Na rođendan engleske književnice Emili Bronte, autorke čuvenih „Orkanskih visova“, raspisali smo ovogodišnji, 15. književni konkurs JU Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske, a tema je bila rečenica Bronteove: „Da bar mogu raditi u tišini, i pustiti da moja djela govore sama za sebe.“ Tema se dakle ticala problematike stvaralaštva i kreativnosti.

Konkurs je bio otvoren dva mjeseca i za to vrijeme na adresu Biblioteke stigla su 23 rada, što putem elektronske što putem redovne pošte. Iako radove nismo ograničili žanrom, preovladali su poetski radovi. U svim pristiglim radovima primjetan je trud da se isprati zadata tema.

Članice žirija Danijela Vasić, profesor srpskog jezika i lektor, u svojstvu predsjednice žirija, te Orijana Vuković, viši bibliotekar Narodne i univerzitetske biblioteke RS i Dragana Božić, bibliotekar u Specijalnoj biblioteci, pomno su iščitale radove i  izdvojile, po njihovom mišljenju, tri najbolja i najpotpunija.

U nastavku slijedi obrazloženje njihove odluke, a potom pročitajte i nagrađene radove.

Treće mjesto pripalo je pjesmi „Nek pričaju moja djela“ Ljiljane Terentić iz Smedereva (šifra: „Kad Srpkinja peva“).

Kroz deset strofa autorka s nama dijeli misterije i tajne stvaralačkog procesa, iznad svega slaveći Boga, njegovu milost i darove u vidu talenta koji joj je dao, a koji treba opravdati. Bog je u korijenu svega, polazište i ishod. Tu su i ne manje značajni čisto srce i iskreni motivi pjesnika, bez kojih nema ni vjere ni poezije. Osim Bogu,  autorka svojim stihovima želi da služi svom narodu, precima („istoriju slavnu srpsku pijem kao rosu čistu“). Sve najljepše što ima u sebi želi da istoči u stihove, stihovi su način na koji zbori s Bogom („mesto reči sa usana, neka priča moje delo“). Jer kad dođe Sudnji čas, „živeće mi duša večno u delima što ostavljam“.

Pjesmu zaključuje stihovima:

„Kada krenem ostaviću deo sebe vama svima,

neka moje pesme zbore o radosti i o sreći,

uzdasima okićene svaka priču svoju ima,

moja dela nek govore sve što nisam stigla reći!“

Pjesme i djela su sve što ostaje, sve ostalo je tišina i ćutanje, da parafraziramo Šekspira.

Drugo mjesto pripalo je Borki Tadić iz Banjaluke i njenoj pjesmi pod nazivom „Pjesma i tišina“, pod šifrom Silencio.

Pjesnički subjekt pjeva o potrebi iskazivanja osjećanja kroz pjesmu i značaju i važnosti tišine u tom procesu. Iz tišine pjesma nastaje, u njoj se bučne i preovladavajuće emocije stišavaju i pretvaraju u stihove, kristališu u sreću i spokoj.  Ali autorka ni tu ne staje; „Jer tišina je i od pjesme veća“, nastavlja. Ona je utočište, „gnijezdo toplo, mirisno i meko“, tišina je sve. U njoj se punimo i susrećemo sa svojom suštinom. „Možda me traže al ja sam daleko“, zaključuje autorka.

Prvo mjesto osvojila je pjesma pod šifrom „LeoZauvijek“, koja nosi naziv teme konkursa, a napisala ju je Marina Simović iz Istočne Ilidže.

Pjesma „Da bar mogu raditi u tišini, i pustiti da moja djela govore sama za sebe“ iskrena je, direktna i snažna ispovijest lirskog subjekta o postojanju u današnjem ubrzanom i haotičnom svijetu, svijetu koji nas, ako ne uložimo svjestan napor, uvlači u svoj vrtlog i guta. Prve tri strofe pjesme veoma plastično opisuju taj neprestani, jednolični iscrpljujući metež, zujanje, monotoniju moderne svakodnevice, koju svi veoma dobro prepoznajemo. A  pravi život je, po riječima autora, baš u onim momentima kada isključimo sve te spoljne distrakcije i okrenemo se sebi, svom biću, usporimo i oslušnemo se. Lirski subjekt to čini u šetnji i uz muziku, ali načini su beskonačni. U tim trenucima upravo i nastaje poezija.

„Jer ti trenuci jesu sve.

Sav moj smisao,

moj bunt

i moj mir.

Moje pjesme,

moji su snovi

i moje more.

Tu sam, a nisam,

Mirno more“

U tom povišenom stanju autor sebe upoređuje s mirnim morem, koje je ispod površine i dalje bogato, živo i duboko, sveobuhvatno ali ne guta.

