Dragocjeno je kada se lični dnevnik s vremenom pretvori u memoarske zapise i na kraju u svjedočanstvo o jednoj epohi, pogotovo ako je taj dnevnik vodila ličnost koja je imala šta da kaže i ako se pritom informisala iz prve ruke, a nerijetko bila i učesnik događaja koji su se pokazali kao prelomni u istoriji jednog naroda.
Stoga je od velikog značaja bilo što je Dobrica Ćosić (1922–2014) svoje dnevničke zabilješke vođene pune četiri decenije pretočio u višetomne „Piščeve zapise“.
U knjizi „Pisci moga veka“ objavljen je jedan dio tih zapisa – o domaćim piscima i savremenicima. Priređivač ove knjige je piščeva kćerka Ana Ćosić-Vukić. Na njenu inicijativu Dobrica Ćosić je zapise dopunio tekstovima o piscima o kojima nije prethodno pisao, poput Oskara Daviča. Neki tekstovi u ovoj knjizi pisani su i s povodom, kao što su nekrolozi, obilježavanja značajnih godišnjica pisaca i simpozijumi posvećeni njihovom stvaralaštvu, koji su za ovo izdanje dopunjeni zapisima naknadnih sjećanja, određenih trenutkom čitanja njihovih djela. Zbog toga su fragmentarnog karaktera, mozaičke kompozicione strukture i otvorene tekstualne forme.
Raspon pisaca, od Ive Andrića do Mome Kapora, odrazio je raspon razvojnog luka srpske književnosti i njegovih generacijskih obilježja
U zapisima – portretima pisaca savremenika Dobrica Ćosić je više pisao o ličnostima pisaca nego što je izrazio vrijednosne sudove o njihovim djelima. On uzgredno i uopšteno analizira književna djela, a mnogo više govori o prijateljstvu s piscima svoga vijeka i njihovim ulogama u književnom i javnom životu. Na taj način, Ćosić je svojim savremenicima – piscima vratio prijateljske dugove i ispisao zanimljive stranice svoje literarne autobiografije.
Ćosićeve tekstove ne treba doslovce shvatiti kao istoriju književnosti, ali sa druge strane, oni su ponekad mnogo više od toga, jer se iz biografije u biografiju sklapa u čitaočevoj svijesti ne samo književna scena iz vremena dedogmatizacije srpske kulture, nego iskrsava i slika cijele jedne prohujale epohe u kojoj je kao najveći rizik ostala jedino književna hrabrost, tim prije ako se zna da je pjesnik „Lirike Itake“ tada još uvijek bio samo „antikomunistički pisac“, da je slavni nobelovac obitavao kao književni samac neprestano tražeći zaklon od političke košave, te da su se revolucionarni pjesnici pretvarali u fanatične čuvare režima, a dosljedni revolucionari postajali žrtve svojih ideja, odnosno zloupotrebe tih ideja.
Sačuvani u Ćosićevim dnevnicima i bilješkama, životopisi književnih velikana prethodnog stoljeća sada su dostupni čitaocima novog stoljeća, koji će iz ovih dragocjenih zapisa moći da izvuku pouku i za svoj životni vijek, ali i za vijek u kome će živjeti.
Zvučno izdanje traje 8 sati i 7 minuta, podijeljeno je u 19 fajlova, koji prate 18 piščevih savremenika, uz predgovor priređivača. Pročitala ga Žana Vukosavljević.
(u tekstu korištene rečenice Dušana Milijića iz „Prikaz knjige Dvanaest pisaca Dobrice Ćosića – Zapisi za novi vek“)