Prvo mjesto osvojio je Jovica Mijatović iz Istočnog Sarajeva sa pričom „Nina“ (šifra: Strijelac 1960), drugu nagradu zaslužio je Đuro Šurlan iz Beograda sa pričom „Princeza i Pepeljuga“ (šifra: Vuk), a treću Miroslav Mišel Boltres iz Smedereva sa pričom „Mučenica“ (šifra: Raskovnik).
Čestitamo pobjednicima, a ostalima se zahvaljujemo na učestvovanju, uz želju da i dalje pišu, maštaju i budu kreativni.
Svi radovi biće objavljeni u tradicionalnoj brošuri u zvučnom formatu, a pobjedničke priče i u glasilima biblioteke – časopisu na brajvom pismu „Riječi u prstima“ i zvučnom časopisu „Homer“.
U nastavku slijedi obrazloženje žirija, koje kao i pobjedničke radove možete poslušati u mp3 formatu.
Saopštenje žirija književnog konkursa JU Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica Republike Srpske 2014.
Javna ustanova Specijalna biblioteka za slijepa i slabovida lica Republike Srpske je za temu svog ovogodišnjeg književnog konkursa ponudila stihove kultnog folk-rok pjevača, kantautora i savremenog američkog pjesnika, korifeja „bit generacije“, Roberta Zimermana, alijas Boba Dilana – „Heroj je onaj ko razumije odgovornost koja dolazi sa slobodom“.
Tema je, dakle, vrlo široko postavljena i davala je raskošan intonativni opseg u okviru kojega se, doista, dalo razmahnuti i „rasvirati“.
Na konkurs je prispjelo petnaest radova, bezmalo podjednak broj pjesničkih i proznih.
No, odmah se mora reći da su prozna ostvarenja uveliko nadskočila i nadišla pjesničke tekstove, o čemu najbolje govori činjenica da su se među nagrađenima našle isključivo priče.
Ovoga puta, da se slikovito izrazimo, lire su zvučale pomalo raštimovano.
Kako neka nepisana konvencija nalaže, krenućemo obrnutim redosljedom – od trećenagrađenog.
TREĆA NAGRADA je ove godine pripala priči „Mučenica“ i autoru koji se krije iza šifre „Raskovnik“.
U post skriptumu priče stoji autorova napomena i posveta: „Ova priča je napisana po sećanjima na kazivanje moga pradede Miloša, a ja je posvećujem svim srpskim ratnicima i obeležavanju stogodišnjice od početka Prvog svetskog rata…“
To priči promptno daje pečat „prigodnosti“, ali prigodnost, sama po sebi, ne može presuditi u ovakvim odvagivanjima.
Priča, razumije se, ima druge kvalitete.
Ako je dopušteno da se malo i našalimo, ona ima upečatljivu „sendvič strukturu“. Pradjedovo pripovijedanje uz lampek, uz rakijski kazan (što, pomalo, zanosi ka klasiku krajiške literature) našlo se između dvaju lirizovanih, ambijentalnih deskriptivnih pasaža koji su u najvećoj mjeri „Mučenicu“ preporučili za treću nagradu koja joj je pripala.
Makar te monološke partije i nisu baš najvještije napisane, makar ostajale u kvrgama, makar se ne razlistavale do kraja, do punoće života – početak i kraj (posebice kraj!) priče im daju neophodnu svježinu, one neophodne živodajne sokove koji u čitaočevom sluhu struje, šoboću i šikljaju upečatljivim vitalizmom.
Evo te „gornje šnite“:
„Nad omalenim zaseokom bajkovitog šumadijskog sela, novembarska prohladna je noć ćilim vedrog neba i zvezda roj rasprostrla…
Moj deda, čestita starina, na tronošcu trošnom sedi kraj starog lampeka i čeka da poteku prve kaplje od ‘mučenice’… Iz čibuka beli dimovi beže u noć, dok on nekuda u daljine, samo njemu znane, setno gleda i kaže mi…“
Sasvim prirodno, kao curak prepeke, odavde kreće starčev monolog o ratnoj golgoti, putu preko Albanije, očima koje su se čemera nasitile i napojile, o tri taneta koja nosi u tijelu i lijepom amanetu, likom obmotanom, što muči na tavanu, ispod zadnjeg roga istočne grede, na pročelju.
„Donja šnita“ je, po logici stvari, primila sve sokove odozgo:
„I zaćuta.
Čibuk od priče zgasnuo, deda uze u ruke ugarak, prodžara vatru ispod bakrenog kazana i njime opet duvan pripali. Negde u noćnom dalju zahuknu buljina, zalepeta krilima. I prvi mlaz, mlaz od prepeka ‘mučenice’, veselo tad u burence poteče…
– Da, unuk moj, ovo ti je i moj zavet, i testament. A sad, taki je red, da probamo mi po jednu malu čašicu!
