Početkom septembra JU Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica RS raspisala je osmi konkurs za najbolje radove svih književnih žanrova i rodova.

Tema konkursa definisana je sintagmom iz Ćopićevog pisma Ziji Dizdareviću – Zlatna bajka o ljudima. Ćopić, kako se navodi u svojevrsnom ekspozeu teksta konkursa, žuri da napiše zlatnu bajku o ljudima čije mu je sjeme posijano u srcu još u djetinjstvu i tu bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Uprkos svemu.

Jasno je da se ovdje govori o onim ljudima koji se nalaze gotovo na svakoj stranici Ćopićevog stvaralaštva – dobričinama i naivcima, plemenitim i časnim, iskrenim i hrabrim mitraljescima golubijih srca. Na konkurs je stilo pedesetak radova, a žiri (pisac Goran Dakić – predsjednik, bibliotekarka Jelena Radaković – član i predsjednica skupštine Udruženja omladine sa invaliditetom „Infopart“ Tijana Ćup – član) je odlučio da nagradi sljedeća tri:

  1. Prvo mjesto  – Naš grobar (šifra: Niki)
  2. Drugo mjesto – Priča o vrlom piscu (šifra: Dundurije)
  3. Treće mjesto – U našem starom vinogradu (šifra: Studen hrastovih šuma)

Priča Naš grobar ima ponešto od Mihailovićeve svedene, počesto isparcelisane rečenice. Ispričana u prvom licu, kao ispovijest nepoznatom sagovorniku, na groblju, ukraj rake, ona otkriva autora misaone elegancije i profinjenog stila. U kratkoj pauzi, između dva ašova, bezimeni grobar pred sagovornika, koji
je zapravo čitalac, baca nekoliko krhotina iz života, ni ne trudeći se da sastavi neku veću sliku o sebi samome. Grobar će i sam, već na početku, istaći da su njegovo ime i prezime definisani zanimanjem i na taj način će nam predstaviti sebe kao niščeg, kao jednog od ubogih ljudi koji je, bez obzira na odsjaj duha koji kroz njega prosijava, tek fusnota za sve one koji pored njega prolaze. U grobarovoj priči nema ničega velikoga – tek dvije ili tri scene iz vlastitoga života i nekoliko razbacanih misli, ali u njima se itekako otkriva veličanstvo života. Jer autor ove kratke priče, ove psihološke crtice, dobro zna da se
tek u intimnom, u ličnom poretku otkrivaju univerzalne istine. Na jednoj stranici sabijeno je sve – njegovo saznanje o supružničkom nevjerstvu, arogantna nadmoć pretpostavljenog, gutljaj rakije pečene od divlje džanarike, rečenica-dvije o pokojnom ocu Jerotiju i cijeli pasus posvećen Ciganinu Miletu. Autor ove priče pokazuje nevjerovatan osjećaj za pripovjedačko nijansiranje, koje se ogleda u snažnom kontrastirau očiglednoga. Tako će, na primjer, konstatovati da mu je otac mrtav i da leži na istoku groblja, a potom će dodati i ovo:Tamo ga redovito sunce budi. Toplo mu kostima. Grob u kojem leži otac tako neće postati tek komad hladne zemlje ili simbol smrti, već mjesto uistinu vječnog spokoja i mira. Ta lakoća pripovijedanja još više dolazi do izražaja u rečenicama koje su posvećene Ciganinu Miletu, muzikantu kojem su njegovi za života odredili grobno mjesto. I nije nimalo slučajno da se u tim trenucima u piščevim rečenicama čuje lagana muzika sastavljena od vjetra koji goni borove grančice, šuštanja prezrelog kukuruzovog lista, laveža pasa lutalica, kasa Miletovog riđana. I na koncu ove crtice, ovog tlocrta na kojem se nazire veća i ljepša pripovjedna građevina, stoje tri riječi koje su grobareva poruka svakome koga je ukopao, i znanom i neznanom: Lako mu bilo. Njegov grubi, fizički posao zamijenjen je lirskom dušom koja u svemu uspjeva da vidi ono najplemenitije. Umjesto da kune i proklinje u skladu sa svojom „radnom knjižicom“, ovaj grobar je zapravo neuporedivo življi od svijeta koji pored njega prolazi i nestaje. Na kraju priče grobar se oprašta od kratkog razgovora, uzima ašov i kreće da sokadžiju Nikodimu izdubi krevet, da mu bude udobno. I tu se, još jednom otkriva njegova empatska priroda, priroda koja je, bez sumnje, u dosluhu sa velikom plejadom Ćopićevih likova.