Slobodan stih u kome je pisana pjesma, te isprekidana dikcija naglašavaju intimni ton i snažnu emociju i istinu pjesme.

Čestitamo pobjednicima i zahvaljujemo svim učesnicima! Bilo je zadovoljstvo čitati vaše radove.

U nastavku slijede nagrađeni radovi:

PRVO MJESTO

Da bar mogu raditi u tišini i pustiti da moja djela govore sama za sebe

Svuda oko mene metež.

Pred očima se smjenjuju pokretne slike

ljudi koji nekud žure,

kao muhe bez glave

zuje, zuje,

ne staju,

ne prestaju.

Moje misli su nesavladivi vir

koji me upija u sebe

i odnosi

u mračne dubine nesavladivog ništavila.

Gubim se,

nalazim

i tako u krug…

Još jedan je radni dan.

Još jedan dan.

Ne znam više ni koji.

Svi su prokleto isti.

Tako sam umorna.

Poželim da imam moć

da na tren zaustavim vrijeme,

u šetnji sa Džonijem,

ritmu omiljene muzike,

trenucima inspiracije

koji me obuzmu

kao rijetki lucida intervala…

Jer ti trenuci jesu sve.

Sav moj smisao,

moj bunt

i moj mir.

Moje pjesme,

moji su snovi

i moje more,

Tu sam, a nisam.

Mirno more.

Marina Simović

DRUGO MJESTO

Pjesma i tišina

Pjesmom razbijam lahornu tišinu

U pjesmi moja tuga sagorijeva,

Ne znam zašto me tuđe brige brinu,

Kad sve u meni i plače i pjeva.

Suzama spiram gorke uspomene

Ispod njih duša napaćena sniva,

Ako sjećanje u zaborav krene,

Opet ću sama za to biti kriva.

Onda se pjesma u buku pretvori

Od njene snage osjećanja ginu,

Sa njom istinski može da se bori

Onaj ko nauči da sluša tišinu.

Jer tišina je i od pjesme veća

Ona satire sve patnje i boli,

Tamo se kriju spokojstvo i sreća

U njoj se najljepše sanjari i voli.

Zato sve češće bježim u tišinu

To gnijezdo toplo, mirisno i meko,

Nalazim tamo  i svjetlost i tminu

Možda me traže al ja sam daleko.

Borka Tadić

TREĆE MJESTO

NEK  PRIČAJU MOJA DELA

Dok anđeli pesme poje molitvom se duša gosti,

nižem psalme ko biserje, ka srdašcu teku pesme,

molim Boga Svevišnjega da mi grehe sve oprosti,

jer s tovarom zgrešenija pred Njega se stati ne sme.

I molim  Ga da prihvati svaki vapaj kad izleti

i kad potok gorkih suza po obrazu brazdu stvara,

da osetim svog anđela kad na desno rame sleti

i zahvalim Milom Tvorcu što mi dade mrvu dara.

Kad zapevam srcem celim daleko se pesma čuje,

zvonkim glasom što mi dade slavoslovim slavu Bogu,

heruvimsku kada pevam Vaseljena odjekuje,

hvala Tvorcu na tom daru što pevati srcem mogu!

I još Gospod dade meni, živopisom da se bavim,

da kroz boje šarenice sve od sebe mogu dati,

da delima veštih ruku Dragog Boga večno slavim,

da osete duše smerne sve božanske blagodati.

Svaka pesma krsnim znakom neka bude osenjena,

nek tišina zacaruje i umiri čulne strasti,

moja dela neka žive, večnost im je namenjena,

svako dobro što se stvori, ka dušama nosi slasti.

Sve stihove koje pišem posvećujem Bogu Hristu

i precima što temelje postaviše našem rodu,

istoriju slavnu srpsku pijem kao rosu čistu,

spev je spomen herojima što padoše za slobodu.

Nek zaćute usta moja, sa delima Bogu zborim,

ono što u srcu čuvam to je slavno srpstvo celo,

za sve dare što mi dade pesmama ću da ga dvorim,

mesto reči sa usana, neka priča moje delo!

Svu lepotu stihove za u pesmama svojim gajim,

pa nek lete kao ptice sve do vrata Carskih Dveri,

samo jednu želju imam, u srcu je od svih tajim,

da bez žala na put krenem kad Spas kaže: „Dođi kćeri!“

Kad nebeskom šaru pođem neka zvona ne prestaju,

živeće mi duša večno u delima što ostavljam,

i preci su govorili samo dobra dela traju,

pa ću tako kroz stihove najmilijim da se javljam.

Kada krenem ostaviću deo sebe vama svima,

neka moje pesme zbore o radosti i o sreći,

uzdasima okićene svaka priču svoju ima,

moja dela nek govore sve što nisam stigla reći!

Ljiljana Terentić