Za potrebe edicije“Jedan pisac, jedna knjiga“ Mirko Vuković načinio je izbor uz svog bogatog opusa, nazvavši simbolično knjigu „Muzička viljuška“ jer se zvučnom viljuškom uštimava muzički instrument. Muzički instrument u ovom bi slučaju bilo njegovo cjelokupno djelo, pa je zvučna knjiga obuhvatila refleksivnu i religioznu, zatim ljubavnu poeziju, pjesme o Kosovu i pjesme za djecu i mlade, što su i četiri tematske cjeline na koje je knjiga podijeljena.

Mirko Vuković jedan je od nekolicine autora koji svojim izvođenjem dodaje novu dimenziju napisanim pjesmama, pa je pravo slušati ovu
knjigu. 

Trajanje: 3 sata i 7 minuta

Mirko Vuković je rođen 1972. godine u Beranama (Crna Gora). Osnovnu i srednju školu završio u Novom Pazaru, a  Filološki fakultet (srpski jezik i književnost) u Prištini. Studirao i istoriju umjetnosti u Prištini i likovnu akademiju u Banjoj Luci. Bavi se književnošću, esejistikom, književnom kritikom i publicistikom, kao i likovnom umjetnošću. Objavio je dvanaest knjiga poezije, dvije knjige pjesama za djecu i mlade, knjigu novinskih kolumni, knjige polemičke proze, priredio antologiju poezije za djecu srpskih pjesnika u Bosni i Hercegovini. Dobitnik je više značajnih nagrada i priznanja u oblasti literature. Živi i radi kao profesor srpskog jezika u Čelincu.

 U nastavku pročitajte osvrt Borke Tadić na „Muzičku viljušku“:

Eho „Muzičke viljuške“

Čitajući, u stvari slušajući pjesme Mirka Vukovića, bez magije i hipnoze izašla sam iz stvarnosti i zakoračila u tminu filozofskih spoznaja, gdje sam okružena likovima velikana oslikanih stihovima, tražila put, izlaz i samu sebe.

Ciklus religiozne i refleksivne poezije otkrio mi je spokojstvo, ali nemir. Tminu, ali i svjetlost. Tugu, ali i radost postojanja.

Spoticala sam se o mudrosti, grabila ih kao zrelo voće, trpala u njedra, pa ipak, sigurno bih se utopila u tim snažnim stihovima da me nije dohvatio vrtlog ljubavne poezije i poput bistre planinske rijeke ponio sa sobom.

Šumila je kao ljetna kiša i blistala kao sunce poslije nje, a između njih duga, raskošna i lijepa kao ljubav.

Onda sam jednoj Dragani i pjesniku, kojem je ona toliko draga, poželjela sreću.

Nakon ljubavne razigranosti, zaputila sam se u pjesme o Kosovu. Brala sam božure po Kosovu, slušala priče o Kosovu, patila patnje kosovske. U proteklim vijekovima tražila sam sadašnjost, a u sadašnjosti pronašla prošlost, strahujući da će Kosovo ostati samo u našim pjesmama i sjećanjima.

Nije samo Kosovo naše stradanje. Nas mogu spasiti nadanje, sloga i vjera u čovjeka i u Boga.

Teško bih se izvukla iz kosovske poetike da se najednom nisam podmladila pod stare dane uz pjesme za djecu i mlade.

Divno sam se zabavljala sa žapcima, miševima, pticama i drugim životinjama, a onda se vratila mladost.

Znam i ja za Dilana, „Kvin“ i druge, a tek „Čorba“. „Izvinite molim pitao sam ja, kolko košta kad unutra plačem“. Ponekad ni za plač nije lako naći mjesto.

Šta još reći o svestranom umjetniku Mirku Vukoviću?

Veoma mi se dopao njegov način pisanja. Nije to poetska proza, ali ni klasična metrička rima. To je lepršavi ples, koji je zaplesala moja podmlađena duša.

Hvala mu što je svoje pjesme i svoj glas poklonio onima koji ušima i prstima čitaju knjige, očima gledaju mrak, a dušom žive život.

Možda sam rekla previše, a možda i premalo. Ipak, mislim da ću najviše reći jednom mojom pjesmom, koju sam napisala inspirisana stihovima Mirka Vukovića.

Žar

Zaboravila sam kako se pjesma stvara,

Alako mi se u dušu doda malo žara,

U njoj će opet vatra da plane,

I ja ću srećnije živjeti dane,

Pa ću još jednom imati moć,

Da noć otjeram u noć.

Mirku i Dragani Vuković

Banjaluka,
27. 10. 2014.                                                                                           
Borka Tadić