Natočismo.
– Za živ mi ja i živ mi ti! – deda razdragano nazdravi.
Kucnusmo se i iskapismo. Stresosmo glavama i zgledasmo se, pa zaćutasmo zadugo…
Čulo se samo kako ‘mučenica’ tiho teče u bure, u noć, u vekove.“
I još jedna šala (dopola, kao što to vazda biva, uozbiljena) kojom ćemo okončati: iako je salama stajala od jutros, a ni salata baš ne cepti od života, hljeb je tako ukusan, lijepo ispečen, mekušan i sa mjerom začinjen, da nas očas vraća u neko drugo vrijeme i druge, ozonom zadojene atare.
Ukoliko je ovaj autor sa svjesnom i iskristalisanom nakanom literarizovao jednu ljudsku ispovijest (čak i ako nije tako, mi imamo puno pravo da vjerujemo da jeste, budući da se upravljamo isključivo prema ponuđenom tekstu, čiji prozni instrumentarijum opravdava ovakav stav), onda priča „Princeza i Pepeljuga“ bitiše u tradiciji srpske „stvarnosne proze“ osamdesetih godina minulog vijeka.
U nastavku uzimamo u zadatak da opravdamo ovakvu tvrdnju.
U podnaslovu priče stoji ovakva naznaka: „Razgovor sa Vidom Tarbuk, slepim korektorom, profesorom muzike i filozofije u Beogradu, 29.6.2006.“ Autor pribjegava jednoj mistifikaciji, uzima obrazinu objektivnosti, objektivnog, nepristrasnog bilježenja jedne ispovijesti, istovremeno u dovoljnoj mjeri prikrivajući i otkrivajući svoje prisustvo. Stiče se utisak da je priča stenogram jednog snimka zabilježenog na magnetofonskoj traci (namjerno kažemo magnetofonskoj traci, a ne diktofonu ili mobilnom telefonu).
A ona to, svakako, nije.
„Ruka majstora“ se prepoznaje u ritmizaciji, efektnim rezovima i vještoj montaži elemenata. Priča nosi jak pečat, reljefni suvi žig autora ispod alinea teksta. Pokušaćemo da budemo slikoviti: okapina, mrlje krvi su žrtvine, ali je u snijegu, u smrzloj pokorici utisnuta vučija šapa (šifra „VUK“!).
Autor već na samom početku čini lak „dodir četkom“, daje mali, ovlašni akcenat koji određuje karakter čitavoj „slici“. On, naime, upošljava jednu inverziju iliti umetak koji definiše prvenstvo autorstva. „Rođena sam 1931, započela je svoju priču gospođa Vida, profesorka muzike u penziji“ – reći će on na samom početku priče.
„Rođena sam (ja – dakle prvo lice – prim. žirija.) 1931“, a potom slijedi kratko i jedino projavljivanje autora priče: „…započela je (ona – dakle treće lice – prim. žirija) svoju priču…“ Nadalje, do kraja pripovijesti, govori isključivo njena junakinja. Po Miljkovićevom receptu – „na mestima gde je pesma najlepša/ onaj koji je prvi zapevao povući će se“. Pripovijedanje se promeće u golemi solilokvij glavne junakinje.
Da konkretizujemo stvar na ovakav način: ona je započela svoju priču koja je, zapravo, moja! Pripovjedač na usta svoje junakinje pripovijeda njenu životnu priču. Vida Tarbuk je, dakle, samo medij kroz koji govori autor priče. Tako on uspijeva da jednu kompleksnu pripovijest ispriča jednostavnim jezikom koji se bliži razgovornom. „Izlaganje“ teče prirodno, linearno, pravolinijski – bez retardacija, bez digresija, bez nepotrebnih epizoda i rukavaca.
Upodobljavajući se do krajnjih granica onoj premisi prema kojoj umjetnost nije život, premda se životom obilato hrani, autor „Princeze i Pepeljuge“ nastoji da ispriča integralnu životnu storiju Vide Tarbuk, od njenog rođenja, do poznih godina života – do zahoda njene osme decenije. Ta ambicija je, razumije se, izrodila i poprilično obiman tekst, najduži, zapravo, među radovima prispjelim na ovaj konkurs.
Jedan život nanovo presazdan u govoru, u pripovijedanju glavne junakinje.
„Princeza i pepeljuga“ posjeduje i supstrat takozvane uzorne priče.