Priča o vrlom piscu, koju potpisuje Dundurije, najviše ima ćopićevskog duha. Pisana po uzoru na najpoznatije Ćopićeve ljubavne pjesme, od Male moje iz Bosanske Krupe do Proljeća, ova niska stihova sastavljena je od naslova Brankovih djela, od njegovih najpoznatijih stihova, junaka i toposa. Negdje više ili manje uspjelo, tek ti versi otkrivaju istinskog zaljubljenika u Ćopićevo stvaralaštvo, koji je uspio da pronađe mjeru i da u nizanju prepoznatljivih mjesta Ćopićeve poetike stvori uistinu lijepu i duhovitu pjesmu. U tom variranju durskih i molskih trenutaka autor je zapravo najbliži Ćopiću. (Još je Desanka Maksimović utvrdila da je Ćopić u suštini pjesnik tuge. Tvrdnju je kasnije potkrijepio Mihiz. Potvrđujući Mihizove riječi, Ćopić je potvrdio i Desankine.) U sudaru te tuge i radosti kod Ćopića zapravo i nastaje pjesma, ma koliko onaj najvažniji njen supstrat – tuga – bila tek ovlaš pomenuta u analizi njegovih djela. Po strukturi Priča o vrlom piscu je najbliža Nezavršenoj pričiu kojoj Ćopić, u kasnijim godinama, evocira, još jednom, uspomene na Hašane, stada i đeda Rada, a potom, u potonje dvije strofe, u pjesmu uvodi i motiv smrti i humke. I autor ove pjesme je pratio tu matricu: u početku se prizivaju danislavnoga vojevanja i bosonogog djetinjstva, a na kraju, u posljednjoj strofi, efektno poentira ispisujući stihove na Ćopićeve note:

Sad je tamo negdje pod Grmečom,

pored Japre svoje vršje traži,

il je negdje nadomak Bihaću

s delijama na bronzanoj straži.

Možda oštri svoje sablje tupe

S onom malom iz Bosanske Krupe.

(Uistinu je prelijep četvrti stih u kojem se spajaju dvije protivuriječnosti!) Na taj način se ostvaruje ona paradoksalna maksima prema kojoj se radost života zasniva na tragičnom osjećanju svijeta. Ćopić je to znao, zna to i pjesnik koji se nimalo slučajno krije iza imena mlinara Dundurija, te nepopravljive pričalice i sanjara.

I treći rad, do kraja nedefinisan (da li pjesma? stihovana proza?), uporište ima, makar i nesvjesno, u Nezavršenoj priči. U našem starom vinogradu je sjećanje na davne dane u kojima se vinograd ukazuje kao univerzum, a deda Miloš i njegova menažerija (pseto Gavro i mačak Dragoljub) slike su koje svakako rezoniraju Ćopićevom melodijom. Jer, šta je vinograd ako nije mlin i šta su deda Miloš, Gavro i Dragoljub ako ne Triša, Žuća i Toša? Autor, koji je krije uStudeni hrastovih šuma, u neprecizno postavljenom stihu, sa ponešto slabijom rimom i neujednačenim ritmom i melodijom, vraća čitaoca u djetinje doba, u vrijeme rumenih purenjaka i prezrelih, crnih grozdova. Iskonski sjaj vatre okuplja dokonjake željne priče i pričanja i u tim plamsajima, dok pucketaju krupni suvarci, pred autorom ovoga neobičnog zapisa otvaraju se mnoga čudesa mladoga doba. Nisu ta čudesa povezana sa velikim stvarima, kao što, uostalom, nijedno Ćopićevo čudo nije uistinu veliko; to su sitne radosti kakve se samo u djetinjstvu mogu i pronaći. U našem starom vinogradu pršti od boja i mirisa i to je zapravo najveće bogatstvo ovoga rada. I u ovoj pjesmi (nazovimo je tako) dolaze najprije veseli časi, sati davne sreće, a za njima i sjetna misao o prolaznosti i umiranju. Vinograd, uprkos svemu, postoji, kao zalog suštinskijeg, metafizičkog opstanka i stoga ne čudi posljednji vers: I rekao sam sinu da vinograd prodati ne sme. Nepreciznost u pojedinim pravospisnim normama, kakve su, primjerice, ijekavsko-ekavske zakonitosti i razuđena struktura pjesme u kojoj se gubi misao – to su mane koje bez sumnje utiču na čitalačko uživanje i koje se moraju uzeti u obzir prilikom rangiranja ponajboljih radova.

