvijek je važno biti uporan, jer nada postoji… a možda je i nepoznati autor bio u pravu kad je davno napisao „U životu je kao u šahu: običan pješak može postati kraljica“.
Čestitamo Momiru Ašonji na osvojenoj nagradi i želimo mu puno uspjeha u životu i u šahu.

Prvu nagradu dodjeljujemo Borki Tadić, koja se „sakrila“ iza šifre Azuro, a čiji rad nosi jednostavan naziv „Sjenke“. Ovo je priča o odrastanju, priča o djevojčici koja je promjenom sredine počela da spoznaje svijet oko sebe.
Dječija mašta nema granice. Svijet koji okružuje mladu junakinju izgleda misteriozno i mračno. Kroz njega promiču ljudi, tamne sjenke čiji glasovi lete prostorom  „kao šareni leptiri“. Tamne i pomalo zastrašujuće sjenke s vremenom počinju da blijede. Djevojčica stiče prijatelje i shvata da nije sama. Odrasta. Njene sjenke postaju njene oči, saveznice koje pomažu da savlada prepreke, jer sve se može kad čovjek nije sam a ono što ga je plašilo na početku na kraju ispadne puno života i svjetla…

U nastavku pročitajte nagrađeni rad:

Sjenke

Voz se zaustavio uz trzaj i da me majka nije pridržala, sigurno bih pala s klupe na kojoj sam ležala. Pridigla sam se uplašena. „Ne boj se, dijete“, reče majka. „Ajde razbudi se, sad će Sarajevo.“ Voz je ponovo krenuo, a ja sam razmišljala: Otac mi je rekao, da je Sarajevo grad kao i Banjaluka. Ja sam u Banjaluci bila svega nekoliko puta u toku mog kratkog života a sad putujem u Sarajevo da tamo pohađam školu.
Djeca mogu zaspati bilo gdje. Tako sam i ja prespavala cijelu noć u vozu na tvrdoj drvenoj klupi. Tih pedesetih godina prošlog vijeka, drugu klasu u vozovima sačinjavale su obične drvene klupe, a moji roditelji nisu ni imali novaca za nešto bolje.
Kad se voz ponovo zaustavio, izašli smo u bučnu, prljavu stanicu. Ljudi su hitro promicali pored nas. Nisam ih mogla vidjeti, ali sam osjećala tamne sjenke a njihovi glasovi letjeli su prostorom kao šareni leptiri.
Dalje smo se vozili tramvajem. To je nešto slično vozu, samo što su sjedišta u njemu mala, mada to i nije bilo važno jer je većina putnika stajala. Kad smo izašli iz tramvaja, krenuli smo pješice uz jednu uzbrdicu. Pod đonovima cipela osjećala sam neke kocke. Kako sam samo čeznula za proteklim ljetom kad sam bosa gazila po mekoj travi i toploj prašini seoskog puta…
Ni moja braća, ni druga djeca u selu me nikad nisu izbjegavali. Vukli su svuda sa sobom i mene i moj mrak. Ako su smatrali da treba da se popnem na neku jabuku, oni bi mi pomogli da se tamo popnem. Smjestili bi me na čvrstu granu, pokazali mi kako i gdje da se držim, a zatim se i sami popeli, da bismo bili svi zajedno.
Kuća do koje smo stigli bila je velika, ali meni se učinila i neobična. U zidom ograđenom dvorištu rastao je ogroman kesten, čije su se grane pružale iznad krova te čudne, stare kuće.
Roditelji su se poslužili vještom prevarom da me ostave, ali ja sam mnogo godina kasnije saznala da im je tada bilo daleko teže nego meni.
Sjedila sam na klupi usamljena i tužna. Onda sam začula tapkanje. Male, tamne sjenke su me okružile i počele oprezno da me dodiruju. Pipale su moju kosu, uši, lice, ruke. Njihovi glasovi bili su piskavi. Tako sam zamišljala glasove patuljaka iz bajki koje mi je čitao otac. Pošto nisam znala da li su to dobri ili zli patuljci, počela sam da vrištim. Djeca su se razbježala a pojavila se vaspitačica, koja me uzela u naručje i tješila blagim riječima, ali ja nisam htjela ništa, osim „svoju nanu i svoga tatu“. Tada sam shvatila da ne mogu imati sve što hoću, ali da bih mogla uzeti ponešto od života, moraću mnogo da učim.
Tako je započelo moje novo djetinjstvo. Tamne sjenke bile su sve blijeđe, dok su nove spoznaje bile sve jasnije. Kao što poslije tmurnog jutra osvane sunčan dan, tako je i iz mog tamnog djetinjstva izronila vedra mladost.
Pedeset godina kasnije, rijetko se sjetim tamnih sjenki, ali noću još ponekad sanjam kestenje, kako pada po krovu stare kuće, dok vjetar jezivo cvili kroz pusto dvorište.
Tama i svjetlost, dobro i zlo, radost i tuga. Kud su to krenule moje misli? Ja nisam filozof. Pa i oni koji to jesu ne mogu reći ništa drugo osim da je to život.
Koliko je samo čvornovatog drveća bilo na mome putu. O svako to drvo lupila sam glavom i uvijek nalazila pravu stazu, jer mene je vodila svjetlost koja se ne može vidjeti fizičkim očima.
Nevidljiva svjetlost, nečujni glasovi, neopipljiv zid još i sad mi pomažu da idem naprijed.
Ipak, nikud se ne bi moglo bez sjenki. Nekad sam se ja plašila njih, a sad se pokatkad one uplaše mene, ali u biti sasvim se dobro slažemo. One rastjeruju moje tuge, pridržavaju me kad mi je korak nesiguran i prave mi društvo kad svi misle da sam usamljena. Ja u stvari nikad nisam sama, jer znam stvoriti prijatelje, ne samo od ljudi već i od stvari, pojava, zapravo od svega što čini život.

Borka Tadić