Vida Tarbuk je prešla svoj „hod po mukama“, svoju katarzičnu golgotu – od zlostavljane oslijepjele djevojčice, do osobe koja se u potpunosti ostvarila kroz umjetnost i svoj veliki dar. Međutim, u trenutku kada doseže najvišu tačku, junakinja se prekrasno uramljuje u onu skromnu narodnu sentencu „u zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi“:
„Eto, vidite, živim gospodstven život! A kad sam se udala, i moj muž hteo da imam kućnu pomoćnicu, ja sam rekla: Znaš šta! Ili ja, ili kućna pomoćnica! Ja neću da budem neka nižerazredna glumica koja dobije glavnu ulogu u pozorišnom komadu.“
Ne želi iz ruku da ispusti odgovornost koju joj je lična sloboda donijela.
Čvrsto drži konop o kojem visi sidro.
Posredno, autor nas tako podsjeća da su heroji tu, pored nas, u susjedstvu, među nama, pa i među pripadnicima populacije slijepih i slabovidih.
Heroji su, drugim riječima rečeno, obični ljudi.
U primarnoj ravni, u svojoj esenciji, herojstvo je unutrašnji, intimni čin koji se potom – u sekundarnoj ravni – može ospoljiti i u vidu krupnog akta ili grandioznog podviga.
No, ne nužno.
PRVA NAGRADA zasluženo, uvjereni smo, pripada priči „Nina“ koja je prispjela pod šifrom „Strijelac 1960“.
Ispisana u stilu savremene, pitke proze – pritom sasvim kultivisane! – ova priča predstavlja u prvome licu ispričanu ličnu ispovijest povodom druge osobe, da to tako, pomalo paradoksalno, formulišemo.
I upravo to – ta suptilna paradoksalnost (na raznim nivoima i u različitim pojavnostima) je osnovni sukus ovog teksta.
Tako, uostalom, priča i počinje: „Da, juče sam sreo Ninu, a volio bih da nisam.“
To je jedna od onih ekstraordinarnih rečenica – iznenađujuća, svježa, nepredvidiva, inovativna, intrigantna – kakvima se začinje svaka velika i ozbiljna pripovijest. Rečenica koja se lomi na sredini i poprima sasvim drugačije obličje i usmjerenje. Zaista efektan početak pripovijedanja.
Ova priča na najbolji način potvrđuje ono široko rasprostranjeno uvjerenje da slijepe i slabovide osobe do krajnjih, fascinantnih, čak, granica razvijaju svoja preostala čula. Autor posjeduje mikrometarski istančanu senzitivnost za zvuke, mirise i druge sitne tremore koji se koskaju nozdrva, sluha i – duha.
„Oboje smo uživali sjedeći u bašti restorana rečenog tržnog centra za jednim od stolova u neposrednoj blizini fontane, jer žubor vode tako lijepo odmara i uvijek mi se činilo da sjedim pored planinskog potočića u rodnom selu moga oca, gdje sam kao dijete satima i satima sanjario i maštao; a šta ima nevinije i ljepše od dječačke mašte kada si pilot u beskrajnim plavim visinama, moreplovac na uzburkanim morima i okeanima ili možda vrhunski fudbalski as koji izlazeći na teren sluša kako sto hiljada gledalaca, skoro u ekstazi, skandira njegovo ime“ – reći će autor na jednom mjestu.
Na drugom, pak, ovo: „Da barem osjećamo dašak povjetarca, šetnja bi ipak bila prijatna. Ovako, pored vreline koja je vrlo malo, ili nimalo popustila, nervira me i jezivo pseće dahtanje pitbulova, doga ili dobermana koje su njihove gazde izvele u večernju šetnju. Mada sam više puta slušao da je pas najiskreniji čovjekov prijatelj, zbog neprijatne uspomene iz djetinjstva, kada me komšijski ker poprilično nagrdio, osjećao sam izvjesnu averziju prema ovim, bez sumnje plemenitim, životinjama, ali u čiju se plemenitost baš ne bih želio uvjeravati.“
Na trećem: „Sve ovo reče odbijajući dimove jevtinih cigareta, što kao dugogodišnji pušač nepogrešivo procijenih. Pomislih – bože, pa to je jedan od indikatora njene sadašnje situacije, jer nekada je bila jedina u srednjoj školi koja je pušila „marldboro“…“
Sa druge strane, ova priča je oplemenjena suptilnom sugestijom (kao figurom, sa stilističkim predznakom). Ona ima i jedan patetike lišen katarzično-edukativni patos koji se, ponovo, zasniva na unutrašnjem paradoksu.
Glavna junakinja, Nina, jeste sve drugo samo ne heroj u graničnicima Dilanove definicije. Ona, zapravo, funkcioniše kao neka vrsta antiheroja.
Sve što lijepa i slabovida Nina čini i što ju je u krajnjoj konsekvenciji dovelo do samoga dna, u emotivnom i egzistencijalnom pogledu, stoji u kontrapostu spram onoga „heroj je onaj ko razumije odgovornost koja dolazi sa slobodom“. Ona, prosto govoreći, sve radi pogrešno.