Predsjednik žirija: Goran Dakić

U nastavku vam donosimo pobjedničke radove, koji će se sljedeće godine naći i u brošuri Književni konkurs 2015. koja će pored štampanog dijela (u crnom tisku) imati i prateći cd u mp3 formatu sa pristiglim radovima ovogodišnjeg konkursa. Takođe, nagrađeni radovi biće objavljeni i u novom 16. broju časopisa HOMER.

PRVO MJESTO

Naš grobar

(šifra: Niki; autor: Nikica Banić, Inđija)

Ja sam grobar. Sad smo se upoznali. Stisak ruke ti omekšao. Tvoja se izvuče iz moje. Ljigavo iskliznu, kao da je kužnog dodirnula. Kasno je za uzmicanje.
Mogu reći: retki su oni koji u životu upoznaju bar jednog grobara. Pri upoznavanju ne upamte mi ime. Samo grobar. To mi je i ime, i prezime i zanimanje.

Živim ovde. Sazidali mi moji iz preduzeća ovu kuću, lepu, veliku. Malo se fasada počela da ljuspa od sunca. Jest da je na groblju. Nauči se. Tu sam sa ženom i ćerkama. Dvije lepotice. Daće bog: biće lepe dok bude trebalo, do udaje. A posle kako im bude.

Sedi, prikane, na ovaj kamen. Tako. I on čeka da bude nečije poprsje. Ne ustaj! Kuda? Naučio je taj na teško. Mnogi su ga u životu pritiskali. Sad mu je sve lako. Tebe, vidiš, nije ni poznavao a ni ti njega; ti mu dođeš najlakši. Ostavio ga kamenorezac. Obeća da će ga koliko sutra prevući dublje u groblje.

Kad si već tu: Juče, petak, tako svakog u mesecu dolazim u direkciju da podignem platu. Sedeo sam nedaleko od direktorove kancelarije kada me je on pozvao.
Ja njega nisam primetio. On mene jeste. Sigurno kada se kretao niz hodnik. Nešto namršten, natekao, zajajio u obrazima kao prezrela trešnja, kaiš više ne podiže naviše – do skoro je to redovno činio – stomak se omlitaveo, nalegao se na kaiš, pa kaiš stenje umesto njega. Pozvao me je: Peeetre! Njegov izgovor
bio je takav da je prvi slog mog imena išao u dubinu njegovog stomaka, a onda se penjao kao modra vodurina gore do usta. Kao da će ga udaviti. Mada je to salu ostavljeno. Time je pokazivao nadmoć nada mnom, poslednjim na platnom spisku. Idi u toalet, reče. Sad mi postade jasno. Već je bio tamo. Neko je bio pre njega. Nesreća jedna, nije povukao vodu. Tako je direktor ostao ne izvršivši ono što je naumio. Krenuo sam odlučnim korakom jer sam mu bio dužan. Čućeš i to.

Pri ulasku u sporedne odaje naše firme zamalo ne zapeh za plastičnu kofu punu vode. Otvorih vrata prve kabine, kad tamo stoji čučko. Bestidno. Ko saće pčelinje. Ostavio ga neko – samo da znam ko. Povučem vodu iz kotlića. Zalijem ga, ali ono osta na čistoj beloj podlozi čučavca. Ništa. Zapljusnem ga vodom iz one kofe zbog koje malopre ne posrnuh. Ono ode. Ugledam jedan toalet papir viška, uzmem ga kao naknadu za ovo humanitarno delo.

Šta ćeš, zadužio me moj direktor. Možda je naša Marina imala tri, a Zaza četiri godine kada sam primetio da me moja Dara vara. Kako sam to otkrio? U kupatilu sam primetio da su posle nečijeg tuširanja ostale crne malje. Kao u crnog Arapina. Darine su bile kao svila, kao zlato, kao srma kojom su ukrašavali košulje srednjovekovnih junaka. Ja sam svoje poznavao. Nisu bile moje. Poverio sam se vozaču mrtvačkog auta, tada mlađanom širokuranu. A on prosu svoju filozofiju.

Veli, čim primetiš da su četkice u kupatilu, tvoja i ženina razdvojene, da prostiš stoje u čaši kao da su raskrečene, jedna u jednom, druga u drugom kraju, znaj da te vara. Od sveg jeda zamalo se toj budalaštini nisam nasmejao. Tek tada ga pogledam. Skroz na skroz, Bože, kosa mu gavran kovrdžava kao ona zaostala malja u kupatilu. Sve mi postade jasno. Pa to je njegova bila. Ništa čudno: često me je Dara s njim poredila.

