U Specijalnoj biblioteci za slijepa i slabovida lica u okviru edicije na brajevom pismu promovisana je zbirka pripovijedaka „Beogradske priče“ Sime Matavulja, još jedno klasično djelo srpske književnosti. Ovo djelo, dugo nepravedno zanemarivano i od strane kritike i publike, tek u novije doba dobilo je puno priznanje. Ovo je prvo njegovo izdanje na brajevom pismu.
Simo Matavulj (1852-1908), srpski pisac rodom iz Šibenika, najpoznatiji je po romanu „Bakonja fra Brne“ a napisao je oko stotinu pripovijedaka među kojima su najpoznatije „Pilipenda“, „Povareta“, „Oškopac i Bila“, „Naumova slutnja“ i druge.
Često se seleći, Matavulj je upoznao razne krajeve: dalmatinsko primorje, rodni Šibenik, Zadar, gdje je završio učiteljsku školu; unutrašnjost Dalmacije, Zagoru, najprije u djetinjstvu kao đak u manastiru Krupi, a kasnije kao učitelj; Boku Kotorsku, kao nastavnik italijanskog jezika u pomorskoj školi u Herceg Novom; Crnu Goru, gdje je obavljao razne dužnosti (profesor gimnazije, nadzornik škola, vaspitač kneževe djece); i Srbiju, u kojoj je živio prvo kao profesor gimnazije a zatim, pošto se oženio bogatom udovicom, kao slobodan pisac. Svi ti krajevi ušli su u njegovo književno djelo, pa često govorimo o primorskom, crnogorskom i beogradskom krugu unutar njegovog djela. Iako je kao pripovjedač počeo prilično kasno, gotovo u 30. godini života, Matavulj je ostavio obimom nemalo djelo: oko stotinu pripovijedaka, dva romana, nekoliko spisa memoarskog i putopisnog karaktera, dvije drame, više književnih ogleda te prevoda s francuskog i italijanskog.
U početnoj fazi njegovo djelo obilježeno je folklorom. Bio je izvanredan usmeni pripovjedač, koji je umio zabavljati društvo smiješnim, ponekad pikantnim i golicavim pričama. Kritičan prema sebi i svom radu, Matavulj se stalno kao pisac razvijao i samoizgrađivao. Nije završio velike škole, ali je samostalno čitanjem proširivao svoja znanja i bio jedan od najobrazovanijih srpskih pisaca svoga doba. Na njegovo književno formiranje najveći su uticaj imali italijanski i francuski prozaisti, posebno Mopasan. Matavulj se odlikuje oštrim i trezvenim
posmatranjem života, sposobnošću da zapazi i odabere karakteristike lica i situacija, i da ih opiše zanimljivo, neusiljeno i jednostavno. Iako je najrađe i s najviše ljubavi pisao o malom čovjeku, o ljudima iz naroda, on im je prilazio bez iluzija i sentimentalnosti. Od svih svojih savremenika najbliži modernom evropskom realizmu, on je u najboljim trenucima davao djela slobodna od moralističkih, pedagoških i kritičkih tendencija, čiji je jedini cilj bio istina o životu i umjetnosti. Matavulj je klasik naše realističke proze, zajedno s Lazarevićem njen najveći umjetnik riječi, „majstor pripovijedač“, kako ga je nazvao Ivo Andrić.
Matavuljeve priče iz beogradskog života nastajale su istovremeno kad i njegove priče iz primorskog života, preplitale se i ukrštale u vremenu. Ali posmatrač iz današnjeg doba ima utisak da su pisane u raznim epohama i da su ih pisala dva pisca: jedan optimističan, drugi do krajnosti skeptik. Razlike među njima su tematske, jezičke i psihološke.
Ove priče, objavljivane tokom posljednjih devet godina Matavuljevog života, prva su prava urbana proza kod nas nas, neobična u vrijeme poplave seoske pripovijetke i seoskih motiva. Priče obuhvataju vrlo širok registar, kako tema tako junaka idruštvenih slojeva: od protuve, kockara i vjerovatnog ubice u priči „Digov posao“, preko zanatlija, novovjeraca, periferijskih bjednika, penzionera, malih kućevlasnika, spiritista, činovnika, samaca i glumaca, do najvišeg društva u priči „Beogradska deca“.
Simo Matavulj nije imao društvenih predrasuda ni klasnih averzija, i posmatrao je grad od dna do vrha, onako kako se sam kretao i uspinjao. Bio je pisac koji umije da vidi i ne libi se da kaže šta je vidio.
Izdanje Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica RS na brajevom pismu štampano je na osnovu izdanja Izdavačkog preduzeća „Rad“ iz Beograda, 1977, urednika Boška Bogetića. Izbor je sačinio Vidosav Stevanović. Knjiga buhvata 17 pripovijedaka uz pogovor Vidosava Stevanovića „Matavulj u Beogradu, Beograd u Matavuljevim pričama“. Sastavljač se trudio da izabere najbolje i najkarakterističnije priče. Ovaj izbor je sačinjen prema šestoj knjizi Sabranih djela Sime Matavulja „Pripovetke“ („Prosveta“, 1954). Redoslijed priča je hronološki, prema redoslijedu objavljivanja po časopisima, kalendarima i knjigama. Brajevo izdanje se sastoji od dvije sveske i ima ukupno 382 strane.