Njeno halapljivo osvajanje slobode kroz tajnu i „zabranjenu“ vezu sa profesorom ignorisalo je svaki vid odgovornosti. Njena slijepa želja da „na velika vrata“ uđe u svijet videćih, nije imala neophodnu protivtežu i prijeko potrebni balans. Na taj način njeno je oslobađanje bilo hrljenje u sopstveno utamničenje. Srljanje. Djelanje „u korist svoje štete“. Nina je, na direktan način, antipod Vidi Tarbuk iz drugonagrađene priče.
Heroina ove priče nije heroj o kakvome pjeva Bob Dilan. Shodno tome, priča se mora čitati u obrnutom ključu. To govori nešto o vještini i literarnim kompetencijama njenog autora. Takvim dubokim kontrastom, nudeći nam, zapravo, negativ ili obrnutu matricu, autor više nego efektno apostrofira i istura poentu (iliti poruku) koja, na ovaj način, mnogo dublje rezonira unutar zadate teme konkursa.
Čestitajući nagrađenima i želeći im uspjeha u budućim spisateljskim poduhvatima, u ime žirija – Mirko Vuković.
U nastavku pročitajte pobjednički rad:
NINA
Da, juče sam sreo Ninu, a volio bih da nisam. Nakon stravično vrelog julskog dana, kada je živa u termometru prelazila i preko 35 stepeni i kada se disalo na škrge, te je prava kazna bila napustiti aklimatizovane prostorije stana, osjetivši da je bar malo vrelina popustila, supruga i ja izađosmo u šetnju sa namjerom da malo protegnemo noge, a nakon toga da sjednemo u jednu od ljetnih bašta koje su oživljavale sa prvim sumrakom na večernju kaficu. Etapa za šetnju bila je već uobičajena – šetalištem pored male rječice ili, bolje rečeno, potoka Dobrinje pa sve do tržnog centra Merkatora. Oboje smo uživali sjedeći u bašti restorana rečenog tržnog centra za jednim od stolova u neposrednoj blizini fontane, jer žubor vode tako lijepo odmara i uvijek mi se činilo da sjedim pored planinskog potočića u rodnom selu moga oca, gdje sam kao dijete satima i satima sanjario i maštao, a ima li išta nevinije i ljepše od dječačke mašte kada si pilot u beskrajnim plavim visinama, moreplovac na uzburkanim morima i okeanima ili možda vrhunski fudbalski as koji izlazeći na teren sluša kako sto hiljada gledalaca skoro u ekstazi skandira njegovo ime.
Izašli smo u šetnju supruga i ja obučeni u lagane ljetne trenerke. Da barem osjećamo dašak povjetarca, šetnja bi ipak bila prijatna. Ovako pored vreline koja je vrlo malo ili nimalo popustila, nervira me i jezivo pseće dahtanje pitbulova, doga ili dobermana koje su njihove gazde izvele u večernju šetnju. Mada sam više puta slušao da je pas najiskreniji čovjekov prijatelj, zbog neprijatne uspomene iz djetinjstva, kada me komšijski ker poprilično nagrdio, osjećao sam izvjesnu averziju prema ovim bez sumnje plemenitim životinjama, ali u čiju se plemenitost baš ne bih želio uvjeravati. Upravo kada mi je supruga govorila da kako znamo i umijemo moramo naći pare da kupimo novu veš mašinu pa makar i na kredit, jer je stara dotrajala do granice neupotrebljivosti isluživši svoj vijek trajanja, sa klupe pored koje smo prolazili začuh zvonak ženski glas, učini mi se neprirodno kreštav. „Joocoo, pa zaboga jesi li to ti?!“ Bože, glas mi je nešto poznat, ali ko li bi to mogao biti? Priđosmo klupi. „Šta si se uobrazio, nije moguće da si me zaboravio, staru školsku drugaricu iz osnovne i srednje škole.“ Grozničavo sam pokušavao da se prisjetim. Vraćao sam film unazad sve do ranog djetinjstva. Bilo je dosta tih školskih drugova i drugarica iz osnovne i srednje škole. Neke sam povremeno sretao, sa nekolicinom od njih koje su sudbina i životni putevi odveli od rodnog grada povremeno sam se čuo telefonom. Uglavnom evocirali smo uspomene iz dobrih školskih dana više nego što smo pričali o svakodnevnim mojim ili njihovim problemima. Prošlost mi se činila po mnogo čemu ljepša od sadašnjosti, a moram priznati da zazirem od svakidašnjih jadikovki, na šta se često svode razgovori o današnjem vremenu i problemima. Koja li to od mojih školskih drugarica sjedi sama na klupi pored ovog već dugotrajnom ljetnom sušom poprilično vodom osiromašenog potoka, tačnije rečeno potočića. Iznenada se sjetih. Pa taj neprirodno kreštav glas koji se vremenom toliko izmijenio i nije više onako zvonak i lijep, to je ipak glas Nine, moje školske drugarice iz osnovne i srednje škole, svojevremeno daleko najljepše djevojke u našoj generaciji. „Je li slobodno?“ upitah drhtavim i nesigurnim glasom. „Naravno da jeste za tebe i damu u tvom društvu, jer ako te pamćenje služi, pored mene je sjesti uvijek bilo slobodno, pogotovo za tebe.“ Nekako, priznajem nevoljno i nesigurno, supruga i ja sjedosmo pored Nine.