Iza ovog nalaza nisam joj ništa rekao. Nisam imao nikog osim nje. Ali požalim se ovom mom direktoru jer me je prozreo. Video da sam se nešto rastužio. Velim mu kako je na stvari i na koga sumnjam. Sad vidiš ne bih. Zamisli se on, direktor. Dok mu kazujem, očima po zemlji prljuši šara. Dobro je sluša, mislim ja. Potapša me po ramenu i ode. Od tada vozač mrtvačkog auta nije prevozio leševe do kapele,  pa je prestao da svraća do nas. I to si znači čuo! Jeste, moja Dara je prvog muža motikom dotukla. Meštani kažu morala. Svo zlo se tada iz nje prolilo. Ostalo mnogo toga dobrog. Bilo pa prošlo.

Kud sam ja zašijao! Blesavog li čoveka! Jesi li za jednu otrovušu? Od divlje dženerike. Raste u dnu groblja, u zavetrini, rodi kao nijedna druga. Ne pitam: da nisi u žalosti, prikane? Svakog upitam: red je. Najčešće takvi sa mnom zasednu. A, pisac , kažeš. I ja sam bio. Piskaralo, tako je izgovarao moj otac Jerotije, pa me se odrekao. Ja za inat njemu, uzmem Daru. Nikad nam nije dolazio, sve do prošle godine  – mrtav; eno ga na istoku groblja. Tamo ga redovito sunce budi. Toplo mu kostima. Nek mu je laka crna zemlja.

Često nam navrate psi lutalice. Mali, veliki, kusasti, plavi, krvoločni i žedni. Svi se oni napiju na česmi ispred naše kuće i onda pomokre pokraj Ciganina Mileta. Tu im je najbliže. Tu Miletu njegovi mesto za počinak izabrali; pored samih ulaznih grobljanskih vrata. Skupo jeste, govorili Cigani kada su plaćali, al blizu živih ljudi. Gledali u mene, Daru Zazu i Marinu. A pri tom su mislili: Neka ga do ulaza. Neka gleda preko puta, tamo na potok, gde dolaze naši čergari. Dođu Cigani, skrenu s puta, tu pored žalosne vrbe, utabore se. Pale vatre, pecaju, kupaju se i sve to dok ih vetar ne uskovitla. Cigani ne vole vetar. Onda ih vihor ponese i oni nestaju. A u groblju, baš ovde ispred nas lahor počne da se igra borovim grančicama; baca ih Miletu u oči, on ne trepće, tad mi se učini da će mu svakog momenta skinuti šešir sa glave, a on će ga preduhitriti. Ne bi me začudilo da ovoga trena Mile napusti groblje i sve ove oko sebe i krene sa svojim riđanom od reda do reda kukuruza, naravno tuđih. Nabere koju prikoličicu. Od njih je sinu nekoć kupio piano. Eno ga u Italiji svira, promenio prezime, izbelio kožu, ocu na sahrani nije bio, javio da nema vremena, ima obaveze prema poslodavcu, poslao puno para – od njih je ovaj mermerni Mile. Za sva vremena, uzdahnu oni koji dođu u groblje, kad ugledaju Mileta.

Bože, gde ja odoh! Zaćorio pa ne znam stati… Sunce na jednu, a ja na drugu stranu. Sahranjuju u tri sokadžiju Nikodima. Kašljucnuo nekoliko puta i nastavio da spava. Tako se ukućanima ukazala njegova smrt.

Eno ga, u vratima ašov čeka na mene. Vreme je, oprosti, da pokojniku izdubim večiti krevet, da mu bude mekano pod glavom; naradio se; zaslužio je. Lako mu bilo.

DRUGO MJESTO

Priča o vrlom piscu

(šifra: Dundurije, autor: Božidar Drinić, selo Vlaknica)

Evo priče o vrlome piscu

starom znancu iz čitanke moje,

o čuvenom Hašanskom deliji,

milom sinu dobre majke Soje.

Još i ovo mora da se znade

o unuku starog đeda Rade.
Saznah za njeg  dok sam dijete bio,

raspjevanog cvrčka dok sam čito,

u potoku klenove lovio

kroz jaruge i ljeskare skito.

I maštao da je moja četa

pod komandom hrabrog Jovančeta.
Volio sam tog Lazara Mačka,

Dugog Strica i Potrka Đoku,

zbog  Lunje sam prve pjesme piso

u Laništu kad sam čuvo stoku.

Obožavo malog Nikolicu

i njegovu čudnu prikolicu.
Projaho sam kroz Dolinu zlatnu

na krilima šarenog leptira,

pred kolibom starog ugljenara

pronašao stado bez pastira.

Sa nogama na vatrenu vrancu,

a sa glavom u Trišinu klancu.
Kroz te bure u danima ratnim

prošao je slavna vojevanja,

čobanici sa pašnjaka znanog

davao je lažna obećanja.