Razmišljao sam kako započeti razgovor. Ninu već nisam godinama sretao. Tek ponešto sam čuo od zajedničkih školskih drugova o njoj. Da ona, od koje se najviše očekivalo od cijele naše generacije, i nije baš uspjela u životu, a daleko od toga da je srećna i zadovoljna.
Kao kroz maglu sjećam se, u osnovnu školu za slijepe i slabovide koju sam pohađao u sarajevskom predgrađu Nedžarići Nina je došla u šestom razredu osnovne škole. Plavokosu visoku curicu sa poprilično dobrim ostatkom vida doveli su njeni roditelji. Roditelji su joj bili, kako se u ono vrijeme u socijalističkom žargonu govorilo, budže. Otac direktor filijale Jugo banke u Sarajevu i funkcioner ondašnjeg saveza komunista, naravno uz to je još išlo da je i istaknuti društveno-politički, kulturno-sporski radnik; a majka joj je bila profesorica muzike u prestižnoj petoj gimnaziji, školi za koju se pričalo da je škola za djecu onih koji pripadaju društvenoj kremi. Majka joj je držala i privatne časove klavira. Sjećam se i Nina je izuzetno lijepo svirala klavir, za šta je i bila i redovno pohvaljivana od Veselinke, naše stare dobre nastavnice muzičkog vaspitanja. Ta plavokosa, visoka curica brzo se izborila za status najbolje među nama po svim tada važećim kriterijumima. Brzo je izborila privilegovan položaj kod većine nastavnika i vaspitača. Imala je sve što mi nismo: ljepotu, šarm, urođenu bistrinu, garderobu koju su joj kupovali roditelji u elitnim buticima i robnim kućama, kao i džeparac koji je višestruko prelazio bijednu crkavicu koju smo mi ostali dobijali od svojih roditelja. Za svoje godine izgledala je mnogo zrelije. Mi dječaci iz razreda bili smo potajno zaljubljeni u nju, ali naravno niko nije imao hrabrosti da joj na to skrene pažnju. Sa razlogom smo se bojali poraza i neuspjeha, jer ipak ona nije bila bilo ko. Ona je Nina, daleko iznad sviju nas. I u srednjoj školi bili smo zajedno. Ona je pohađala administrativno-tehnički smjer. U Beograd ili Zagreb nije otišla na školovanje zbog želje njenih roditelja da ne bude daleko od njih, mada su njene ambicije bile daleko veće od administrativnog tehničara, ali računala je da će nakon srednje škole upisati studije i tako nastaviti korakom od sedam milja ka željenom cilju. Kao srednjoškolka stasala je u prelijepu djevojku, prirodnu plavušu manekenskih proporcija. Koračala je kao gazela, urođena ljupkost, šarm i zvonki sopran činili su je još atraktivnijom i nedodirljivom za nas ostale srednjoškolce koji smo za nju izgledali još uvijek kao nezrele pubertetlije. Za dobrim konjem i prašina se diže, pa je tako Nina postala predmet ne baš uvijek dobronamjernih sašaptavanja i ogovaranja. Šuškalo se da je posjećuju neki videći momci i to ni manje ni više nego iz studenskog doma, koji je bio tu odmah u blizini naše škole i internata. Uskoro je procurila senzacionalna vijest koja je brzinom misli obišla sve ćoškove učionica, školskih hodnika i internatskih soba. Ko je prvi lansirao novost, nije se znalo. Uglavnom, u povjerenju se pričalo, a iz pouzdanih izvora se doznalo da Nina ima nešto sa Mićom, profesorom fizičkog vaspitanja. Mnogi su tvrdili da su ih onako sasvim slučajno zatekli na nekim skrovitim mjestima, neki čak i da su ih otkrili kako se ljube. Mnoge ljubomorne školske drugarice su se patetično zgražavale, morališući da to nije u skladu sa zakonom, a pogotovo sa moralnim kodeksom škole i da slučaj treba što hitnije prijaviti direktoru kako ljaga ne bi pala na cijelu školu, te da se mora spriječiti da profesori zavode svoje slabovide učenice. Mada sam ja duboko ubjeđen – znajući da je profesor Mića bio izuzetno zgodan momak od nekih tridesetak godina, crnomanjast, visok i plećat – da bi svaka od mojih školskih drugarica rado bila sa njim kada bi joj se za to ukazala prilika.
Ipak to nisu bile samo priče. Nije prošlo ni mjesec dana od mature, a Nina i profesor su se vjenčali. Slušao sam od drugih, koji su se tog kasnog junskog popodneva zatekli u blizini zgrade gradske opštine, gdje je bilo vjenčanje, jer niko od nas, njenih školskih drugova, nije dobio poziv da prisustvuje vjenčanju, da je izgledala sjajno. Izlazeći iz opštinske zgrade u bijeloj vjenčanici sa profesorom, izabranikom njenog srca, djelovala je impresivno. Ušla je u automobil, a potom je kolona krenula u jedan prestižan gradski restoran, gdje je bilo zakazano svadbeno veselje. Nedugo nakon toga jedan od mojih školskih drugara, Sale, koji je onako iz prikrajka ćorio, a koji je kao i ja bio zaljubljen u Ninu, pričao mi je da kada je svatovska kolona polako prolazila ispred opštine, da je sa vrelom suzom u oku tiho recitovao prelijepu ljubavnu pjesmu, žalopojku proslavljenog srpskog pjesnika Velimira Rajića „Na dan njenog vjenčanja“, koja počinje onim antologijskim stihovima: „I srušiše se lepi snovi moji / jer venac glavu tvoju sad pokriva, / drugi sad s tobom pred oltarom stoji, / prosta ti bila moja ljubav živa“. Siroti moj drugar Sale nije bio jedini koga je potresla vijest o udaji naše školske drugarice Nine. I sam sam bio na tom poprilično dugom spisku. Njemu je bilo gore samo iz razloga što je u neku ruku neposredno prisustvovao tom za nas tužnom događaju.
Prođoše nakon toga tri, četiri godine. Jedne oktobarske večeri, dok je sumorna jesenska kiša neprekidno padala, Saleta sretoh u klubu gradske organizacije slijepih na jednoj drugarskoj večeri. Čuvši moj glas došeta do mene i, imao sam utisak, onako slavodobitnički lupi me po ramenu. „Hej, lafe, ima jedna friška novost“. Onako nehajno se okrenuh i rekoh mu: „Sale, govori, ali bez nekog suvišnog uvoda i okolišanja kao što ti to obično činiš“. Sale se blago nasmiješi i tonom kojim se govori vijest od planetarnog značaja mi reče: „Znaš, dobio sam pouzdanu informaciju, Nina se razvela, brak joj je doživio brodolom, bilo je tu svega i svačega, a i treba joj kada je potrčala za profesorom. Sada kažu da je očajna i u depresiji. Osjeća se izigranom i prevarenom. Pričaju da se čak i propila i da je počela da živi krajnje neuredan život, koji je vodi na put bez povratka“. Ovo reče uzbuđenim, promuklim glasom. Na to mu, što je moguće staloženije, odgovorih: „Super, sada ti se ukazala prilika. Sad sve zavisi od tvojih sposobnosti da je utješiš, pa navali, startuj na prvu loptu“. A Sale će ti na moju opasku: „Važi, samo molim te, ti se drži malo po strani. Kroz sve vrijeme školovanja u svemu smo uvijek bili rivali – u kuglanju, golbalu, atletici, zajedno smo nastupali samo u školskom horu pa se sada nemoj miješati, ovog puta pokušaću sam“. Nisam znao da li govori ozbiljno ili se šali, ali mu odgovorih da ću mu pripomoći jedino ako to on bude tražio i da sam angažovan na drugom terenu, pa što se tiče Nine, barem kada sam ja u pitanju, ima potpuno čistu situaciju. Šta je dalje bilo sa Saletovim ambicijama po pitanju Nine, stvarno ne znam, ali po svemu sudeći i pored novonastalih okolnosti koje su mu naizgled išle u prilog, Saletova operacija ’Nina’ ponovo nije uspjela.
Iz razmišljanja me trže promukli Ninin glas: „Pa što si se tako zbunio, nisi sreo Sofiju Loren, nego staru školsku drugaricu totalno promašenog i propalog života. Nego, izvoli, prvo me upoznaj sa damom, a potom pričaj gdje si, šta si, šta radiš, pa ako te bude zanimalo, ispričaću ti ja ponešto o sebi“. Sve ovo reče odbijajući dimove jevtinih cigareta, što kao dugogodišnji pušač nepogrešivo procijenih. Pomislih, bože pa to je jedan od indikatora njene sadašnje situacije, jer nekada je bila jedina u srednjoj školi koja je pušila „marlboro“, tada jedan od prestižnih simbola. Malo se pribrah i rekoh: „Nina, izvini na zbunjenosti. Znaš, malo sam iznenađen, ovo je moja supruga Ceca“. Na te riječi moja supruga pruži ruku Nini. „Predlažem ti da sa nama pođeš do bašte restorana Merkator, pa da uz piće nastavimo razgovor“. Bez riječi Nina klimnu glavom, usta i krenusmo.