I sanjao u jesenje dane

Kako vodi svate u Hašane.
U čuvenoj osmoj ofanzivi

Nit od puške niti od metaka

Već fizike i od botanike

Nastrada mu stotine junaka.

Sve zbog knjiga i naučnih spisa

I zbog žabe bufo vulgarisa

Sad je tamo negdje pod Grmečom,

pored Japre svoje vrše traži,

il je negdje nadomak Bihaću

s delijama na bronzanoj straži.

Možda oštri svoje sablje tupe

S onom malom iz Bosanske Krupe.

TREĆE MJESTO

U našem starom vinogradu

(šifra: Studen hrastovih šuma, autor: Radovan Sinđelić, Bogatić)

I poslednji tihi dašak dana je svenuo mirno i neprimetno u moru trave pospane, crn neproziran talas mraka je krenuo iz bukove šume penjući se uvis uz stabla i grane. I celu zemlju i sve je na njoj pokrila tankim zlatim nitima protkana mraka koprena ćutale su ptice u gnezdima čekajuć’ Večernjaču da izgreje jer ova noć sećanja je bila njena.

Upregao je mesec u svoja velika kola četiri prekrasna snažna vranca ista ko nekad , moj djed Miloš što je imao u štalama svojim i zaustavio ih je iznad dubokog klanca, čijih se sivih senki u snovima još uvek bojim. Poleteo je iz doma svog u srcu prastarog bresta, gavran mrtve duše da izbroji na tren mu zatreperi senka iznad vinograda, a onda je brzo nesta …

Deda je voleo da leti bude u vinogradu i sa njim beše Gavra njegovo pseto verno i stari Almedin i islužen naš konjičak noćivaše tu, voleli smo ga neizmerno… Na drvenom krovu đerma sa glavom spuštenom na grudi izgledalo je kao da se klanja spavao je sve dok prva zora ne zarudi Ljubinko vetrogonja naš šareni petao ludi. Čim bi djed za vinograd uprezao stara kola on bi skakao u njih. I mačak Dragoljub preko strnjišta i njiva u prvi kasni sumrak došetao bi da s njima zajedno sanja, skroman, miran i tih… Na tragu kolibe male spavali bi on i pas skupivši se u klupčad. Nekad bi sa sobom deda poveo i nas male, svoga brata unučad.

Planula bi velika vatra od krupnih suvaraka, pekli bi purenjake, sa plota bi nas gledala stara velika svraka, ružna i jednooka, ali se nismo bojali te neobične svrake… I ona bi dobila svoj deo zlatnih pečenih zrna, ta tužna ptica crna …

Šuštalo bi mirno lišće loze vinove i šumele su ljupko bresaka mirisnih grane, bijeli bi leptiri sletali na nezatvorene krinove, strašilo bi se oprezno okretalo na sve strane dok bi zamišljen vetar šaptao svoje rune, do najbližih čokota došunjale bi se kune na naše ponoćno sijelo. One su volele više crno grožđe neg bijelo. Usjajile bi očicama slušajući priče sjetne što pričao bi ih djed, kraj mravinjaka bi sjele i bile bi zaista sretne ko pčele kad padnu na med, te male kune smele …

Te davne nestale noći sad samo u sjećanju žive. Vinograd  dedin stari i dan danas postoji i koliba u njemu i danas traje. A djed je živ još samo u snovima mojim u njima najslađu pucad iz svoje ruke mi daje… I nekad začujem lavež isti ko našeg  Gavrila i zasja mesečina ko crnog Almedina griva zablista ko najlepša svila. I žeravice ožive, razgore se po peći crvene ko bake blede od tihog smeha njihovog učini mi se noći neke da to Dragoljub prede…

U vinograd ponekad odem sam, danju. Noću me senke plaše. I čujem šumi loza i kao da me pita : – Sjećaš se dječače djeda i starog društva našeg? Gde ti je brat maleni što on nekad ne dođe zar zaboravi da ovaj vinograd ima još uvek najlepše na svetu grožđe? –  Ni seke nema da svrati – tužno čokoti šume – da vidimo joj kosu od zlata, da čujemo njene pesme… Venac od belih rada ko ona niko isplesti ne ume. Željni smo, srce nam ledno. Ja ćutim šta da im kažem ? Srce mi prazna palata. Teško je i meni bednom. Ko tužni dobošar o doboš srce mi žalosno lupa. Odavno nema meni moje sestre i brata. Pa lažem : – Doćiće oni, doćiće zajedno jednom. Bićemo ponovo skupa.

I rekao sam sinu da vinograd prodati ne sme.