U već poprilično ispunjenoj bašti nađosmo jedan slobodan sto, po mojoj želji u neposrednoj blizini fontane. Da bih relaksirao atmosferu i podstakao razgovor, prisjetih se par anegdota iz starih školskih dana. Nina se blago osmjehnu, ali njen osmijeh, ipak sam osjećao, daleko od toga da je bio osmijeh srećne i zadovoljne osobe, naprotiv to je bio osmijeh melanholika koji je odisao bolom i čežnjom za nečim davno izgubljenim. Nakon toga trudio sam se da što kraće ispričam o sebi od dana završetka srednje škole pa do današnjeg vremena. Nakon što sam priveo priču kraju, gaseći cigaretu, onako nehajno Nina reče: „Pa drago mi je; poprilično srećan i lijep životni put, koji će se, nadam se, i nastaviti. A pogotovo mi je drago što pored tebe vidim suprugu i što imaš skladan, uspješan brak. Moja životna priča je dosta burnija, uzbudljivija, ali bez hepienda, a krajnje odredište kojem me moj životni put vodi, izgleda, zove se dovraga i teško da ću naći raskrsnicu koja će me uputiti na neko srećniju adresu“.
Nakon tih Nininih riječi zavlada neprijatan muk. „Nina, to mi baš i ne liči na tebe, ja te baš ne poznajem kao pesimistu. Gdje li se izgubi onaj tvoj vedar duh kojem si plijenila i oduševljavala nas, a bogami i profesore?“ Nina slegnu ramenima. „Život, drugar, život, a dabogdo nisam oduševljavala profesore ili barem jednog od njih.“ Uz tužni osmijeh dodade: „A sada, ako neću zamarati tebe i suprugu i trovati vas svojim bolom, mogla bih da vam ponešto ispričam.“ I tako poče Ninina intimna ispovijest.
„Jeste, bila sam mlada, poprilično ludo razmaženo derište, jedinica kćerka bogatih roditelja i uz to još teže slabovida. Zbog toga su se oni trudili da mi stvore sve što sam željela, ako treba da mi skinu zvijezde sa neba. Kad već nisu mogli da izađu na kraj sa mojim progresivnim očnim oboljenjem. Znaš, sada mnogo lošije vidim nego nekad, i uskoro će mi bijeli štap biti neophodan rekvizit, to je neminovnost, ali kamo sreća da je to jedino zlo koje me je snašlo. Znaš, jedna nesreća nikada ne ide sama. Pa da budem iskrena, Mića mi je imponovao. Profesor zavolio svoju učenicu. Za mene je u to vrijeme to dokazivalo da nešto vrijedim. Krili smo našu vezu, a vi ste nas špijunirali, je li tako, što me prilično zabavljalo. Bože, koliko sam tada bila srećna, pogotovo kada mi je predložio brak i upoznao sa svojima. Činilo mi se da cijeli svijet imam pod nogama. Uđoh u taj brak, ali ne lezi vraže, na prva razočaranja nisam morala da čekam dugo.
Već od početka Mića je želio da bude superioran u svemu, što mi i ne bi smetalo da me nije počeo, po mom mišljenju, bezrazložno nipodaštavati, mada sam se maksimalno trudila dajući sve od sebe da budem odgovorna i uzorna mlada supruga. Osjećala sam ipak da stvari ne idu u željenom pravcu za mene. Skoro nedvosmisleno mi je počeo stavljati do znanja da je on bio toliko velikodušan da oženi djevojku sa invaliditetom i da zbog toga treba da mu budem do groba zahvalna. Ćutala sam nadajući se da će i to proći kada se malo naviknem na bračni život i uvjerim da mogu da odgovorim svim porodičnim obavezama, kao bilo koja druga mlada žena bez invaliditeta. Pravi pakao je, međutim, za mene nastupio od onog dana kada je zajedno sa mnom otišao na oftamološku kliniku, gdje sam imala redovan očni pregled. Tada je lično, pošto se cijelo vrijeme nije razdvajao od mene, čuo od mog oftamologa da je moje očno oboljenje neizlječivo, uz to još progresivno i da je potpuna sljepoća izvjestan ishod te da jedino što ljekari mogu da pokušaju jeste da injekcijama malo odlože dolazak onoga što je neminovno. Kada smo se vratili kući, bjesnio je, histerisao, govoreći da je znao da će uskoro morati da voda potpunu sljepicu, nikada me ne bi oženio. Po nesreći u to vrijeme bila sam u drugom mjesecu trudnoće. Natjerao me da prekinem trudnoću, jer, zaboga, kako ću ja kada potpuno oslijepim da se brinem o djetetu, a i dijete bi se moglo roditi oštećenog vida kao što sam i ja. Narednih dana malo se smirio, ali to je samo bilo zatišje pred novu buru.
Iznenada u roku od godinu dana umrlo mi je obadvoje roditelja, tako da sam ostala bez njihove podrške i zaštite. Kao jedinom djetetu ostalo mi je poprilično nasljeđe u novcu, stanu, vikendici i placu van grada. Mića se svega toga dočepao. Nagovorio me da plac i vikendicu prodamo, a stan, pošto je bio državni, izdamo podstanarima. Došavši do dobrih para počeo je da živi raspustan i bludan život uz moju prećutnu saglasnost. Bože, koliko sam bila blesava. Stalo mi je bilo samo do toga da ga zadržim po bilo koju cijenu, pa i po cijenu uvreda i poniženja. Sve manje je boravio u kući, a sa mnom nije više izlazio nigdje. Nije više bilo zajedničkih šetnji, odlazaka kod prijatelja i rodbine. Samovala sam u kući u kojoj je on bio sve rjeđi i rjeđi gost. Krvnički je trošio nasljeđe koje je ostalo od mojih roditelja, a ja nisam ni pokušala da ga u tome spriječim. Koja sam budala bila. Osjećala sam sažaljenje rijetkih prijatelja i okoline. Vrhunac svega bio je kada sam od rođake doznala da je našao i ljubavnicu, mladu profesoricu u srednjoj školi gdje je radio nakon što je napustio posao u srednjoj školi za slijepe i slabovide. Čaša žuči tada se konačno prelila. Na moja pitanja da li je tačno to što se priča, odgovorio je da jeste i da je najbolje da se razvedemo, i onako okrutno mi je odbrusio da ne žalim, jer sam još uvijek lijepa i da za mene neće biti problem da nađem nekog ćoru za koga ću se udati, što mi i pripada.
Da sam barem uspjela sačuvati roditeljsko nasljeđe, bilo bi mi mnogo, mnogo lakše. Ovako, sada nema ničega nakon promašenog braka; roditelji su pokojni, brata ili sestru nikad nisam imala, dijete na moju nesreću nisam rodila, fakultet sam napustila već u početku nadajući se uspješnosti braka, a muža sam ne svojom krivicom izgubila. Jedino što mi je ostalo je da se vratim u stan koji mi je ostao od roditelja, sama bez igdje ikoga na svijetu. Ne radim ni ono za šta sam se školovala. Radim na centrali u jednoj lošoj, skoro propaloj firmi za mizernu platu. Slobodno vrijeme provodim besciljno lutajući, da se barem pošteno prošetam i nagledam svijeta dok još nisam potpuno oćoravila. I moram ti priznati moju bijednu crkavicu trošim tako što cugam votku i pušim cigaretu za cigaretom.“ Bolno uzdišući završi Nina iskapivši čašu sa votkom, a potom nastavi da ispija kafu.
„Nina, to nije način, za tebe još uvijek ima nade. Molim te, gledaj u petak po podne da dođeš u klub naše gradske organizacije da se družiš malo sa nama, jer ti našem društvu uistinu pripadaš i gledaćemo da te uključimo u kulturne i sportske aktivnosti. I vidjećeš na ljepši i sadržajniji način ćeš da provodiš svoje slobodno vrijeme, a bogami moja supruga, naši drugari i ja potrudićemo se da te ponovo udamo, ovog puta, nadamo se, srećno.“ Nina se nasmiješi „Važi, doći ću, ali udaju, molim te, više ne spominji.“ Na to će moja supruga, koja je pažljivo slušala Nininu ispovijest, a poznavajući je, mislim da ju je Ninina ispovijest ganula, reče: „Nina, molim te, dođi, i ja te pozivam. I daj mi broj telefona da se dogovorimo kada ti bude odgovaralo da kod nas dođeš na ručak, pa i da organizujemo jedan zajednički izlet na vrelo Bosne ili Jahorinu.“ Pozvasmo konobara, platismo ceh i zajedno sa Ninom napustismo baštu restorana.
Nakon što smo razmijenili telefonske brojeve i pozdravili se sa Ninom, supruga mi reče: „Bože, kako život zna da bude surov. Pokušaćemo da pomognemo Nini da se zaustavi njeno dalje propadanje. Očekujemo da se uskoro nađemo sa Ninom i bilo bi nam pravo zadovoljstvo, ako bar malo možemo biti od pomoći, da i Nina nađe barem malo sreće koja joj pripada.“
Jovica Mijatović
Istočno Sarajevo
Šifra: Strijelac 1960.